jučerašnji pljusak i kako OPTIMISTIČNO pokisnuti
|
Školska torba je bila toliko teška, kao nekada u srijedu koju smo nazvali Duga Srijeda jer su se sati vukli kao magla, a naša ramena su pucala pod teretom knjiga, obavezno velikih bilježnica (po mogućnosti s debelim koricama) i opreme za tjelesni koja je svakako uključivala bijelu majicu i starke, donji dio po izboru, može i pidžama. Školska torba je bila teška kao nekada jer je sadržavala raznoliko mnoštvo u budućnosti nepotrebnih školskih udžbenika kojima je presuđeno da će biti prodani za sitne novce na burzi knjiga. Školska torba je ubrzo bila prazna, ali je zato novčanik bio nešto puniji. Kada kiša pljušti i puše vjetar, a ti se moraš nekako vratiti doma, ni pun novčanik neće spriječiti pokišnjavanje i prokišnjavanje do gole kože. Nemojte misliti da nismo pokušali… Pitali stričeka portira ima li kišobran viška. Suptilno molili profesoricu da nas prebaci autom. („Ma daaj, niste od šećera!!“) Tražili taxi po cijelim Utrinama (Evo, tu je, iza ugla!), tri puta okružili plac (Sigurno je s ove strane…) i par puta prošli kroz njega upijajući mirise sirove piletine. Pokušali kupiti kišobran na najnevjerojatnijim mjestima, kao što je školska knjižara. „Dobar dan, imate li možda kišobran?“ (već nam se malo smiju) „Kišobran???“ „Da, kišobran.“ (već nam se jako smiju) „Ne, nažalost.“ „A kabanicu?“ (obojica se saginju ispod pulta, u jednoj sekundi zaista pomislim kako će izvaditi kabanicu) „O da, imamo!“ (vade bijele najlonske vrećice i stavljaju nam ih na glave) „Najnovija kolekcija, estetski privlačne i nadasve funkcionalne.“ (već im se malo smijemo) „To vam je sada urbano!“ (već im se jako smijemo jer ta riječ na U kod nas uvijek izaziva provalu oduševljena) „Može, kupujemo!“ I onda se nekako nađemo na ulici, s vrećicama na glavi, s mokrim nogama u ljetnim cipelicama ili u tenisicama s rupama, s mokrim hlačama i majicama, ali s blesavim osmijehom na licima koji kaže „Tako mi je drago što sam sada s vama na kiši i što mi je hladno!“. I nekako se bez posebnog razloga počnemo smijati kao ludi …jer se Igoru napuhala vrećica pa izgleda kao da nosi akvarij na glavi …jer stojimo na pljusku i igramo sik-sak-suk kojim ćemo tramvajem do doma …jer su mi se prsti na nogama smežurali i više ih ne mogu micati …jer je lijepo nasmijavati ljude i sebe i druge i sve pokraj kojih smo prošli, protrčali, prosmijali, prozujali, a činilo se kao čitavo čovječanstvo s blesavim osmijehom na licu koji kaže „Tako mi je drago što još ima ljudi kojima je drago što su s prijateljima na kiši i što im je hladno!“ krisTIna |
