slučaj s jabukom
srijeda, 16.11.2005.
ljuta i
tužna istovremeno,
da. jedno od mojih stanja, kontradiktorno ali istinito, reče netko jednom da sam takva u cijelosti. a šta da radim... voli me ili mrzi, nema sredine. vjerojatno zato jer ni ja kod ljudi ne dopuštam sredinu. ili si jesmo ili si nismo.
i što je to prijateljstvo, žensko, naravno, postoji li uopće ili je to ipak nemoguće, a o kolegicama da i ne govorimo.
kad bi ljudi znali gdje je njihovo mjesto, svima bi bilo mnogo mnogo lakše. ali ljudi ne znaju gdje im je mjesto i vole se trpati uvjereni da su savršeni i prave drame tamo gdje ih nema a sve kako bi oni bili u prvom planu. glupo je to... umorna sam, tako sam umorna od svih tih odnosa. voljela bih imati svoj stol i ormar složen onako kako znam da treba biti složen. i mrzim uši u papirima i neuredne zabilješke i zgužvane fajlove, mokre boce po stolovima. nismo u vrtiću i cedevita u tastaturi me ne zabavlja. jednom je netko rekao da ne smijem tražiti od drugih kao od sebe ali zašto baš uvijek ja moram imati takta i razumijevanja, i privatno i poslovno. možda je problem u tim glupim nijansama, da mogu slikala bih sartrovske slike jer što je mučnina, ništa do li blatna bara u želucu, puna gluposti koje svakodnevno morate gutati, sivo-smeđe boje sa zelenkastim odsjajem i mirisom ustajalosti vaše okoline. najsvježiji smrad dolazi od zajednice za unapređenje intelektualnog kapitala. blatna bara, puna punoglavaca koji žive od našeg poreza. mrzim institucije iako znam da su potrebne. ali mrzim institucije u hrvatskoj. nijedna ne funkcionira kako treba. i hajde sad, da vidim kretene koji će mi se javiti na mail kao glavnom antidržavnom elementu, izbljuvat će svoje sitne duše i eto, kada zamislim državu, vidim samo neke čudne kreature na površini i punoglavce po ministarstvima, komorama, zajednicama i sl. grupacijama koje žive od mojih 12 radnih sati dnevno. da. ja sam glupa. bolje bi mi bilo da kupim laptop i nastavim pisati romane. a ti, glupane, sličiš mi na napoleona. a ja te svejedno volim.
