utorak, 18.03.2008.
Uoči Uskrsa...
 Gledajući prošlu nedjelju Cvjetnice veliki broj vjernika u našim crkvama ruku punih maslinovih grančica, pitam se koliko smo osjetili poziv da u ovom Velikom tjednu uronimo u Isusovu muku, razmotrimo Njegovu patnju, saživimo se s njom... Jesu li maslinove grančice samo tradicija? Istina, tradicija je važna jer nas uči kako dijeliti s drugima zajedništvo, iskustvo, molitvu. No, praktično iskustvo ljubavi je jedino pravo duhovno iskustvo, što ne smijemo zaboraviti jer nema čovjeka koji nema svoj križ i patnju. U svačijem životu postoje tjeskoba, muka, rezigniranost, očajanje, bol, dani koji nalikuju Velikom petku, kao naša životna kalvarija.  Bili vjernici ili nevjernici, kao ljudima nam je svojstveno da pod svaku cijenu izbjegavamo patnju pa i samo razmišljanje o patnji, i to možda baš zato jer nam je neizbježna i sastavni je dio ljudske egzistencije. Ima nas puno koji ne želimo prihvatiti činjenicu naše smrtnosti, običnosti, guši nas naša samodostatnost i veličina. Stoga, pokušajmo zastati i ući bar u misterij Velikog petka u dubokoj tišini i predanoj šutnji gdje ne postoje riječi, gdje nam nitko ništa ne treba tumačiti jer takvo što je besmisleno i narušava duboku tajnu spasenja.  Isus je umro i tada se sa smrću nešto događa. Saživimo se s mukom našeg spasitelja koji umire bolno, u mukama, kao niti jedan čovjek. Ta smrt je toliko jaka baš zato što je taj život življen ispunjenošću i jasnoćom koju nitko ne može dosegnuti. Osjetimo Njegovu bol duboko dirnuti, nijemi, jer On je taj čije nas rane iscjeliše, On je taj koji je uzeo naše boli i patnje. U Isusovoj smrti nema ni traga smrti koja je posljedica Njegovih grijeha. Njegova muka i smrt obiluju omalovažavanjem, podrugivanjem, tjeskobom, napuštenošću.  To je društvo u kojem živimo, rane ovoga svijeta u kojem jedni drugima nanosimo bol, izdajemo jedni druge, ismijavamo, bešćutno gledamo druge u mukama. Na Veliki petak uđimo u tajnu Isusova silaska i suživota sa svima nama u tim nepodnošljivim situacijama koje On uzima na sebe, te odnosivši ih sa sobom na križ, izbavlja nas od Zla. Smrt našeg Gospodina Isusa je iskorak Njegovog života iz vremena u vječnost za cijelo čovječanstvo.  Gospodine Isuse, molim se svetoj i bolnoj rani na ramenu Tvome koju teški križ naših grijeha ostavi kao znak svakome od nas. Molim se svetoj i bolnoj rani na ramenu Tvome jer preko nje je moj put u Očev dom. s. Angela Lovrić |
