srijeda, 15.04.2009.
proljeće?
koliko je zapravo potrebno pružiti ruku da bih dotaknula nebo? možda baš sada i jesam u njemu, možda ga dotičem tako vješto, a da toga nisam ni svjesna. možda uživam u njemu, možda plačem, sanjam i želim.
probudi se, otvori oči širom i gledaj ravno u proljeće! obgrli ga rukama i ne daj mu da ode. barem ne do kraja lipnja. onda ga spremi zajedno sa zimom, sa jeseni, spremi ih tako tajno da ćeš zaboraviti gdje se nalaze, negdje duboko u zaborav, gdje se nećeš sjećati što si tada radila, gdje si sve ostavila svoj potpis, možda urezan u drvo, a možda kredom već sada ispran kišom.
kada ga tako spremiš, potpuno zaboraviš na njega, opet će doći duga i hladna zima i opet će te živcirati praznici i bit ćeš i sjetna i tužna, a smijati se kao sretna. boljet će te što moraš glumiti kako voliš blagdane. nitko te zapravo ne razumije kako te oni najviše bole. svi su tu, a nema najvažnijeg. i onda ćeš ga poželjeti. dozivati ga nostalogičnije no ikada. prožet će te čežnja sa sveprisutnom bjelinom i snjezima koji padaju i padaju. tada ćeš možda i zaplakati za onim, pa i ovim djetetom koje je nestalo na možda i predugim putevima odrastanja baš tog proljeća. bit će ti žao, ali odrasla si i suze ti više ne trebaju, znaš valjda kako to veliki rade? kročiš naprijed, a želiš natrag. onda nastaje ona bol, za koju kažu da se ne preboli, nego da je jedna od onih na koju naviknemo. i eto te ondje! velika si i plješću ti. ne znaš ni sama zašto. samo si ondje i štuju te. ne vidiš ni tortu ni svjećice, a tako bi ih rado, najradije ugasila i zaželjela da si tako daleko, daleko, i godinama manja. i mogla bi da možeš.. mogla bi da znaš.
- 15:33 -
