Frozen http://blog.dnevnik.hr/frozen

ponedjeljak, 13.05.2013.

Moja utopija

"Budi to što jesi" - najbolji je savjet koji nikada nisam dobila.

Morala sam to skopčati sama, na svoj način. Kao kad klinca baciš u malo dublju vodu, nakon što se danima muvao po plićaku i počneš vikati: mlatari rukama, ajde samo mlatari. I nadaš se najboljem, iako znaš da postoje samo dva scenarija: ili će proplivati u strahu za svoj život, ili ćeš ga za deset sekundi izvlačiti iz vode, kad se treći put zagrcne i shvatiš da je vrag odnio šalu.

Nitko mi nikada nije rekao nijednu onu filmsku frazu: "Mala slijedi svoje srce, svoje snove... dosegni zvijezde."

Baš suprotno, dočekala bi me pitanja u stilu: "Po čemu ti misliš da si posebna? ili Takve stvari mogu neki drugi ljudi, to nije za tebe!"

Ali od kuda netko drugi može znati što je za mene? Što je ono u čemu sam dobra, u čemu uz trud i rad mogu biti sjajna? Zašto roditelji misle da baš sve znaju bolje od svoje djece?

A vjerujte mi, godine ne znače nužno mudrost i zrelost. Dapače, ponekad donose samo snobizam, ego koji je toliko porastao da ih je progutao odavno a sada guta i snove njihove djece.

U Hrvatskoj to je još veća praksa. Većina roditelja odlučuje čime će se njihova djeca baviti kad odrastu. Upisuju ih u škole po njihovom izboru, tjeraju da uče što ne žele, da se bave aktivnostima koje su im mrske. I rijetko, ali zaista suviše rijetko otkrijem ponekog čovjeka koji voli iskrenu sreću na licu svog djeteta pa pušta da dijete bude što želi. Da se penje po drveću i juri ulicom na rolama do iznemoglosti. Da svira, da trenira sport koji je ponekad i opasan i da bude ono što jest - jedinstveno ljudsko biće s vlastitim snovima.

Svaki roditelj misli da zna što je najbolje za njegovo dijete. I svaki roditelj griješi. Ali to nije tema ove priče. Ovo pišem onima, rijetkima među nama, koji su se odvažili okrenuti leđa onome "što se mora" i što je "najbolje za njih" i krenuli vlastitim putem. Onima koji su još kao klinci otkrili svoju svrhu i imali dovoljno petlje krenuti težim putem, da bi ostvarili ono što žele. Postali piloti, sportaši, pjesnici, slikari, kipari ili glumci.

Oni koji su se naslušali rečenica: "Nije to za tebe, primi se ti knjige i pljuni u šake i radi."

Komično, takvi ljudi, zapravo su oni koji najviše rade, jer bez roditeljskog zaleđa i potpore okoline, znaju da moraju dati i 300% od sebe i da moraju raditi i po dva, tri posla istovremeno kako bi si mogli priuštiti ostvarenje svojih ciljeva.

I često pokleknu, padaju, skupljaju komadiće sebe i svojih snova i kreću ispočetka. Rujući po dnu toliko dugo dok se ne ukaže prilika da opet zamahnu krilima i polete.

Često odustanu, ne zbog toga što nisu naišli na pravu priliku, već zbog pritiska okoline izgube onu djetinju naivnost, hrabrost i ludost da nastave dalje, a možda im je zapravo trebao samo još jedan mali korak.

Poneki ga ipak učine. Zakorače, još samo jednom. Stisnu zube, otrpe uvrde, odslušaju duge monologe svojih roditelja i okoline i zakorače... i već na izmaku snaga, ponovno otkriju onaj žar i sve se zvijezde svemira ujedine u jednoj, jedinoj misiji - da im se naklone i da im se dogodi prava prilika.

I ja sam skoro odustala od onoga što najviše volim i što me pokreće. I jedan moj bliski prijatelj također. A zapravo svoje prijateljstvo dugujemo onom od čega smo zamalo digli ruke - glazbi.

Za njega kažu da je kontroverzan. Da je osoba koja daje Hrvatskoj sceni onaj dah svježine za koju Hrvatska publika još nije spremna. No je li zaista tako? Na njegovim nastupima, gdje sam ga imala prilike gledati i slušati uživo, doživjela sam nešto sasvim suprotno - oduševljenje i ovacije publike.

Publika ga obožava. I njega i njegove kreacije, krinoline i enormnu energiju koju donosi na binu. Pjesme koje su duboke, emotivne i vrlo teških tekstova, koji nose svoje breme. No kad je on na stage-u, sve izgleda tako lako i tako prirodno i jednostavno savršeno.

Kritike mu daju samo pojedinci, oni glasni koji zapravo nemaju veze s glasom publike. Ali s druge strane ne mogu nadmašiti nagrade koje je osvojio na mnogobrojnim festivalima gdje se pojavio. Televizije o njemu snimaju reportaže, ljudi se bore za trenutak njegove pažnje. Suradnju s njim, sada žele svi.

Kakav mu je bio put do toga? Vrlo, vrlo trnovit. Bolan? O svakako. Pun odricanja, pun žrtvi, ali sladak okus performansa, one napetosti u zraku, tik pred trenutak kad će stupiti na stage, fina tišina publike i spremnost benda da započne svirku - pomalo ekstatički.

Taj osjećaj stvara ovisnost, svakome tko je ikada stao na binu, ne samo njemu i ne samo meni.

Oboje smo od samih početaka imali vrlo teška iskustva u borbi za ono što volimo. Oboje smo tu ljubav izražavali dajući sebe u potpunosti, dok su drugi ljudi to ili ismijavali ili pokušali iskoristiti.

Sada, kad su već godine rada iza nas i kad ćemo se ponovno susresti na istom festivalu, gledamo na to sve kao na životne lekcije, na onaj zadnji korak koji nam je falio da uspijemo.

I možda još nemamo bezvremenske hitove i možda za mene ne zna toliko ljudi, koliko sad zna za njega, ali oboje smo uspjeli u onom što smo sanjali. Oboje smo tu i radimo ono što volimo. I dalje je to teško i dalje je izazov, ali više nema ni pomisli o odustajanju.

Ljudi koji su nas pokušali srušiti - odustali su. Shvativši da njihova zloba, zavist i loši komentari ne utječu na nas, okrenuli su se nekim posve drugim ljudima, a nas su ostavili na miru.

Glazba u nama je pobijedila. I našu okolinu i nas same.

Sada nas dijeli ponovno, samo nekoliko dana od nastupa na festivalu kojeg oboje volimo i to ne strpljenje, nešto je što vjerujem i on upija s entuzijazmom kao i ja.

Entuzijazam. Onaj osjećaj za koji izgaraš. Ono čemu se svi odupiru pod navalom stvari koje "su za njih bolje i koje se moraju". Ali zapravo...

Svatko od nas mora samo ono što je njegova životna svrha. Svatko od nas bi trebao imati mogućnosti otkriti što je to što ga pokreće i pokušati se ostvariti u tome. Ma što mislio netko drugi.

U 21 stoljeću u kojem živimo dogme bi se konačno trebale odbaciti i čovjek bi trebao biti više od stroja programiranog da šuti i radi i bude umjetno sretan u svom vlastitom paklu tehnologije i posla koji ga ždere a mora ga raditi zbog plaće i računa.

Nitko od nas nema "svoju sudbinu", već samo vlastiti odabir koji će ga odvesti putem koji je za njega prirodan i lak, ili onim koji će ga baciti u okove.

I zbog toga budite što jeste, jer to nije utopija. Otkrijte što vas pokreće i rastite u tome. Jednom kad se osvrnete iza sebe shvatit ćete da ste svojoj obitelji i ljudima oko sebe pružili mnogo više dok ste bili ono što jeste, radeći što najviše volite, nego u trenucima dok ste radili "što se mora".








13.05.2013. u 16:53 • 1 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2013 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (6)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Prosinac 2012 (14)
Studeni 2012 (6)

*frozen

...blog govori o nekim životnim trenucima, usputnim razmišljanima i dilemama
...kud će me ovo piskaranje i mozganje odvesti? tko zna.
...tko sam ja? Vrijeme će pokazati

Citati na ovom blogu...

...ako nije naveden autor izdvojenog citata, onda je autor citata moja malenkost :)






Cigančići

40 dag oštrog brašna,
40 dag čokolade,
1 margarin,
20 dag oraha,
20 dag šećera,
2 jaja,
2 vanilin šećera,
1 prašak za pecivo

Priprema:

Sve sastojke pomiješati.
Čokoladu narezati ili natrgati na komadiće, (izlupam je najčešće dobro).
kad dobiješ tijesto, oblikuj ga u male hrpice veličine oraha.
Peci 10 - 12 minuta na oko 200 stupnjeva.

Kad se izvade iz pećnice, moraju biti mekani.

Dobar tek! njami

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se