najčešće mi je potrebno, za pisanje, da posudim nečiji glas. bio to glas neke osobe u prolazu. neke rečenice
koja odzvanja po putu ili u samoći kasnih noćnih sati prije spavanja.
to može biti i tvoj glas.
najčešće su to neki snažni glasovi na koje naiđem, koji me ispune,
pokupe u meni ono što je potrebno, upiju u sebe, i izađu. tada pišem.
to bi onda značilo da ništa od svega zapravo nije sasvim moje, niti je ikada bilo.
to sam shvatila danas, gledajući jedan film koji me ostavio, unakrsnim poništavanjem, potpuno bez glasa.
kao na slici s naočalama. bez glasa.
nekad pišući izazivam da se desi upravo ono o čemu pišem.
ili da to nešto o čemu govorim umre. kao što umiru neke iluzije. ili želje.
samo govorim o onome što primjećujem.
primjećujem da volim osjećaj umanjenosti i minimalnosti, no ne znam to opisati drugačije no kao
umanjenost koja uvećava. minimalnost koja iz sebe daje sve što ima. sve što je moguće.
samo primjećujem.
najdraži su mi oni filmovi koji me prepune, a onda isprazne. oslobode ispraznog.
...
toliko.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se