bilo je nekad tih nekih sentimentalnosti od kojih bi mi zadrhtalo srce.
danas, vidim ih još uvijek,
u kojoj sjetnoj pjesmi, u gradskoj magli,
u kiši što slijeva se niz betonske blokove
u čijim očima
u sjećanju na njega i njega i nju i njih neke.
a moje srce pritom... drhti na neke sasvim druge frekvencije.
na melodije vjetra
na ranojutarnju tišinu sobe
promrzlo svitanje borovih grana
korice svetih knjiga
bešumnost disanja
višesatnu besciljnu vožnju
šetnju kroz magle i mraz do polja obasjanih suncem
apsurd postojanja koji često moram izmisliti
mir držanja pravca
ljudi koje grlim
ljudi koje susrećem nenadano pa ih grlim i ne znam što reći
ti isti ljudi koje volim bez truda
drugi ljudi koje volim bez razloga i truda
ljudi s kojima vrlo rijetko pijem kavu ili čaj.
i vidim razliku.
sada, radije pristajem na one sentimentalnosti bez stiska
koje me, poput vjetra, samo dobro propušu, osvježe
koje me umiruju prije sna
koje ne ostavljaju olovni trag za sobom
koje se ne urezuju u kožu kao u kamen
koje me prime čvrsto i odmah puste, bez boli.

sloboda u odnosima. gdje dajemo i primamo bez očekivanja kazne ili nagrade.
odnosi u kojima se supostoji u slobodi bića koje jest
i koje voli bez razloga
samo zato što može
i jer jedino to ima smisla.

to je nešto o čemu bih mogla pisati mnogo knjiga.





<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se