Frozen https://blog.dnevnik.hr/frozen

utorak, 04.12.2012.

9. Istina boli

Često mi se desi da donesem ishitrenu odluku.

Moj fitilj je kratak. Veoma kratak.

U stanju sam se naljutiti u tisućinki sekunde kad osjetim da se nešto gadno, nepravedno dešava oko mene. Čudno, ali rijetko zažalim.

Osoba sam koja nema dlake na jeziku. Ako si đubre ja ću ti reći da si đubre. To je toliko jednostavno u mom svijetu.

Ljudi me zbog toga ne vole. I znam u čem je kvaka. Ljudi vole da im se laže, vole da se istina samo mrvicu promijeni. Vole to jer se tako osjećaju bolje u svojoj koži i lakše podnose život sami sa sobom.

E pa friška šiška kad u svom mikro kozmosu imaju mene.

Bilo je trenutaka u mom mlađahnom životu kad sam znala prešutjeti, makar me toliko žuljalo na jeziku da nekoga pošaljem u mjestašce, da se činilo da ću se pojest iznutra ili da će se desit' implozija u mojoj glavi.

I kasnije bi zažalila što sam šutjela. Ne valja biti pizdica i šutit. A previše ljudi oko mene, su baš to - pizdice. I onda se čude što njihovi životi idu, pa tamo kamo idu i što su im problemi jedino čega imaju u izobilju.

Vole kukati, ali ne vole čuti rješenja, ne zbilja. I onda kad naprave kardinalnu grešku pa se izjadaju meni i ja im kažem što mislim, eeee onda se dure. I onda sam ja đubre. Bez-osjećajno đubre.

Dobro. Okej. Jesam.

Ali sa mnom svatko zna što može očekivati.

Probala sam ponekad biti osjećajna, ići zaobilaznicama, reći ljudima što mislim onako fino, u rukavicama, pazeći da ih čak ni moj pogled ne bi uvrijedio. I što sam postigla? Ništa.

Pa sad ravno u glavu. I mir.

U biti ne razumijem, što me pitaju ako ne žele čuti što mislim? Što se jadaju ako su već davno vidjeli da od mene mogu dobiti samo praktične odgovore, bez uljepšavanja i photoshop-a?



Ljudi su dvolični. A ja sam alergična na dvoličnost. Ili mi reci kako stvari stoje ili odlepršaj od mene po kratkom postupku. Više ću cijeniti onog tko će mi u facu reći da odem u "mjestašce" od onog koji ne zna jel bi kakio il bi piškio.

Ne moš' stisnut i prdnut istovremeno.

To jednostavno ne ide.

I nikako me nemoj pokušavat' pljeskat' po dlanu u stilu: "joj kužim i bit će bolje".

Takvi izrazi "razumijevanja" izumrli su negdje tokom mojeg puberteta. Bolje prešuti ak' nemaš baš ništa pametno za reći. taj savjet je bar svakom drugom čovjeku dala njegova baka dok je još bio pipić u jaslicama i dudlo palac.

Neki savjeti su zbilja za cijeli život i išli su "drito u glavu" bez zaobilaznica. I jedini zaslužuju respect.


p.s. recept za moje "cigančiće" osvanut će uskoro lijevo u boxu ;)

Oznake: ISTINA, život, prijatelji

<	siječanj, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (6)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Prosinac 2012 (14)
Studeni 2012 (6)

*frozen

...blog govori o nekim životnim trenucima, usputnim razmišljanima i dilemama
...kud će me ovo piskaranje i mozganje odvesti? tko zna.
...tko sam ja? Vrijeme će pokazati

Citati na ovom blogu...

...ako nije naveden autor izdvojenog citata, onda je autor citata moja malenkost :)

Cigančići

40 dag oštrog brašna,
40 dag čokolade,
1 margarin,
20 dag oraha,
20 dag šećera,
2 jaja,
2 vanilin šećera,
1 prašak za pecivo

Priprema:

Sve sastojke pomiješati.
Čokoladu narezati ili natrgati na komadiće, (izlupam je najčešće dobro).
kad dobiješ tijesto, oblikuj ga u male hrpice veličine oraha.
Peci 10 - 12 minuta na oko 200 stupnjeva.

Kad se izvade iz pećnice, moraju biti mekani.

Dobar tek!