SAMO-HRANIDBENI LANAC


Kako naći i zadržati „onog pravog“- skoro da nema ženske novine ili web portala koji se nije pozabavija ovim pitanjem, i to uglavnom na naslovnici. Ljudi studiraju znanosti o ljudskih odnosima, doktoriraju na tezama i anti-tezama podudarnosti određenih tipova osoba, pišu knjige i enciklopedije o teorijama uspješnog braka. Ali na jednu skupinu, i to onu samohranih mama, koja u današnje vrime postaje sve brojniji postotak populacije zahvaljujući (između ostalog) emancipaciji, nepodnošenju tuđih sranja, financijskoj neovisnosti žene, stavu „zato što mogu“, malo koje od tih divnih teorija se mogu primijenit.
Ipak, jedan fantastičan film s još fantastičnijim nositeljem priče uvatija se upravo ovo teme (hvala mu na tome) - „Gangster te voli“, priča o najpoznatijem živućem bračnom posredniku u našoj regiji. Nema toga što Gangster ne može, nema čovika kojemu ne može nać ženu, ni udavače za koju on nema u katalogu prikladnog ženika na potezu od Vardara pa do Triglava, s posebnim naglaskom na Imocku krajinu. Ali vidija je i poznati posrednik da je jedna vrsta žena najtvrđi orah kad je u pitanju nalaženje partnera – single mama sa petogodišnjim dječakom koja se u Hrvatsku došla udat. Neki kandidati su se i zainteresirali za Maju, ali kad vide malog, ko da su đavla vidili! Čak ni Gangster nije moga sebi doć od čuđenja kako je takva ljudska narav, a pazite, taj se čovik svakakvih kombinacija nagleda u svojoj dugogodišnjoj posredničkoj karijeri. Ko će gledat tuđu kost i gojit tuđu krv, sve to skupa i košta. Judi moji, teška su vrimena.

Koliko je samo takvih Maja oko nas... Ok, većina Maja je na kraju dana vjerojatno preumorna od duplo-naporne svakodnevnice, dvostruke brige za sadašnjost i budućnost svojih potomaka i duplo odrađenih kućanskih poslova, da im ne pada niti na kraj pameti ulazit u ikakve kombinacije ili popunjavat formular u ljubavnog posrednika, ma baren dok dica ne odu na fakultete. A kad i naiđe usput kakva kombinacija koja eventualno obećava, kako to „odradit“?! E, tu sve te Maje zapnu, ili barem one za koje ja znan. Jedni kažu nemoj ga upoznavat s dicom dok ne vidiš ti je li to ono pravo. Da mi je samo znat ko se pametan toga moga sitit... Ka prvo, Maje su uvik sa svojon dicon jer se o njima brinu same (kao što to i zakonska definicija kaže). S odlaskom iz braka u velikom broju slučajeva otpadne i baby-sitting od strane obitelji bivšeg muža, čast iznimkama, a ka drugo, ako bivši muž stvarno uzme dicu u dogovoreno vrime (i tu čast iznimkama), Maja toliko toga ima odradit u tih par slobodnih sata/dana, da su joj ljubavni izleti vjerojatno na zadnjemu mistu. Velika većina Maja bi taj dan radije posvetila masaži umornih leđa, depilaciji da budu lipe same sebi, rintanju po kući za sredit nered koji se nakotija od prošlog odlaska dice tati ili jednostavno ležanju i buljenju u prazno. Za pravo reć, i nije afrodizijak ić na rendez-vous nakon nekoliko dana odrađene želučane viroze skupljene u vrtiću i potrošenog jumbo-packa toilet papira i vlažnih maramica. Nema nikoga ko bi umisto Maje koju uru to odradio, jer je jedina punoljetna u domaćinstvu. Pritom imajmo na umu da na sastancima naša Maja mora zablistat duplo nego obična cura jer uz težak „ruksak“ koji dolazi s njom u kombinaciji, mora pružit druge adute da uopće dođe u obzir za razmatranje. Neka od njih ima sriće da joj kogod pričuva dite dok ona ode u kino ili na večeru i ako Maju tada ne ubije grižnja savjesti jer se ona „provodi okolo“ dok je dite doma, ubit će je gledanje na sat oće li se vratit na vrime zbog zastoja u prometu ili jer je film traja uru duže. A Maja sve mora planirat jer drukčije neće preživit dan. Virujte mi nije to isto ko da idete s mužem u izlazak, a dite čuva jedna od baba. Ovo je u skroz drugom svitlu, jer Maja ka neko ko je proba i nije uspio održat bračnu sriću u prvom pokušaju, teško da ima istu startnu poziciju u drugom krugu. Zapravo je to no-win situacija jer ako joj taj novi ne paše, pa naravno, ko bi njoj pasa, nije valja prvi, neće ni drugi. Ako pak novi pokazuje potencijal, opet ne valja, jer di će se zaletit opet, sad ga triba ne vidit neko vrime dok ne shvati je li taj pravi za nju, šta će reć dici...

Isto je s Majinim izgledom, ako izađe jedan dan u dućan bez šminke, ajme vidi je, jadna nema muža, sama s dicon, nije joj lako, bivši ne plaća alimentaciju, nema šoldi, biće nije spavala cilu noć od brige, ma samo što suzu ne puste za našu Maju. Sačuvaj Bože da izađe nasmijana, uređena i dobre volje pozdravi sve u pekari, odma bi bilo - biće našla kakvoga, a dica joj s materon dok ona okolo izlazi, vidi je kako je nasmijana, nije spavala cilu noć (ali ne od brige), ko zna kojeg je sada sivonju uvatila da financira i nju i njenu dicu.

Najblaže rečeno, čini mi se da su Maje u prilično nezavidnom položaju. Ka da je ionako lako nać normalnu osobu za životnog suputnika, a da ne govorimo kada je žena „na tržištu“ u paketu sa neprospavanim noćima, ljubomornim ispadima jer je mali želi samo za sebe, objašnjavanjima familiji ko je tu kome šta, potajnih izlazaka kojih se skoro stidi, da bi se mogla upoznat nekoga s kim bi se možda nekad u nekoj paralalenoj stvarnosti usudila pokušat provest život nakon preživljenog brodoloma. Tom vražjom emancipacijom i mogućnošću ponovnog pokušaja sve se to nekako zakompliciralo.
Drage moje Maje, glavu gori, gledajte naprid, našminkajte se, smijte se, volite sebe i zapamtite da je samo-hrana samo zakonska definicija. Vi ste puno više od toga. Ko to ne vidi, i ne zaslužuje vas.

16.03.2014. u 09:26 | 0 Komentara | Print | # | ^

TKO SE NIJE SKRIO, POLITIČAR JE BIO


Kad smo još imali kućne telefone, češkoslovački crtić prije spavanja i auta proizvedena u vlastitoj multi-nacionalno-vjerskoj federaciji, bija je samo jedan dnevnik dnevno na jedinom tv programu. Meni je osta u sjećanju ka neka siva (ok, mi smo bili siromašna jednoroditeljska familija i do iza rata smo imali crno-bilu televiziju), dosadna, monotona, glupa emisija di se samo smjenjuju ljudi prid mikrofonom i za koju san jedva čekala da završi.
A sada šarenila... Na svakom kanalu po jedan dnevnik, što primamljivije, s više pošalica, boja i sličica – to bolje. U završnom dijelu obvezno slijede vijesti iz show-biza, a na vremenskoj prognozi zgodna teta maše rukama po virtualnom ekranu pokrivenom pahuljama, oblacima, suncima i reljefnom 3d kartom lipe nam države sa tisuću otoka. Između upadne još par reklama da se ljudima malo vrati koncentracija i eto savršenog kapitalističkog proizvoda.
Nije ni čudo da se i moj povodljivi mali naćuli na kauč gledat kad vidi barbe kako razbijaju dvojezične ploče na školama i vrtićima, višebojne grafikone sa brojkama (inače obožava brojke) i postocima o nezaposlenima, onima na bolovanjima, o rastu cijene potrošačke košarice. Onda gleda šta sve ima u toj košarici: kruv, mliko, nutela, banane, jaja, brašno, taman sve za palačinke, kaže mali. Sinoć je pročita na grafikonu o nezaposlenosti da je brojka od lani narasla za „ 5 popusta“ (5% op. autora).

A tek ona slova što ispod prolaze i ponavljaju najvažnije vijesti. Upravo je naučija slovkat u 3. brzini da može povatat rič prije nego pobigne s ekrana. Akcije više nego u Power Rangersima. Kako neće dite volit Dnevnik kad su mu aktualni događaji prikazani ka strip umotan u šareni papir.
Iskrcavamo babu nedavno isprid Suda di joj je inače skoro pa radno misto, a kraljević iz auta gleda u službenu tablu ustanove: „Vidi mama, u nas još nisu razbili ploču na vratima od suda, u nas je policija pobijedila!“
Nije prošlo niti dva dana, a na nekom od kanala „žnj“ gledanosti koji se vjerojatno vrti samo u kućama ljudi čija su dica voditelji tamošnjih emisija, njegov pogled uvati lik davno zaboravljene Jadranke Kosor i sve on gleda i gleda u nju: „Je li ovo ona teta što se zove ko i ti? Prije je stalno bila na televiziji, nisan je odavno vidija...“ A sinko moj, ko zna oćeš li je opet i vidit.
Skoro jednako ko dnevnik, voli i jumbo plakate. Primijeti svaki novi, posebno one UNICEF-ove: „Zašto ovaj plače, zašto je onaj tužan, vidi onaj je isti Neno što prodaje palačinke!“ (Frano Lasić u Ruži vjetrova).
Zaključija je tako nedavno da je Severina na plakatima za koncert u Spaladium Areni tužna jer je niko ne voli, ni on, ni tata, ni Zvonko (ujko) ni Slavko (očuh): „Zato je napravila onako tužnu facu ko da će zaplakat na plakatu!“ Ipak je još premlad da mu objasnin razliku između pohotno-napaljeno-patničke face koja prodaje 20 tisuća ulaznica s jedne strane, i tužne face s druge strane. Neka ga još koju godinu.
A tek kad je prije lokalnih izbora osvanija cili grad pun plakata, nasmješenih glava, obećanja, ogromnih slova i parola – ka stvoreno za dite koje taman uči čitat velika štampana. Nemali broj puta smo tako morali stat isprid plakata dok on sve pročita, proslovka i pokuša zaključit kako se zove kandidat. Malo mu je činilo muku što su se dva od tri favorita zvali Tonči, ali srićom jedan ima brkove, a drugi nema, pa smo i to gradivo nekako savladali. S obzirom na mega-giga plakat na hotelu u 20-godišnjoj izgradnji, mali i dan-danas tu građevinu zove Hotel Tonči.

Smirila se tako buka oko izbora, a počela sezona turbo-folk koncerata u lokalnom night clubu, ali ne zna dite razliku. Vidi sliku velike glave koja obećava dobar provod, njegovo /njeno ime šarenim slovima, misto i vrime održavanja. Pa sad recite da sličnosti nema... Promatra on tako nove slike i ugledavši plakat za koncert Željka Joksimovića na kojem isti izgleda ko kandidat za ravnatelja Parka prirode Biokovo u mornarskoj majici umisto u rendžerskoj uniformi, zaključi „Vidi, i ovaj barba želi bit gradonačenik!“. Nije mali ni lud, i jednima i drugima je drag mikrofon. I tu sličnosti ne prestaju.

A da je definitivno korak isprid svoje generacije po pitanju političkog obrazovanja zahvaljujući komercijaliziranom dnevniku, svojoj ljubopitljivosti i očuhu koji je gori zajebant od maloga, dokaza je i jučer na igralištu krcatom dice i roditelja kad smo se igrali sakrivača. Doša moj politolog na red za brojanje nakon što san mu pet puta dozvolila mu da me nađe jer jednostavno ne voli gubit (ma rođeni političar!), izbroji on do dvadeset i totalno ozbiljan zapiva na cili glas poznatu zajebanciju na konto dragog nam ministra financija: „Slavkec je iz Rijeke, ko se nije skrio, ovršen je bio, sakrio se ili ne, ja polazim!“

Ah, šta reći... Vi rođeni 70-tih ili 80-tih, sjećate se u djetinjstvu kad je bija dnevnik niste smili taknit daljinski (ako ste ga imali) ili prominit program (jer drugi niste imali) zato što je otac mora pogledat svojih 30 minuta dnevnih informacija. E pa u našoj kući je došlo vrime da 5-godišnjak u 7 ipo navečer čeka dnevnik, a ja zgrabin daljinski i upalin Munjevitog Jurića. Uz moj rizik da ću ostat uskraćena za par bisernih izjava na račun aktualnih zbivanja, nek je politika do daljnjeg ipak dalje od naše butige. Bar dok mali sam ne skonta razlike između folk pjevača i kandidata na plakatima. Ili dok ja ne skontan.

08.02.2014. u 15:12 | 3 Komentara | Print | # | ^

POŠTUJTE NAŠE BUSEVE


U svom za 32 godine i prebogatom radnom curriculumu (jer mi divlja narav nije dala da ostanen nigdi toliko dugo da me itko počne smatrat „svojim“ igračem), većina poslova imala je veze s kretanjem. Stoga ne čudi da san za moje drugo po redu zanimanje izabrala baš ono turističkog vodiča. Osim cjelodnevnog laprdanja na tri jezika, umotanog objašnjavanja gostima ko je zapravo srušija mostarski most, opisivanja kako se beru masline i zahvalnog osmjehivanja kad bi mi Hans und Maria na izlasku iz busa utisnili u ruku 10 eura, to razdoblje je obuvaćalo nešto jako važno za moj razvoj ličnosti – druženje s autobusnim vozačima, odličnim učiteljima raznih profila, godina i sklonosti.

Pa je tako jedna od prvih lekcija bila da nikad, ali nikad, osim u slučaju da nije prodano svih 50 karata za izlet, goste ne puštam da side u prvom redu. Za to je uvik bila spremna jaketa (usrid lita) ili moja torba s voucherima koja bi se rasprostrla na siceve iza nas. Razlozi za to su bili raznoliki. Npr. smrdljive noge, jer ako bolje pogledate, noge tih ljudi su odma vozaču pokraj glave, a svi nekako vole gurnit prstiće u sandalama na čičak baš kroz onu rupicu ispod pregrade, pa skoro da nožnim palcima diraju vozačevo uvo. Drugi, ne manje bitan razlog, bio je što bi ja brbljala na mirkofon skoro pa cilo vrime, što je vozaču (koliko god im bilo drago na kraju dana podilit bakšiš – a više govora gostima značilo je i više eura) prilično išlo na živce. I zamislite sad još da osim mene mora slušat još Hansa und Mariu na prvom sicu kako „ach, ja“ komentiraju svaku moju izjavu, dive se krajoliku i mršte se s neshvaćanjem na iznos prosječne hrvatske netto plaće. E, pa taj stereo surround je već bio previše, ponekad čak i za mene. U ciloj toj priči, jednako tako bitan razlog za oslobađanje prvih sjedala bio je i taj što vozač u tom slučaju nije moga s kolegama razmjenjivat na mobitel najnovije informacije o stanju na cestama, ko je koga i kako je baš on ovaj tjedan dobija sve zajebane ture. A najsimpatičniji su bili razgovori s pripadnicama suprotnog spola. Kako bi odma prominili ton glasa, nasmiješija bi im se brk i bili bi spremni za gugutanje i to naočigled i naušisluh mene i (ako ne bi imali sriće) barem još četvero ljudi u prvom redu. Doduše, ti ne bi puno razmili, ali neke stvari su univerzalne ka esperanto.
Za putovanja busom triba imat na umu još par stvari – vozači autobus gledaju kao na svoj vlastiti obraz, ono što radite autobusu, ko da njima trljate o facu šakom. To znači zaboravit konzumiranje bilo čega što se može prolit, izmrvit, pokapat, što je intenzivnog mirisa i ljepljivog sastava, a što se tiče žvaka, tu su moralni zakoni jači od onih propisanih u Singapuru – apsolutni no-no! To ih naravno ne sprječava da onaj koji vozi i ima šiber-prozorčić u trenutcima velikog stresa ili bijesa na smotanog Čeha u kamp-prikolici isprid, može popušit kutiju duvana. Ali to im moramo oprostit, ipak taj čovik drži pod svojim volanom 50-tak života.

Imali smo i slučaj kada je bijes toliko ovladao da je gospodin vozač izletio iz busa na srid mosta u Omišu i ranije oduševljenom, a kasnije zabezeknutom turistu koji se na cesti zaustavio da slika kanjon rijeke, pa tako napravio iza sebe zastoj do Dugog Rata, istrgnija aparat iz ruke, bacija ga u Cetinu, nakon čega se mrtav-ladan i vidno smiren, vratija za volan sa izrazom lica "aha, jesan ga!"
Isto tako imaju smrtonosne alergije na bilo kakva pitanja u vezi s radom klima uređaja, nemojte niti pomislit u to se upuštat jer ne može niko, pa ni naši svemogući vozači, zadovoljit vrućofobne ili zimogrozne sklonosti svih putnika u autobusu u isto vrime. Zato oni najčešće namiste onako im se čini ok i to triba poštovat jer dok njima nije hladno/vruće, i vaš život će bit u sigurnijim rukama. Još jedan trik koji će vam kupit naklonost kod vozača je da ne drmate i klapate s naslonima za laktove. Za te zvukove imaju senzore, i to ne baš blagonaklone. A naravno da je na svakom modelu nacrtana strelica di se triba pritisnit da se podigne, al ste ćoravi?!
E sad, uz dužno uvažavanje svih gore navedenih uputa s obzirom na moja busni staž, prošlo lito san nakon ko zna koliko vrimena sila u bus prema Dubrovniku i slučaj je htio, jer slobodnih mista u srpnju naravno nema, da sidnem baš iza glave vozaču. Ajde fala bogu bez sandala na čičak i bez komentiranja jer nisan imala suputnika, ali (ah koja greška za sidenje u prvom redu, ali stvarno je bilo vruće) u kratkoj suknji. A imaju oni i retrovizor na kojeg vide cili autobus i prvi red izgleda apsurdno smišno uvećano. Zahvaljujući mom ljetnom look-u, dobila san kartu za studentsku cijenu. Ajme otkad to nisan! I onda su krenula pitanja, di ću, kako idem sama (tako lipa cura, pa te pustili samu – evergreen ice-breaker!). Za predah od razgovora, uvatin se čitat „Pedeset nijansi sive“ s bussiness-look naslovnicom (slika doli). Gleda vozač da je đava odnija šalu i da je konverzacija stavljena na čekanje, pa nakon nekog vrimena kad mu je dojadilo šutit i slušat Narodni radio, promotri naslovnicu mog štiva i dobaci: „ Ma nu nje šta se uvatila tih poslovnih knjiga i kad je na odmoru. Daj uzmi štogod lakše, pusti to sa odijelima i kravatama, vikend je!“ Hm, kad vratin malo film unazad, dobro čovik i kaže, jer više san životno-cestovnih mudrosti naučila od gospode za volanom nego od većine „gospode“ u odijelima.




25.01.2014. u 19:34 | 1 Komentara | Print | # | ^

Zašto post-blagdansku depresiju liječiti u Tunisu

Ok, nisan baš top model za kojim se okreću na ulici, osim što tu i tamo zazviždaju bauštelci kad se u štiklama i suknji vraćan sa suda. Loša san meta i mladin ždrepcima sponzorušićima. Iman mobitel star 5 godina, Škodu na kredit isplaćenu prije 3 godine, teglin na leđima stambeni kredit već 6 godina i ne gine mi još 14. Nije zanemariv ni podatak da osim kredita samohrano teglin i 5-godišnjeg divljačića. Sve u svemu, najblaže rečeno – u današnja vrimena ne baš neka partija koju bi svaka dušebrižnička svekrva poželila svome sinu.
Ali nevezano za moju dob koja je prišla čarobni broj 30 i moj izvanbračno zauzeti status, čini mi se da je broj „uleta“ curama općenito u opadanju. Mamini sinovi, linčine što vole sve na gotovo, ne-gentlemani, veći broj žena na jednog muškog prema zadnjem popisu stanovništva... Neman pojma koji je točno razlog, ali to je činjenica. Tim više mi je slatko vidit srednjoškolke kako šepaju u štiklama od 15 cm u 3 ujutro, troše đeparac na opremu za maškare, zauzimaju kućna i kafićka kupatila satima pituravajući savršenu masku ne bi li se koji pijani momčić zalipija. A ovi ih ne bendaju ni sekunde, vise u kladionici ili na utakmicama, padaju u ekstaze na prve taktove navijačke himne i kunu se u vječnu ljubav jedanestorici nabildanih napuvanaca koji za par milijuna eura godišnje naguravaju balun po terenu.
Je, je, been there, done that, peglala i ja rivu i šankove u petama, lipila umjetne trepavice i fenirala kosu prije vikenda. Ali kad vratin vrime nazad i pokušavan se sitit najjačeg "uleta" kojega san u životu doživila, broj jedan top liste definitivno zauzima situacija u kojoj san bila šporke i zapetljane kose od pustinjskog pijeska, s nula promila u krvi, u staroj haljini mokroj od znoja, s mojon roditeljicom u pripizdini tuniškog Hammameta koji je prije 15-godina te kritične prigode izgleda ka jedna plisnava, pjeskovita, žuto-smeđa, vruća, bučna bauštela.

Ništa mi na putovanjima nema draže nego kada me u vrućin krajevima izbace iz hotelske sobe u 11 ujutro, cili dan još iman pri sobom, a let za ne falit bude u kasnim večernjim satima. Pa se ti misli di ćeš sa sobom, prtljagom, znojavom robom... Nas dvi se tako krepane negdi prid zalazak sunca jednog takvog dana rastopile na tuniškom suncu i legle na zidić koji je dilija auto-cestu i šetnicu s jedne, a ko-zna-koliko-kilometara-dugu plažu s druge strane. Prolazile su karavane, prodavači palmi, duvana, nargila, kus-kusa, ekstrakta jasmina, šipka, pustinjskih smokvi, ponuđači safarija i jahanja deve kroz pustinju. I svaki pojedini se zaustavija kraj nas (i svih ostalih ljudi na plaži, nije da smo se umislile) i nudija, nudija, dosađiva i dosađiva nabadajući na svin mogućin bjelosvjetskim jezicima. A nas dvi se pravile ko da spavamo ne bi li nas baren uru prije leta, a nakon sedam dana pilanja i uvaljivanja (jer smo putovali dvi same žene - arapske zemlje su raj za tu kombinaciju u slučaju pada samopouzdanja ili netom okončane nesretne ljubavi) barem pomislili ostavit na miru. Ma nema šanse. Nije nam išli u prilog ni što smo obe bile golih nogu, a mater još i plavo-crvenkaste kose. I nigdi muška blizu nas. Došlo vrime za krenit prema aerodromu i digle se nas dvi sa zida spremne za suočit se sa arapskim napadima, kad evo ti njih dvojice... Najčešće dolaze u kombinaciji po dva ili tri, onda je sigurniji napad, biće to neka moralna potpora, šta li?! I krene jedan: "Helo, priti lejdi, ar ju ček, rašan, slovakia, italia, polska" i nabraja nego li ga nabraja. Mater se već počela kurtoazno smiješit da ih skine s vrata, a ja više umorna od odmahivanja glave i "no, thank you, I'm here with my boyfriend" - fraza odlučila ad hoc prominit obrambenu taktiku i pravit se ni više ni manje nego (Bože i sve gluhonijeme osobe, oprostite mi) gluhonijema. Sija tako momčić pokraj mene, gleda me ogromnin crnin očima i ne odustaje, a ja počnen mavat rukama, objašnjavat izmišljenim znakovnim jezikom da ne mogu govorit i da ne čujem i ispuštat pomalo neartikulirane znakove koji su mi prvi pali na pamet. A jebiga, sila ne pita, to je bila stvarno nužna obrana u najmanju ruku. Da me sa strane gleda kakvi defektolog, čovik bi puka od smija ka i svi mi koji smo gledali Mandelin sprovod i onoga "prevoditelja" koji je prevodija rečenice povezane ka u onih curica s početka priče kada prvi put u životu popiju 4 juice-votke zaredon.
Boga pitaj šta san ja sve brljala rukama i nogama, ali mali Muhamed je bija - oduševljen!!!! Nije se tija pomaknit od mene, nego se još bliže primaka da vidi to svjetsko čudo - ženu koja ne govori. Biće mislija, ajme da je meni doma jedna ovakva, ne govori ni riči.... Hvala Alahu i svim prorocima!
Ali mater je zeznila stvar jer se i ona počela valjat od smija da se masu svita s plaže počelo okretat i približavat da vide šta se to događa. Biće da je izgledalo stvarno zanimljivo iz daljine, jedna se grohotom smije, druga lamata rukama i pokušava objasnit da ne može govorit i da ne čuje, jedan sidi pokraj nje i gleda je razrogačenih očiju, a drugi mršavko jednu ruku drži u džepu, a drugom se češe po glavi. Kad san napokon pukla i progovorila odbijajući njegovo udvaranje, mali (koji je ima najviše 16 godina) se okrenija prema mojoj materi i s osmijehom od uva do uva nastavija "If ju dont wont, mejbi jour mader?!"
Tako da svim curama koje bi tile malo pažnje, jer budimo realni sve više muških čeka da mi priđemo njima jer očito misle da su ugrožena vrsta bez koje se ne može, stvarno od srca savjetujen da uštede par miseci kupnje šminke, postola, borši, umjetnih noktiju, friziranja, seansi kod psihijatra, i uplate, bez dugoročnih očekivanja, putovanje u Tunis – obećanu zemlju zavodnika. Ako se mame plaše pustit vas same, vodite i njih. Odlična investicija i sigurni ego booster za sve generacije.

07.01.2014. u 18:38 | 3 Komentara | Print | # | ^

Ho-Ho-Ho na Šri Lanki


Ovih dana dida mrazovi iskaču iz svake paštete. I moj mali je skonta da nije problem starom debeljku podilit darove po cilome svitu kad se multiplicira u bezbroj primjeraka. U davno doba 80-tih prošlog stoljeća bio je jedan jedini, i to na novogodišnjoj (molim lipo, ne božićnoj) vrtićkoj priredbi u makarskom kinu Partizan di bi vrtićki kućni majstor Mladen obuka crveno odijelo, svake godine isto jer ne, nije ga bilo kupit u crveno-zelenom koncernu za 99,99 kn nego je jedno bilo pripravljano kako je Mladen dobiva na kilama. Lipo bi iz cilog glasa zapivali „pahuljice padajte“, uzeli svoju kesicu sa kazetom, slikovnicom i čokoladom i cili sritni odhopsali prema mami koja nas je čekala u publici.
I sve je to bilo lipo i pamćenja vridno, ali jedan od mojih dražih susreta sa didom mrazom (doduše njegovom figurom u prirodnoj veličini) dogodija se daleko od božićnih sajmova, kina Partizan, čak po datumu i daleko od Božića. Bilo je to u Sri Lanki, ili točnije u Spice gardenu negdi u sredini otoka na proljeće 2004. godine. Mater i ja cile krepane već šesti dan od truskanja po lokalnim cestama (savršenima za razbijanje bubrežnih kamenaca) s našim vodičem Upulom u njegovom žutom autiću, tog vrućeg vlažnog popodneva stale smo posjetit vrt koji je bija u programu naveden kao razgled Spice Gardena i upoznavanje sa mirodijama koji su otok proslavili u cilome svitu. U praksi, to je značilo zaustavljanje da bi nas lokalci obrlatili nek kupimo cimeta, klinčića, vanilije, papra, kurkume i ostalih aromatičnih biljčica, i to nakon masaže glave, vrata, korijena kose, noktiju, vrška nosa i svega ostaloga što se moglo izmasirat bez skidanja majice.
Neki štufani debeljuškasti momčić nas je preuzeja na ulazu u taj lipi vrtal di je raslinje bilo toliko visoko da ni neba nismo vidili sljedeću uru vrimena. Padala je sitna kišica, oko nas su se mišali mirisi, a zeleno di god pogledaš... ma divota. Nismo baš previše razumili našeg vodiča s oooogromnim crnim očima dok je na svom ne-baš-razumljivom engleskom objašnjava kojim su sve svjetskim rutama plovili šrilankanski začini, dok je mahao rukama prema raznim grančicama i nabraja "Excuse me, madams, this is coffee, this is cinnamon, this is cloves.." i tako dalje. Nismo puno pitale jer je bilo dovoljno bit tamo - sve drugo je bilo suvišno. Po podu je bila smrvljena piljevina, i dođe ti da onako bos protrčiš po tome između svih onih lipih mirisa i kapi kiše... Nakon te „edukativne“ šetnje (za one koji znaju dešfrirat sri-lankan-english), uslijedila je ponuda da će nas u garden-u izmasirat sa preparatima napravljenim od začina koji rastu oko nas. I sve bi to bilo super da nije ovaj što je masira cilo vrime nabraja monotonim glasom čime me maže, šta sad stavlja na mene, za šta mi je to dobro "madam, very good for your circulation, I see you work a lot in Europe". Ajde muči više i pusti me da guštan, doma iman internet pa ću vidit od čega će mi bolje rast kosa, od čega će mi se pročistit bubrizi i šta triba uzet kada zapne s probavom.
A još se mater i ja ko lude cerile cilo to vrime da smo nas dvi spice girls i slično, znaš ono kad te uvati ludilo ka na sprovodu ćaćinog prastrica i ne možeš se pristat smijat. E, pa baš to ludilo.
U samom finalu posjete spice gardenu su nas ti svestrani dečki vodiči-maseri-prodavači-botaničari-timaritelji slonova, zbunjeni našim cerekanjem u svih 16, uveli u dućančić veličine kioska, di smo tribali pogledat lokalne proizvode i kupit štogod za ponit doma da nas tijekom hladnih i burnih podbiokovskih zima sjeti na lipe i mirisne trope. I tamo među svim tim začinima, šamponima, tigrovim mastima, sadnicama, sjemenkama stala je ooogromna (za njihove pojmove di je najveći čovik visine ka ja u 14. godini) figura dida mraza. Ma brate mili uklapa se tu ka slon u staklarni. A nas dvi se još jače opalile smijat, toliko da su nas obrazi zabolili. Dva ozbiljna brkata prodavača, kasnije se ispostavilo da su to vlasnici cile začinske mašinerije, gledali su u nas dvi blese i malo po malo počeja se i njima smijat brk, kad su vidili da mi ne odustajemo od glupiranja. A na moje pitanje šta tu radi Santa Claus na proljeće, brko mi je ponosno i ozbiljno odgovorija „Vi ar Muslims, but vi lajk Santa Claus, hi bring present, evribodi lajk him!" iliti na hr "Mi smo Muslimani, ali volimo Dida Mraza, donosi darove, svi ga vole!"
Od svih susreta na tom putovanju, taj mi je osta u glavi. U zagušljivom dućančiću začina, našle se nas dvi lude ne-katolkinje iz katoličke zemlje, zbunjeni Upul budist-vodič-vozač, dva brkata Muslimana koji žive od prodaje šrilankanskih začina i plastični dida mraz od dva metra među kremama i šamponima. Iako u proljeće, iako u budističkoj zemlji, iako na tropskoj kiši, iako okružene ljudima koji su jaslice vidili samo na televiziji - bio je to divan trenutak slavlja ujedinjenih različitosti i mog osobnog doživljaja Božića.



22.12.2013. u 09:55 | 0 Komentara | Print | # | ^

Danas, kada definiramo obitelj....


Suma summarum, moglo bi se reć da je cila skupina meni najdražih ljudi koju bi na ostalim jezicima nazvali „family“, „la familia“, „die Familie“, „familia“ i slično jedna dosta fluentna i nekonvencionalna družina. Sami začeci njene nekonvencionalnosti sežu još tamo negdi u 80-te godine prošlog stoljeća kada je moja mater rekla „protiv“ svome braku (bila je to jaaaako dobra ideja), pa smo od „mama, tata, brat i ja“ definicije ostali „mama, brat i ja“. Ruku na srce, niko me nije čudno gleda, nisu mi narasli rogovi ni rep, nisan morala nosit scarlet letter na školskoj kecelji niti je u denvniku crvenim slovima uz moje ime pisalo „kopile samohrane matere“. Napominjen, sve je to bilo u komunizmu - tom strašnom, groznom, mračnom, zatvorenom i sivom komunizmu. Ali kako nevolja nikad ne dolazi sama, nit nekonvencionalnosti provukla se kroz naše tkanje i kroz sljedeća dva desetljeća unutar kojih je u skupini došlo do još jednog razvoda (ni manje ni više nego moga), nekoliko skoro pa izvanbračnih zajednica, prekida i dosta zanimljivih situacija. Za divno čudo, i u poslu se svakodnevno susrećen sa spornim obiteljskim situacijama i to u onim pravim pravcatim obiteljima sa mamom, tatom, braćom, sestrama, the whole package - svađe braće i sestara radi pet kvadrata vrtla i parkinga, mržnje između roditelja i dice jer je nevista rekla ili prišutila ovo ili ono, obiteljsko nasilje u svim mogućim kombinacijama, razvodi između ljudi svih dobnih, intelektualnih, imovinskih i profesionalnih skupina. Aha, znači nismo mi jedini rizična skupina, problema ima, dakle, i u nekim „normalnim obiteljima“!

I moran priznat da je to bio, a i danas je, jedan jako zabavan, ispunjen i osnažujući život. Niko od nas nije od gušta sebe doveja u takvu situaciju niti je cili sritan i ponosan što je zajeba svoj život i svoju obitelj. Nije lako, ali ako se držimo one stare da se od govna može napravit pogača uz pravog kuvara i dobar recept, i na kraju sve to okrenit na zajebanciju – pa zašto ne?!
A sad, kako to sve objasnit ditetu od pet godina... hm! Neke stvari koje bi bile nezamislive dici iz „obitelji“ on već uzima zdravo za gotovo, pa mu je tako sasvim normalno da baba ili mama npr imaju momka ili da ujko živi s ujnom koja mu nije žena. Jedino mu je još misterij kako je nekad davno dide Zoran (poznat publici iz teksta o tuk tuk mašini) bija muž babi Suzi. E, tu malo zapnemo. Valjda dite ne može vidit baš toliko u prošlost. I bolje mu je.
Njegov prijatelj Leo (podaci poznati autorici), inače plod ljubavi između ranije razvedene mame s ditetom iz prvog braka i njenog izvanbračnog partnera, doša jedan dan cili zbunjen iz vrtića nakon što je skonta da po njegove prijatelje - brata i sestru blizance dolazi često njihov tata i oni mu se oboje zatrče u krilo vičući „Tataaaaa!!!!“ Šta je sad ovo?! Kako su ovi dvoje brat i sestra, a imaju istoga tatu?! Izgleda da dica iz razvedenih zajednica nekako uvik gledaju korak naprid.

Ima tu i nekih prednosti, kao npr dupli pokloni za rođendane, Božiće, Uskrse, Sv. Nikole i ostale svece – valjda se tako iskupljujemo nebesima za svog pakleni grijeh. A još ako kod mame ili tate ima pridruženih članova - uh, veselju i darovima nikad kraja!
U to ime će moje dite čak i prišutit kada se digod neko iz najbolje namjere i neznanja maminom „prijatelju“ obrati kao „tati od maloga“ jer mu je više bidnome dosadilo objašnjavat šta je kome ko u ciloj toj našoj situaciji.
Da je danas pitat mog princa ili Lea ili bilo koje drugo dite koje živi svoj mali život u bilo kojoj kombinaciji osim „obiteljskoj“ i kojima na listama za upis u novu vrtićku godinu kod imena oca stoji prazna kockica (ko da su začeti po Duhu svetome ili ko da je teško napisat ime roditelja / skrbnika), ta jadna dica bi se vjerojatno našla u čudu o čemu to te barbe na televiziji pričaju, a nakon nešto podrobnijeg objašnjavanja kako bi obitelj zapravo bili „mama, tata, brat /sestra i ja“ vjerojatno bi je (indoktrirani i zavedeni) i sami tako definirali. Život bi im sigurno bija jednostavniji, crno-biliji i prilično pravocrtan, bez obzira na moguće posljedice. I to ne bi bilo prvi put da dica to lipo pojednostavljeno definiraju. Već prošlo lito, prije ikakvog spomena o referendumu, definicijama i ostalim cirkusima i čudovištima, moj princ je nakon kupanja s Dijanom, Markom,Sarom i Matom pita „Mama, oće li ova obitelj poslije plaže s nama na pizzu?“ dok sebe i mene vjerojatno opisuje kao „mama i ja“. Ali to je ipak samo petogodišnjak koji svit gleda ka Spidermanov film u kojemu imaš crne i bile likove, bez svepristunih više od pedeset nijansi sive kako je to u stvarnom životu.
Ali sve to nije bitno, kako definirat, opisat, sastavit, rastavit na proste faktore. Ono što ostaje važno je da moj mali kada u vrtiću triba nacrtat svoju obitelj naškraba neke neidentificirane oblike raznih boja i neprepoznatljivih linija, i puno puno šarenih srca oko te „obitelji“ (vidi uvodnu sliku) jer zna da je u njoj, bez obzira od koga se sastojala ili ne sastojala, voljen i prihvaćen. Pa makar i pod cijenu objašnjavanja obiteljskog stabla i pridruženih članova barbi na trampulinu, prodavaču palačinki i tetama u vrtiću.

/>

01.12.2013. u 12:33 | 2 Komentara | Print | # | ^

PUTOVANJE - LUDOM RADOVANJE



Dičica na putovanju – najčešća marketinška slika turističke ponude; nasljednici se veselo prskaju u bazenu / prave kule od pijeska na plaži / šire europsko jedinstvo igrajući se u mini clubu sa novostečenim međunarodnim prijateljima i širom otvorenih očiju za ruku s roditeljima zainteresirano razgledavaju znamenitosti posjećene destinacije.
U tu idealno zamišljenu sličicu san glupo i naivno virovala i ja, sve do 2008. godine koja je moj život okrenila za 180 stupnjeva. Iako gotovo sasvim nesvjestan događanja oko sebe sve do njegove prve i po godine (šta bi mi na ovo rekle Rode i ine povezujuće-roditeljstvo-udruge), moj majmunčić je vjerni pratitelj u svim pustolovinama od svog prvog dana, na često čuđenje okoline di ga to sve vodan, dite triba stat doma, mali je još za ić okolo i slično. Ok, danas nakon skoro šest godina, nekima od njih ću donekle dat i za pravo.
Prije rođenja mog diteta nisan primjećivala slike dičjih ispada oko sebe na aerodromima, u avionima, u busevima, vlakovima, jer me iskreno rečeno nisu baš ni zanimale. Zadubila bi se u svoju knjigu, u nekog zgodnog tipa ili u svoje misli u kojima uglavnom igraju filmovi bolji nego u Cineplexu. A nakon dolaska princa na svit, i dalje nisan primjećivala ispade druge dice, ali sada zato jer san bila previše zauzeta ispadima mog vlastitog diteta, od kojih je svaki sljedeći bija sve bolji kandidat za titulu „mog najsramotnijeg trenutka“.
Nažalost, zbog objektivnih razloga, većina tih slavnih sekundi nije zabilježena slikom jer mi je zadnja stvar na pameti u trenucima potpunog sramoćenja i propadanja u zemlju bila zgrabit aparat i slikavat dite kako se krevelji i radi pizdarije. Ali oni koji jesu snimljeni mi sada vride zlata. Pa tako imamo skakanje s deve na Djerbi u poznatoj fazi „isklizavanja“ iz naručja, virujen da sve mame i tate znaju o kojem je pokretu rič, za to se dica rodu istrenirana. Biće pametna deva mislila u sebi: „Aha, koji optimist ova mater, nagledala san se ja ovakvih“ i nastavila žvakat svoju smokvu od kaktusa dok se mali drečavac nije toliko izdreča da san odustala od foto sessiona.

Do njegove skoro treće godine, kraljević se budija ohoho prije izlaska sunca, a još je u Tunisu sat plus nego u nas. Naravno, i cili kat hotela se prisilno budija s njin, pa smo on i ja ka dvi budaletine šetali okolo hotela po pustinji dok je još bija mrak i krmeljavih očiju gledali pomaljanje sunca na obzorju. Toliko o „odmaranju“ na odmoru.
Godinu-dvi kasnije mu je već postalo i svejedno di spava na našin putešestvijama, pa su mu u Peppa pig parku u Engleskoj dok je spava na babinoj jaketi na travi i patke došle poželit slatke snove. Jednoj je čak bija toliko sladak da ga je probala i gricnit za nogu da vidi je li to nešto jestivo.

U nešto starijoj fazi osebujna ponašanja mog nasljednika već su počela obuhvaćat i druge ljude, osim mene i njegovih ostalih najbližih. U Parizu je kratio vrime u dvoiposatnom redu za Eiffelov toranj pucanjem u ostale posjetitelje iz laserskog pištolja Buzza svjetlosnog i zabavlja se njihovim reakcijama, posebno onih kojima je to bilo sve prije nego smišno i zanimljivo. Što gora njihova reakcija, to njemu smišnije.

Europski pohodi nastavili su se stiskanjem emergency button-a u najvećem europskom vrtuljku – London eye i šokiranjem cile grupe Japanaca kada se iz zvučnika za slučaj nužde začuo uljudno panični glas operatera „This is an emergency service, how can we help you?“, a princ se sakrio meni iza nogu i provirija tek kad je prošla opasnost da će mu doletit jedna po guzici. Da se cila priča tu ne bi završila, glavni glumac se u istoj epizodi, kada mu je dosadilo gledat velebne zgrade kraljevske obitelji, rijeku Thames i parkove Londona, obisija na prečku vrata kapsule na kojoj je velikin crvenin slovima pisalo da se zabranjeno naslanjat na prečku. Vjerojatno su nakon naše vožnje dodali da se zabranjeno višat na prečku, trčat po kapsuli, gurat se između nogu drugih ljudi dok slikavaju i da se ni slučajno ne smi pritiskat zvono za uzbunu ako zaista zaista zaista nije slučaj nužde, ka i cilu listu ostalih zabrana i upozorenja.
Imali smo još i pentranje po zidovima sultanove palače u Istanbulu, povraćanje u muzeju u Olimpiji, gađanje lokvica kamenčićima na Partenonu u Ateni i još puno puno toga.... I ništa od toga ne bi minjala ni za šta na svitu, posebno kad je mali berekin gleda Štrumfove 2 i u krcatom kinu na opće zgražanje uglađene dičice i roditelja, provalija: „Mama, vidi autunov toranj, tamo di smo čekali u redu dvadeset i šest sati i pucali na ljude laserskim pištoljen!“ A šta da kažen, u pametnim knjigama piše kako će povezujuće roditeljstvo sigurno pokazat rezultate od sedme godine unaprid. Iskreno se nadam.

25.11.2013. u 22:28 | 6 Komentara | Print | # | ^

TUK TUK mašina, inspektor i jelovnik


Sigurno se pitate kakva je ovo zagonetka, ne bi ni Pauletić smislija bolju. Ne, nema veze ni sa referendumom o braku, ni sa danas uhićenim Nadanom Vidoševićem, ni sa pravima manjina. Jedina veza sa svim navedenim je da je glavni protagonist priče nekadašnji državni službenik – policijskih inspektor.

Za uvod bez kojega se ovde stvarno ne može, koja rič o mome ćaći: zadnji rođen od 9 braće i jedne sestre, pola ih nije ni upozna jer su prije njegove punoljetnosti otišli priko svita, nekad perspektivni pristali maturant srednje botaničke škole, nešto kasnije već malo okrugliji i ponešto panično-paranoičan (vanjski i unutrašnji neprijatelj ne miruje) protupožarni inspektor milicijske stanice Makarska, a danas već dobrano okruglasti umirovljenik pun kreativnih, vrlo često neizvedivih ideja što botaničkih, što poduzetničkih. I veliki obožavatelj friganih krumpira, hrane općenito. Nije ni čudo, 10 dice u kući tribalo se grabit za štogod ubacit u kljun.
Nisan imala tu (ne)sriću da živimo pod istim krovom duže od 7 godina, ali iz toga doba kojega se baš i ne sjećan najbolje (ima bi cili tim psihologa posla sa mnon da je otvorit tu Pandorinu kutiju), vratila mi se ima par dana u vrtićkom hodniku isprid tjednog jelovnika za dičicu od 4-7 godina, jedna slika. Taj dan me iznimno otac skupija i teta Margita se po ko zna koji put tog miseca požalila da ništa nisan pojila, da ako štogod i pojiden, to uglavnom i povratim (eto, i za anoreksiju u dice san bila avangarda). Odlučija moj stari stat na kraj svemu tome, malo u svom inspektorskom stilu napravit i cirkus od cile situacije, pa uzeja u brata prvašića jedan list kolaž papira, a u matere mašinu za tipkanje. Ne mogu je nazvat stroj jer se tada zvala „mašina“, a kada je ušla u uporabu rič stroj, to se čudo više nije ni koristilo, pa i ne znan kako bi se to danas zvalo. Posija stari mene pokraj sebe za stol u kužini našeg 1-sobnog stana dodijeljenog nam u podjeli socijalističkih krovova nad glave, ne sjećan se ni toga stana dobro, plavi zidovi, nedostatak balkona, neke smeđe pločice u stepenicama,a jedan put su nam iz zahoda izlazili žohari. I tako naredio meni moj stari da nabrojin sve što ja volin pojist, a on da će to sve istipkat na stražnju bilu stranu kolaž papira i odnit kuvarici u vrtić. Eto kako je bija vizionar da će prije ili kasnije izumrit kolektivni pristup i da će se počet obraćat više pažnje individualnom odgoju / prehrani.

Nabrojili mi tako nekoliko stupaca, sve lipo inspektorski sistematizirano – voće, povrće, juhe, manistra, slatkiši. A meni čudo bila draga pura (palenta-žganci, kako oćete), i to s mlikon, s jogurtom, s bilo čime. Ćaća je mrzija puru jer ju je ka dite ija skoro svaki dan i biće mu više na uši izlazila, pa me za inat siromaštvu i vrtiću koji je nudija na jelovniku puru skoro svaki dan naučija lipe stihove u ganga stilu, isključena svaka sličnost sa gotovo istoimenim gangam style-om. Bila je to jedna lipa narodna pisma, ona što se uz gusle piva i nabraja, koja na ruralni (da ne kažemo seljački) način progovara o intimnom činu koji se događao između zabranjenih ljubavnika u seoskoj dimnoj kužini na način da bi se to „obavljalo“ kada bi mater poslala malu da skuva palentu, a ona bi lipo pristavila lonac i zadovoljavala i druge elementarne potrebe, osim prehrambenih dok bi se palenta kuvala. Zašto ne spojit ugodno s korisnim?! Nisu te seoske curice bile ni blesave.
Ujutro skakućen ja tako s materom prema vrtiću, nosin u torbi za papuče famozni popis na poleđini tamno sivog kolaž papira. Brat se samo te boje tija odreć za dobrobit moje prehrane jer jedino tu nikada nisu ni koristili na satu likovnog. Lipo san puten u glavi kontala kako ću ga svečano uručit teti s porukom da joj je to posla moj ćaća... Da taj trenutak učinin još svečanijim, a uvik san volila muziku, ne znajući životno značenje tih stihova, lipo san iz ciloga glasa sređena u modru haljinici kućne izrade i zavezane kose u kikice, zapivala tetama i kuvaricama koje su pile jutarnju kavu u predsoblju: „Ja san malu i brija i šiša na kominu di se pura miša...eeeeee, ej!!!“
Samo da mi se još koja od teta požali na nasljednikovo ne-jedenje... Odma šaljemo dida inspektora po maloga u vrtić.



12.11.2013. u 19:32 | 6 Komentara | Print | # | ^

PARENTING STYLE? Ma daj!!!




Kako ono ide s odgojnim stilovima... hm...
1/ Autoritarni (strogi), rezultat: mali diktator s velikim kompleksima,
2/ Autoritativni (dosljedan), rezultat: odgojeno dite sa realnim očekivanjima i priličnim samopouzdanjem,
3/ Permisivni (dopustivi) rezultat: razmaženo derište okruženo stvarima, i
4/ Indiferentni (zanemarujući) rezultat: posjećivanje nasljednika svaki utorak u najbližoj kaznionici ili komuni.
U želji da rezultat mog odgoja bude onaj ad 2/, bacila san se ima dva dana cilom tipkovnicom na anketu "What's your parenting style" iliti "Koji je vaš odgojni stil" američkog on-line časopisa i (naravno sasvim nesvjesno) uštimala odgovore da me okrune titulom autoritativno-dosljedno-demokratski-savršeno-uravnoteženog roditelja. Ostatak dana san bila tako fuc... ponosna na sebe i svoje rezultate.
Sve do sutra ujutro... U 8:13 h, 15 minuta prije suda, plazila san po podu brišući tapet, stolice i nasljednika od prolivenog mlika sa skašenim cornflakesom, s jednim našminkanin okom u jedinim hulahopkama koje san imala, a koje su pukle na kolinima od struganja po tapetu, ne od onoga na što ste svi prvo pomislili. 1 bod za permisivni (Evo ti keks, samo miruj dok očistim).
Nastavilo se u vrtiću, di se on tako revnosno bacija meni oko vrata kad san došla po njega. Znala san sto posto da je nešto zajeba. I zamisli čuda, kada ga je teta lipo edukativno-pedagoški podučavala kako se ispravno drži žlica, mali divljak je primijenio rečenicu iz Shreka 2: Ne pametuj, ti teto! 1 bod za autoritarni (derući se: Jesi li ti normalan? Zašto me tako sramotiš!!).
Za nevolju, navečer smo imali rengensko snimanje ruke, pa je mladi gospodin u čekaonici lipo uzeja daljinski u ruke i izgasija tv, iako je taj tren baren 5-6 vremešnih penzionera tu gledalo dnevnik. 1 bod za indiferentni (zadubljena u ranije rengenske nalaze, pravila san se da ne vidin). Ajde, moran priznat da san ga poslala samoga na pregled, a ja ostala u čekaonici, da dobije samopouzdanje, stekne odgovornost, bla-bla-bla.. Yes, evo mi 1 bod za autoritativni! :-D
Balada se nastavila u Joskana di smo svratili na večeru na kraju "zanimljivog" dana jer je moj optimistični alter-ego virova da jednostavno nema više šta zeznit. Ali uvik ima od gorega gore, pa je restoranski konobar/roštiljar/animator Stipe, kada je princa doša izvijestit da su mu gotovi kumpirići, dobija po nosu napuvanim balunom kojeg smo mu (permisivno +1 bod) kupili da se zabavi dok mi na miru večeramo. Moja reakcija je zaslužila 1 autoritarni bod (Sad mi te stvarno dosta!!! Da si isti tren sija tu i da te više nisan čula!!!!).
I taman kada san umorno uzdahnila nadajući se da je to to za danas i razmišljajući kako bi mi dobro doša koji dan odmora od tih neuspjelih pokušaja savršenog odgajanja, nazva je Bivši da će ga u petak (tj. danas) uzet na 15 dana sa sobom na godišnji. Taj tren mi sve to srušilo prid očima, poslala sam u k.... sve odgojne stilove, samohrano roditeljstvo, pedagoško-socijalne metode i samo buljila u njega kad je zaspa navečer, ne virujući da ćemo prvi put otkad se rodija bit razdvojeni duže od tri dana. 15 dana i 15 noći.... Pa da zbrojimo: imamo po 1 bod za indiferentni i autoritativni, i po 2 za autoritarni i permisivni. Hm, neloše... A šta tablice kažu za nedostajanje njegove ruke u mojoj, njegovog glasa „Mamaaaaaa!!!“ u svako doba dana, njegovog trčanja prema meni kada me vidi na vratima vrtića, njegovih milijun pitanja dnevno, natezanja oko ručka i divljanja onda kada najmanje triba, pa i sa slomljenom rukom...? Kakav je tu emergency procedure? Ako neka dobra duša koja ovo čita ima taj dio roditeljskog priručnika, molin da mi ga hitno posudi na 15 dana. Unaprid zahvalna.

08.11.2013. u 20:44 | 7 Komentara | Print | # | ^

Top pet da ti stane pamet



Kako san rođena u vrime komunističkog socijalizma, u mom djetinjstvu naš lipi mali dalmatinski grad ima je jedan jedini dućan sa igračkama. Zva se Bambi, bija je u maloj uličici usrid centra i u njemu je prodavala simpatična teta kratke crne kose, sada je viđam u Super Konzum-u jer je naravno taj dućan bija u sklopu OUR Primorje, koje je početkom devedesetih zatvorilo sve dućane (pa tako i moj ljubljeni Bambi), i eto nekoliko godina kasnije prostore okitilo zelenim i crvenim dekoracijama svima nam poznatog trogovačkog koncerna kojeg ovde vrlo ciljano i strateški neću reklamirat. Tako je naša teta iz Bambija nekad razdragano nudila na pultu benkice za bebe i razne vrste lutkica od Jugoplastike, a danas čeka penziju za dvi ijade kuna na kasi pitajući valjda sto puta dnevno „Imate li k.... karticu?“ Bidni ljudi, sažvaka ih i ispljunija truli kapitalizam. Meni je taj Bambi bija ka vrata raja, a što je bilo zanimljivo, sve igračke su stale iza pulta, nema šanse da si ih moga pogledat izbliza ili ne daj Bože dotaknit, sve je bilo nekako nedostižno, posebno, u ograničenim količinama.... Koliko bi se puta zabuljila u izlog eto tek tako u lipe pastelne boje velikih plišanih medvidića. Sad kad iman svoga potomka, stvarno ne znan koja je svrha tih mamutskih skupljača prašine, čak nam je zabranjeno donirat takve stvari vrtiću, ka grinje, virusi, bljuvotina, slina po njima i slično. Ali u Bambija je to sve bilo tako nebeski čisto...
Barbiku nisan imala sve do Domovinskog rata. Viđala je jesan liti u turista, Daniela je imala jednu koju je dobila od Hansa iz Hamburga i koja je šetala od ruke do ruke između nas par cura i čuvala se ka oči u glavi. Nije je bilo kupit ni u Bambija, tek nešto kasnije u duty free shop-ovima po hotelima. Ali samohranu sudsku daktilografkinju sa nas dvoje školaraca koji smo rasli ko gljive poslije kiše i pohađali još pokoju vanškolsku aktivnost (samohrana: „Jer imat ćeš kad naučit kuvat i usisavat, ali ako stvarno oćeš naučit plesat balet sada, za to ćemo nać koji dinar, makar i zapisivali kruv na listu dužnika u pekari „ - koji vizionar od žene!) nisan imala srca niti izdaleka upitat za taj mršavi, savršeni, glatki, dugokosi, plavooki, divno obučeni komad plastike i sve accessoire koji idu u kutiji s njom. A tek Ken i Skipper... Zato mi sada dođe milo kada vidin sve te plastične dive onako razbacane i dostižne po policama crveno-zelenog koncerna, a curice kada dođu s materon kupit spizu dobiju jedan primjerak iste ako su bile dobre i sidile u kolicima i nisu činile nerede po dućanu. Jbt, kako je rasla količina uvezenih Barbika, tako su padali kriteriji za nagradu u liku lutke mršavice.

I negdi tamo krajem mojih 20-tih, postanem i ja mama, i to jednome čudu od diteta u svakom pogledu.

A to posebno kada triba izvalit štogod neprimjereno, poskandejat se s nekim, potuć se sa starijim ditetom u vrtiću, prdnit usrid pizzerije i još onako slatko se nasmijat da svi ama baš svi znaju da je to bija baš on, zadišpetat se svakom prilikom kada je to moguće i nemoguće, i sočno zabeštimat kada najmanje triba. Kada je dotični gospodin napunija negdi godinu dana, krenili mi svi njemu kupovat one igračke koje su ka bile primjerene njegovoj dobi, autiće, lego kocke, slagalice, piste za aute, kamione, traktore, Thomas vlakić, Chington, sve te macho minijature da se dite ne bi slučajno igralo s nečim rozim. Eto ispalo na kraju da san i ja samohrana, pa još i baba pomaže u odgoju, a u vrtiću same ženske tete, još bi samo falilo da se mali uvati Hello Kitty ili Winx-ica. Bilo je tu i malo onog momenta, e kad nisan ja mogla imat Barbiku, imat će moj princ cilu garažu Tomice i ekipe s otoka Sodor, neka ditetu bude kad mu može bit.
Ali, izgleda da je mali berekin ipak pokupija neki mot ili gen iz našeg komunističkog doba jer njega ništa, ama baš ništa (osim dvd-a peppe pig) od made-in-china-plastenarije ne zanima. Taj sabotira bilo koji pokušaj igranja s nečim što donekle podsjeća na igračku. Lego kocke stoju danima složene u kamion izrađen prije više od tri miseca, pista hot wheels-a oduševljava tek male posjetitelje našeg doma, autiće ni pogledat... Više smo igračaka podilili po domovima za nezbrinutu dicu i donirali vrtiću nego što je moj Bambi sa početka priče proda u deset godina svoje karijere.
Naprotiv, praktičan i pragmatičan kakav već je (na mamu!), mladi gospodin se odma da u konkretne, životne stvari, a i rođen je 2008. u prvoj godini svjetske financijske krize, pa tako u glavnu sferu njegovog interesa spada „top 5 ne-bi-nikad-pogodili“ stvari. Idemo redom, i to sa kraja ka u izboru za Miss:

5/ Liftovi – ta opsesija traje sigurno od prvog rođendana, i to do te mire da mali zna sve hotele na makarskoj rivijeri, točno zna di je koji lift, koliko katova ima, koji ima zvučni signal, a kao nagradu za primjereno ponašanje u jaslicama i ne-pišanje u krevet, dobio bi vožnju liftom u obližnjem neboderu. Ako bi mora birat njemu najdraži, sigurno bi to bija ovaj sa slike u hotelu u Londonu jer je na svakom katu zvučni signal govorija di se nalazimo. Ala gušta, baš ga briga za London eye kada ima svemirski lift koji govori u hotelu. Ne znan koliko puta smo išli gori-doli u tih tjedan dana, a tek kad je otkrija da postoji i još jedan za sobarice i sobare (on ih je zva „čistari“ koji je bija duplo veći, tako da mogu uć i kolica unutra... Srića da je to bilo taman prije odlaska na aerodrom.


4/ Prometni znakovi, semafori i nadzorne kamere – uz pune police edukativnih slikovnica, bojanki, priča sa zvučnim efektima i pjesmicama, počasno misto pokraj omiljenih dvd-ova i dan danas zauzima „Priručnik auto-škole“ kojeg je još ka trogodišnjak uprosija u Ane kada je položila vozački i danima ga nije ispušta iz ruku. Odavno je savlada sve znakove, obožava Split jer ih je tamo puno i sigurna san da bi teoretski dio vozačkog ispita položija već sada isprve. A tek koja ljutnja nastane ako neko od nas velikih počini kakav prekršaj dok princ sidi iza u svoj prijestolju, ili parkiramo na rivu na 5 min, a ne platimo parking... U tome je stvarno prav(n)i momak.

3/ Rampe – bilo da se radi o ulazu na parking ili o ulazu na auto-put, niti jedna mu nije promakla, ispritiskat će sve po njima, aktivirat sve lampice i botune, isprosi od babe za dobro ponašanje po 20 kuna da plati ulaz u tunel prema Zagvozdu, samo da vidi kako se diže rampa, planira rute za šetnju po gradu tamo di su rampe. Čak je počeja i meni davat kune iz svog novčanika da parkiran na parkinge s rampom tako da on može pritisnit botun da je podigne. No comment.

2/ Mirisi za auto – (ne)srića da u prizemlju zgrade imamo Tokić autodijelove, jer ne mora daleko odlazit kada zasluži kupit miris. Opremija je već više puta aute sviju u bližoj i široj familiji. Koje dite oće sladoled, koje bombone, koje čokoladu, a ovaj se zadovolji šarenim hiper-mirisnim borićem od kojeg boli glava prva dva dana i ka inkantan bira svaki put po dvi minute kojega će. Na moju žalost, vanilija je najčešći izbor. Zato i usrid zime vozimo sa širom otvorenim prozorima. Žali bože mojih kuna potrošenih na feniranja.

1/ E, ovo definitivno zaslužuje prvo misto na ljestvici praktičnih interesa – GEL DISKOVI za WC! Uvik mora bit po dva u kući, najdraži mu je onaj plavi i jedva čeka kada će se isprat ona gelirana točka da on može zalipit drugu, pa često imamo i dvi u raznim bojama istočkane po zahodu. A highlight njegovog obožavanja duck-gela bio je kada je Mate ima rođendan i mozgamo nas dvoje šta ćemo mu kupit, obilazimo dućane, gledamo, probajemo, a ovaj provali: „Znan! Sitio san se! Kupit ćemo mu one naljepnice za wc. Možemo mu kupit i tri različite u dm-a, pa da ima sve do sljedećega rođendana!“ Zamisli Matine face da je otvorija poklon i očekujući autić, Hajdukov dres ili balun, dobije tri različite gel naljepnice za wc! :-D


Eto, čujen često od roditelja kako je sve ošlo kvragu, kako se dica više ničemu ne znaju radovat, kako sve imaju, kako su na sve navikli, kako in je sve dostupno. Koliko god bio berekinast moj mali potomak, ne mogu reć da je zahtjevan kada triba izabrat dar. Provozamo se liftom u neboderu, parkiramo na HVIDR-inom parkingu na rampu, napravimo đir po kružnom toku, stanemo na dva-tri semafora, kupimo miris za auto i zalipimo gel točku u zahod – u ovim vrimenima krize i recesije – ma dite za poželit!

05.11.2013. u 00:45 | 12 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (2)
Studeni 2013 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Jadranka Alač

svakodnevne (ne)zgode (ne)savršene funky mame kiss

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se