ponedjeljak, 05.05.2008.
Who do you think you are?
Teško je sve to proživljavati još jednom.
Saginjati glavu prolazeći pokraj.
Potrebno je sramiti nečega?
Bilo pa prošlo.
Naravno da boli.
Pomisao na sve.
Uspomene.
...
Ostali ne razumiju.
Znam da nisam kriva.
Ovaj put sigurno.
Ne možeš shvatiti.
Ili jednostavno to ne želiš.
A ni ne znaš da boli.
Ne razumiješ.
Kriva sam zbog tvojih propusta.
Zbog tvog nerazumijevanja.
Zbog činjenice da ne možeš prihvatiti realnost.
...
Tvoja razmaženost i navike me tako ubijaju jer se tako savršeno uklapaju u moj svijet.
I to me strašno ubija.
Boli još više.
Način na koji pričaš.
Način na koji gledaš.
Svo to savršenstvo u životnoj zbrci.
Ovo je opet onaj besmisleni dio u cijeloj ovoj priči.
...
Povjerenje.
Sjećaš se toga?
Gdje je sve nestalo?
Znaš, to boli.
...
I boli kada se pretvaram.
Boli činjenica da sam svjesna tebe.
Tvoje osobnosti.
Tvoga načina razmišljanja.
Tvojih mana.
Svjesna sam poznavanja tebe.
Znaš, nekada mi se to nije sviđalo.
Sada mi tako nedostaje.
...
Možda ne treba uvijek sve reći.
Zadrži ponešto za sebe.
Ali, k vragu, i taj dio tebe mi nedostaje.
...
Ali možda ovo spada u one sitnice.
Sitnice za koje mogu odvojiti ovoliko hrabrosti.
Odvažnosti i snage.
Sitnice kojima bih mogla svome umiranju vratiti one trunke življenja.
I to sve boli.
Neprocijenjivo.
...
Ostaješ samo ispisana stranica moga Života.
Ukrašena.
Možda i ona najdraža.
I to zbilja boli.
- 02:27 -
