slučaj s jabukom
nedjelja, 20.11.2005.
i eto
po prvi put doživjeh se neravnopravnim članom društva, ili ajmo precizno
svoje familije
jer nemam - muškarca u kući.
raspodjela dobara od kuće u prodaji
samo majka i sestra se pitaju
a ja kao da me nema
istina je zapravo da od ponosa ne bi ni uzela.
rečeno je previše među nama.
ali ispada, nemam muškarca i moje kućanstvo nije pravo.
kao da ne kuham
kao da ne perem
kao da mi ne trebaju lancuni i deke
i sve one druge stvari što čine domaćinstvo.
a u mom malom domu
pod je opran
spavam pod dekom i lancunom
a na stolu živi cvijeće.
i kuhinja je živa,
a kupaonica miriše na đurđice.
igla i konac u ormaru - zaželjela sam prutenu košaricu. kupit ću. sama.
u petak sam u knjižari vidjela naslov "žene koje trče s vukovima".
o arhetipu žene i njenih stvarnih i postojećih stanja i nagona za preživljavanjem.
da. ja trčim s vukovima.
i svakodnevno sam vučica.
i lane.
pitanje je što vidi sugovornik.
mislim vučicu. mnogo češće nego lane.
zato jer ja to želim.
to je jedini način za opstanak. bar u mom slučaju...
petak, 18.11.2005.
sunce
i zima, jedna od vrlo dobrih kombinacija, i svježe oprana kosa, počupao vjetar frizuru ali nekako nije važno. "ljubav me mori" neposredno pred ponoć, iz beograda (da mi je znati koliko je svirač imao zubi?)
i tko te ne bi volio, napoleone...
znaš, to je onaj dio iz filma "jučer rođena", možda je to i stvarni napoleonov citat, ne znam, ali nije sad ni bitno, poanta je da si pravi napoleon i kud baš meni sudbina dodijeli da budeš moj
ali dobro, nije ni tebi lako
s jabukom
i crvena je i zelena
i slatka i kisela
i ponekad pretvrda,
anđeoska reče netko,
ali tvoja, napoleone...
srijeda, 16.11.2005.
ljuta i
tužna istovremeno,
da. jedno od mojih stanja, kontradiktorno ali istinito, reče netko jednom da sam takva u cijelosti. a šta da radim... voli me ili mrzi, nema sredine. vjerojatno zato jer ni ja kod ljudi ne dopuštam sredinu. ili si jesmo ili si nismo.
i što je to prijateljstvo, žensko, naravno, postoji li uopće ili je to ipak nemoguće, a o kolegicama da i ne govorimo.
kad bi ljudi znali gdje je njihovo mjesto, svima bi bilo mnogo mnogo lakše. ali ljudi ne znaju gdje im je mjesto i vole se trpati uvjereni da su savršeni i prave drame tamo gdje ih nema a sve kako bi oni bili u prvom planu. glupo je to... umorna sam, tako sam umorna od svih tih odnosa. voljela bih imati svoj stol i ormar složen onako kako znam da treba biti složen. i mrzim uši u papirima i neuredne zabilješke i zgužvane fajlove, mokre boce po stolovima. nismo u vrtiću i cedevita u tastaturi me ne zabavlja. jednom je netko rekao da ne smijem tražiti od drugih kao od sebe ali zašto baš uvijek ja moram imati takta i razumijevanja, i privatno i poslovno. možda je problem u tim glupim nijansama, da mogu slikala bih sartrovske slike jer što je mučnina, ništa do li blatna bara u želucu, puna gluposti koje svakodnevno morate gutati, sivo-smeđe boje sa zelenkastim odsjajem i mirisom ustajalosti vaše okoline. najsvježiji smrad dolazi od zajednice za unapređenje intelektualnog kapitala. blatna bara, puna punoglavaca koji žive od našeg poreza. mrzim institucije iako znam da su potrebne. ali mrzim institucije u hrvatskoj. nijedna ne funkcionira kako treba. i hajde sad, da vidim kretene koji će mi se javiti na mail kao glavnom antidržavnom elementu, izbljuvat će svoje sitne duše i eto, kada zamislim državu, vidim samo neke čudne kreature na površini i punoglavce po ministarstvima, komorama, zajednicama i sl. grupacijama koje žive od mojih 12 radnih sati dnevno. da. ja sam glupa. bolje bi mi bilo da kupim laptop i nastavim pisati romane. a ti, glupane, sličiš mi na napoleona. a ja te svejedno volim.
nedjelja, 13.11.2005.
nema
glazbe u stvarnom životu.
situacije se jednostavno dešavaju - uz zvuk automobila, lupanje susjeda ili u najboljem slučaju uz kišu.
nema čak ni drame u stvarnom životu. situacije se jednostavno dešavaju
a od vas se očekuje reakcija.
i kad bi znao koliko mi je korak sporiji dok se približavam stanu...
a tamo pred zgradom, poželim produžiti.
lift ponekad stigne na kat a ja samo stojim. kao jučer.
pa me povukao dolje. nema veze - i to je neka odgoda.
u trenutku kad otključavam stan zamišljam
kako bi bilo da je iza crna rupa. zakoračit ću i gotovo.
ali nije crna rupa.
samo je prazan stan. a nada umire posljednja.
nedjelja, 06.11.2005.
nije da...
šutim, nego je moje vrijeme ipak noć.
kako netko može dati čokoladi ime volim te a istovremeno je ta čokolada tako odvratna? je li i ljubav ponekad odvratna?
