Moja oaza..
|
U mojoj je kući ovih dana unatoč godišnjim odmorima, bila poprilična gužva. Dolazili su sa svih strana, neke čak ni ne poznajem, al eto, mora se izdržat! I izdržala sam, uspijela bez nekih većih posljedica. Ova kiša uništila je svaku moju želju za odlazak u Maksimir. Da htijela sam u Maksimir, sama samcata. Obožavam to radit, otić sama tamo, samo drveće i ja! Izvrstan izvor inspiracije za crtanje koje je nekako zastalo ovih dana, tzv. blokada. Kao što sam rekla već, rado tamo odlazim sama, sijednem na klupu, pustim si pjesmice koje volim, gledam zelenu boju koja je posvuda, baš kao u mojoj sobi. Iako inače ima dosta ljudi, tamo se osijećam nekako izolirano od svih, i to meni jako godi. Jako! Ponekad mi je zbilja potrebno par sati samo za mene, samo ja i nitko drugi. Zvuči sebično, ali... I tako kad vam ja tamo sama sjedim na klupi, ljudi koji prolaze, najčešće neki zaljubljeni parovi, me gledaju kao da sam pala s kruške. Ne razumijem zašto. Zato što sam tamo sama? Zato što u tom trenutku pokraj mene ne sjedi dečko, a kao logika nalaže da bi baš tamo trebao sjedit?? Zašto? Svaki put se iznova čudim tim ljudima. Uredu, i meni bi bilo lijepo doći tamo s njim i sjedit i grlit se do iznemoglosti, ali zašto? U tom trenutku mi baš treba malo samoće, malo Nigdjezemske, onog mog svijeta u kojem sam između sna i jave! Zar je to tolko teško za shvatit? Ne znam. Ali nije me baš previše briga, najčešće ih niti ne primjećujem, samo sijedim i to je to.. A kad već vidim poneki pogled zabrinutosti upućen meni, pogledam ih onako kao što baš ja znam, nasmijem se, i to je to.. Baš me briga, oni neka uživaju onako kako oni žele, ja ću onako kao što ja to znam... A možda i jednom bude netko tamo, samnom, možda.. Vidjet ćemo.  Našla sam negdje ovu slikicu i malo doradila, nazvala sam je zelena oaza, valjda ćete vidjet zašto! Ivana |
