Frozen http://blog.dnevnik.hr/frozen

četvrtak, 27.12.2012.

Karma

Put povratka
Čitajući ovaj tvoj post, svašta mi prolazi kroz misli. To je tema koja čini moju svakodnevnicu i mnogo toga bih imala reći po tom pitanju.
Nekako mi je lakše pisati u komentaru nečijeg posta, nego da sama pišem o tome. Prošla sam sve i svašta, i dobrog i lošeg, ne žalim se, to je životna lekcija koja me učinila jačom, pametnijom a vjerujem i boljom. No, ponekad mi je dosta.
Što se životinja tiče, to su čudesna stvorenja. Da imam mogućnost, svakog psa lutalicu dovukla bi doma. Što mogu, takva sam. Volim ih i poštujem i onom svom čudu kojeg imam trudim se pružiti najbolje moguće. Nebrojeno puta me ugrizao, neodgojen je, razmažen, ljudi su mi govorili da ga trebam otjerati, uspavati, meni nije padalo na pamet. Volim ga još i više. Radi njega sam se odricala putovanja, njemu bi radije kupila neki komad mesa nego sebi bilo što, dala sam mu svoje omiljene deke da mu po zimi ne bude hladno... Ne smatram to žrtvom, smatram to veseljem. Jer, nijedan čovjek mi nije pružio toliko radosti kao on, kada se mazno privije uz mene, pogne glavu i pruži šapu...
A ljudi...? Mogla bih se po ovom pitanju prezentirati kako hoću. Prikazivati se dobrom i velikodušnom u nastojanju da stvorim što bolju sliku o sebi. Neću! Neka o mom karakteru sudi kako god tko hoće. Moja obitelj pomogla je kad god je trebalo, kome god je trebalo. Pomagalo se i onima kojima je trebalo, i onima kojima nije. Na razne načine, i materijalno i emotivno. Pomoć nikome nije bila uskraćena, nikome nisu bila okrenuta leđa. Znaš li koliko njih je to znalo cijeniti? Je li bit pomaganja u tome da netko cijeni i bude zahvalan? I nije i je! Život, kao i sve, sastoji se od davanja i primanja. Kruto, ali realno. Postoje li ljudi od kojih bi okrenula glavu da im treba pomoć? Postoje! I stojim iza svake riječi ovdje napisane. Da im život ovisi o mojoj pomoći, pomogla bi, ali samo u tom trenutku. Da su kruha gladni, okrenula bih glavu. Takvih ljudi nema puno, no nema dugo, radi svoje pohlepnosti, oni su bez ikakvog problema donosili odluke čije posljedice su bile gotovo kobne po mene. I da sam samo ja u pitanju, možda bi znala i mogla okrenuti obraz. No, dirali su mi obitelj. Moju obitelj koju je uvijek vodilo poštenje, pravda i težnja da nikome ne naudi, pa makar postojali i oni koje bi trebalo prokazati, radi općeg dobra
.


Moći oprostiti oduvijek je, barem po mom skromnom mišljenju bio i dar i kazna i umijeće i nešto s čime se rodiš i nešto što naučiš.
Neke stvari ti se dese. Stvari koje nisu lijepe. I obilježe te. Obilježe tvoju obitelj i tvoje prijatelje. I nosiš u sebi bijes. Godinama.

On ponekad preraste u tugu, ponekad ga se samo potisne u neku ladicu da ne smeta. Ponekad ga se prihvati i djeluje u skladu s njim, a ponekad on sazre i čovjek shvati da nekome može oprostiti čak i najveće zlo. Ne radi tog drugog. Već radi sebe.

No oprostiti nije isto što i zaboraviti. Nitko ne zaboravlja.

U današnje vrijeme najteže je biti mudar i znati odrediti vrijeme kada nekome nešto reći, osobito dati savjet. Svi uvijek kažu da je mudar onaj čovjek koji zna odšutjeti nešto što ga žulja na jeziku.

No mislim, da je najpametniji onaj koji jednostavno pogodi vrijeme za neke stvari. Ljudima danas fali takta. I koliko god nekome smetala moja iskrenost, to je jednostavno tako.

Ljudi su nekada reći ćete, bili konzervativniji. Nisu, bili su crveni ispod kože koliko i mi danas. Ali bili su kulturniji. Danas uz svo čudo tehnologije koje imamo, mi samo više pokazujemo zvijeri u sebi. I idemo u krajnosti.

I prije je postojala pornografija, ali nije bila dostupna baš na svakom ćošku. Danas bilo koje dijete može jednim klikom doći na bilo koji portal i nagledati se sisa i guzica. Nisu više potrebni porno sajtovi.

Crtići su puni nasilja. Nitko više ne gleda štrumfove i pink pantera. Gledaju se neki tamo gormiti i neki zlikovci koji se samo međusobno bore, tuku, natječu. I što djeca uče? Što vide?

Nasilje i rivalstvo. Sex. Sve ono što su nekada otkrivali dok su odrastali, sada im je servirano već od najranije dobi. I umjesto da se razvijamo kao vrsta, mi zaista nazadujemo.

Gledam klince iz ulice. Nitko se tu ne druži kao što sam se ja družila s njihovim roditeljima. Nitko ne igra graničara niti preskače gumi-gumi. Najžalosnije je, što ni ne znaju kakve su to igre. Znaju samo što je na telki, koja je nova igrica za PlayStation izašla i tko je upravo objavio status na fejsu.

Društvo se potpuno iskvarilo.

I to je činjenica koju nitko ne može osporiti. I onda dođeš i napišeš neki post, na neku temu i ispadneš hvalisavac, zbog toga što želiš ljude potaknuti da se pokrenu i naprave nešto za nekog drugog, kako bi se na kraju osjećali bolje u svojoj koži. Ali...

Oni to ne vide!

Ne vide, jer je lakše nekog drugog kritizirati i optužiti za nešto, nego si priznati da je lijen i da je sebičan i da mu to točno tako odgovara.

I slažem se da su neke stvari neoprostive, da ima ljudi koji su svojim djelima zaslužili da im karma to sve lijepo vrati. Onako zapakira u osobnu nevolju kozmičkih razmjera i lijepo s mašnicom, servira pred vrata.

Ali... tko smo mi da im sudimo za to? Tko smo mi da određujemo kakva će karma nekoga zadesiti? I dok se tako naslađujemo nečijoj nevolji postajemo ISTI KAO ONI. Možda i gori u namjeri da se osvetimo.

Vjerujte mi, pravda postoji. Iako se često čini da nikada ne dolazi, da su neki privilegirani, da za njih ne postoje pravila kao za nas male, obične smrtnike.

Ona je tako nevjerojatno skrojena, toliko precizna, s toliko nevjerojatno dobro pogođenim tajmingom, da je to nama, ljudima jednostavno neshvatljivo. I nikog ona ne zaobilazi. Nikog.

I umjesto da provodimo živote "Čekajući da tamo nekog zadesi njegova pravda", trebali bismo se posvetiti svojim životima, dati ono maksimalno da nama i našim najbližima bude dobro, ali ne nauštrb tuđe nesreće. Ne, preko tuđih leđa.

Ne gradeći tvrtke na način da se izrabljuju radnici. Ne vodeći države tako da se sustavno osiromašuju njeni građani i njeno gospodarstvo. Ne forsirajući stilove odijevanja, način razmišljanja, pa čak i vjere. I to iz razloga jer se to vraća. Uvijek se vraća.

Dat ću par primjera. Jedan je poduzetnica koju sam upoznala prije nekoliko mjeseci. Bila je jako zainteresirana za ulaganje u jedan moj projekt, no srećom karma mi je bila naklonjena i ta je žena odustala.

Mora da sam luda zar ne? Investitorica je odustala od projekta i ja sam zbog toga zahvalna?

Jesam, jer ona je jedna od onih poduzetnika koji su svoju lovu stekli prebrzo izrabljujući ljude. Kako sam mnogo čitala o njoj, jer je jako razvikana osoba iz javnog života, pronašla sam mnogo ljudi koje je unesrećila svojim poslovnim pothvatima. I zaista imam sreće što ne surađujem s njom, jer ne želim da me u poslu krasi takva etiketa.

I gdje je tu pravda?

Pravda ju je lupila po njenom osobnom životu. Tamo nema sreće. Neću ići u detalje, ali vjerujte mi, radije bih da mi sto tvrtki propadne nego da mi se raspadne obitelj i dom. Novac se uvijek može zaraditi, ali obitelj je ono najvrjednije što čovjek ima.

Drugi primjer je jedan političar koji eto silom prilike živi blizu mene. Bio je vrlo utjecajno vojno lice, ministar i svašta nešto, ali privatno isto ga peru kojekakvi problemi koje vjerujte mi nikome od vas ne bih poželjela. Iskreno ne želim ih ni njemu, ali zašto nosi taj križ, on sam zna najbolje.

Nitko od nas ne može mijenjati čitav svijet, ali može početi davati više sebe za bolje stvari. I ako nekome nešto ne možemo oprostiti, ne moramo se uvijek vaditi gledajući baš na tog čovjeka, zbog toga što oko nas postoji mnogo onih koji nam ništa nisu skrivili, dapače možda su nam i dobro učinili, a sada im je nešto potrebno. I to nešto ne mora biti materijalno.

Ponekad nekome treba samo razgovor, a mi smo svi "previše zauzeti da bi se time zamarali". Ali jesmo li zauzeti? Ili nam se samo ne da?

I dok živimo u uvjerenju da ćemo samo nešto izgubiti ako nekome nešto pružimo, oduzimamo sami sebi mogućnost da zapravo otkrijemo kako nas prava blaga i velika prijateljstva čekaju tamo iza ugla u sitnim gestama dobrote.

No na kraju priče, o svakom od nas ponaosob ovisi, kako će odlučiti živjeti i kako će percipirati svijet oko sebe. Samo u jedno svi možemo biti sigurni, hvala ne dolazi uvijek od onog kome smo učinili nešto dobro, ali dolazi uvijek iz onog smjera iz kog smo se tomu najmanje nadali.

p.s. nisam idealist i u mom životu postoje greške na kojima sam učila i ljudi kojima sam teško oprostila, ili još uvijek nisam, ali se njima ne bavim... za njih se uvijek pobrine netko ili nešto drugo, ali o tome ćemo nekom drugom prilikom ;)

27.12.2012. u 09:50 • 8 KomentaraPrint#^

utorak, 25.12.2012.

Sretan Božić!



Uz svoju autorsku pjesmu želim Vam svako dobro i puno radosti ovog Božića :)

25.12.2012. u 11:29 • 10 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 24.12.2012.

Lice "čovječnosti"

Sutra je Božić.

Ali...

Moj post neće biti o tome.

Bit će o ljudima. O istim onim koji sada kupuju poklone, kite borove, i guraju se u redu za kupit bakalar i odojka. Iste one kojima su puna usta Božića i životinjskih prava i kojekakvih prodika a ruku na srce niti znaju smisao Božića, niti su ikada brinuli o kojoj životinji niti brinu o ljudima.

Neka mi bilo tko od njih, bili oni među ljudima koji me znaju pa ovdje dolaze čitati moj blog ili onih koji imaju svoje blogove ili su ovdje samo slučajnošću zalutali, pa si uzeli pravo da me pozivaju na red, imalo blagog pojma koliko je danas LJUDSKIH BIĆA na ulici?

Ljudskih bića koja nemaju svoj dom, nemaju puricu i nemaju deku kao moj pas?

Znaju li oni koliko je djece u Nazorovoj koja su ostavljena od strane svojih roditelja?

Možda me poneki takav nadobudni koji me došao pozivati na red radi mog teksta, sada i čita.

Volim životinje i borila sam se često za njihova prava, dijelila letke, posjećivala azile, udomljavala napuštene životinje, ali isto tako znam da nijedna životinja nije ispred čovjeka. Ne bi trebala ni biti, a isto tako danas je u svijetu mnogo više onih koji se bore za prava životinja i pametuju a hodaju preko leševa, što ljudskih, što životinjskih.

Jeste li ikada pomogli nekome? Nesebično? Jeste li potpunog stranca primili u kuću dok je bio u potrebi za krovom, kao moji roditelji i ja?

Jeste li obilazili sirotišta, javne kuhinje? Dijelili ono malo svog što ste imali, s nekim tko je imao još manje?

Jeste li vi, koji se toliko dižete u nebesa i busate o prsa ikada bili u azilu i vidjeli kako te životinje žive? Jeste li ikada podigli svoje dupe sa svoje fotelje i otišli volontirati negdje na -15 kako bi nekome pomogli? Ili nosili odijelo Shreka i animirali napuštenu djecu?

Jeste li?

E pa vidite, ja jesam. I sve to mi ipak ne daje pravo da nekome pametujem i da nekoga vrijeđam, jer sam u svim tim aktivnostima i ponekad vrlo bolnim susretima, stekla iskustvo koje mi je reklo - još ništa nisi vidjela i ništa nisi naučila.

Jeste li posjećivali bolesnike? Djecu na odjelu onkologije? Djecu na odjelu za ortopediju Šalate, gdje leže i djeca s onkologije i donijeli jednu čokoladicu? Jeste li vidjeli te oči? Ja jesam. I ležala sam tamo. Nepokretna.

I nije mi to nitko kriv. Nitko na ovome svijetu nije kriv što sam bila bolesna, što sam preživjela masu nesreće. I na nikome nemam pravo liječiti svoje frustracije zbog nekih loših i gorkih životnih okolnosti. Pa eto dragi moji Vi koji ovo čitate, nemate to pravo niti vi.

Niti znate sve. Nitko ne zna. I nije poanta u tome da dijelite "velike savjete", da zovete policiju zato što neki pas laje, da mislite kako ste svemogući i sveznajući, nego je poanta u tome da dignete guzice i poduzmete nešto.

Tek tada ćete nešto znati, nešto iskusiti i možda nešto i nekog i razumjeti. To bi trebao biti i smisao Božića - pomoć ljudima koji nemaju, mir među svima nama, pružanje ruke čovjeku do sebe, kao i susjedu preko plota.

Mene je moja susjeda izvrijeđala, bez prava, ali da zatreba pomoć ja ne bih gledala na te njene riječi, pomogla bih. Zvala bih i hitnu i vatrogasce, dala bih joj umjetno disanje, pomogla bih koliko bi bilo u mojoj moći. I da ostane bez doma, ogrnula bih je dekom i posjela na kauč, dala joj šalicu čaja i rekla - bit će sve u redu, pomoći ćemo, nisi sama.

To znači biti čovjek! Nažalost, puno je ljudi ovdje među nama koji misle da su nešto, ali pitam se, jesu li ljudi?

Sretan Vam Božić i neka Vam Božje milosrđe osvijetli srca i u njih donese mir, to je moja najveća želja za sve!

24.12.2012. u 13:56 • 11 KomentaraPrint#^

subota, 22.12.2012.

Muke po psima i susjedima

Gdje je granica privatnosti?

Gdje je ona fina linija iza koje svatko zna da ne bi smio ići? Ona crtica, osobnog prostora zvanog tuđi život u koju stvarno ali stvarno nije umjesno zadirati?

Je li nestala?

Ne, samo nikada nismo živjeli u gorim vremenima što se tiče među-ljudskog poštovanja.

Moj dom je moja privatnost. Što se dešava u moja 4 zida, tiče se samo mene i moje obitelji. Dokle god ne kršimo zakon, šta koga ima bit briga šta mi radimo? Šta jedemo, gdje sjedimo, svađamo li se il smo si divni ko cvjetići 24 sata na dan?

Šta kog briga gdje spava moj cucak, dal ga hranim 3 puta ili 7 puta dnevno? I što nije ljudima jasno u činjenici da psi laju? Mislim to su takve životinje. Po prirodi se tako glasaju.

Mačka mijauče.

Krava muče.

Čovjek govori (i pritom svašta trkelja).

A psi laju. Točka.

Oduvijek je tako bilo i zauvijek će tako biti.

S tim problema očito ima baba iz kuće do. Neću je oslovljavati ni sa susjeda, jer je danas nakon svih bljuvotina koje je izgovorila, izgubila pravo da je uopće ikako oslovljavam.

Za mene je ona od sad pa do kraja vječnosti, samo netko koga nit vidim, nit čujem, nit poznam.

Pitam se, koliko jadan moraš biti, koliko neodgojen, koliko niske inteligencije, da ulije-ćeš u tuđu kuću i počneš urlikati na nekog samo zato što njegov pas laje? lud

Koliko bezobrazan moraš biti da onda ljude u čiju si kuću uletio ne pozvan šalješ u citiram: "kurac" jer njihov pas malo laje?

I koliko jadan moraš biti da nakon što si dobio pedalu iz te kuće, još ideš zvati te iste ljude i govoriti im preko moba da - opet citiram: "Daju svog pesa uspavat ak se ne misle brinut o njemu i hranit ga." ?

Koliko zatucan moraš biti da nakon toga još šalješ i poruku osobi koja očito s tobom ne želi imat više nikad nikakvog posla, i u toj poruci vrijeđaš njenu inteligenciju, izgled, dom, privatnost itd?

I to na kraju konca, samo zato što - imaš loš dan?!?!

Uglavnom. Moj cucak je danas na dvorištu pola sata lajao. Ne znam ni sama kaj mu je bilo. Možda je vidio nekog mačka pa lajo na njega, možda mu je bilo dosadno. Možda je preko ceste skužio cucka od druge susjede, pa lajao na njega, a možda je jednostavno bio pas i lajao.

K'o će ga znat? Ali eto počinio je to veliko kazneno djelo, bio je pas, bio je vani, glasao se i disao!

Na kraju je ispalo da cucak ništa nije kriv. Ja sam ta zla sila iz samog centra pakla koja svog blentavca kako ga od milja zovem, u 6 godina očito nijednom nisam nahranila, jadan nikad nije vidio pitku vodu, vitamine, veterinara, pikice, ljekiće i tomu slično. On živi od zraka i pri tome laje.

K'o je vidio da cucak laje? Strašno. Škandal.

Btw i ona ima cucka.

Btw njen cucak laje cijelu noć, svaku hebenu noć.

Btw veterinar me svaki put kad ga dođe pogledat opominje da ga ne hranim tol'ko jer je malo pretežak. Ne puno, al' ono...

I kak ja to onda izgladnjujem svojeg blentavca ak isti taj blentavac praktički mora bit na dijeti?

Ovaj svijet mora da je prolupao. Nema drugog objašnjenja. Ponekad mi sve bude žao što svaki smak svijeta ispadne obična packa, bilo bi baš dobro da ovakve primjerke "pametnih" jednostavno pomete. Neki komet, uragan ili da se jednostavno zemlja raspolovi i proguta ih.

Eto.

Šta drugo reći osim; neke bi ljude trebalo dat uspavat (aludiram na ono njeno uspavljivanje.)

Od mene je za kraj, nakon što mi je inteligenciju usporedila s kokošjom dobila: "Hvala i Sretan Božić".

Jer spuštati se tako nisko pa vrijeđati nekoga tko nije dostojan ni da s njim pod obrišem, stvarno nije moj stil.

p.s. baš bih voljela da pozove neku udrugu za zaštitu životinja, samo da joj oni onda masno naplate svoj dolazak. yes
Bio bi živi gušt vidjet joj facu naughty

22.12.2012. u 16:43 • 22 KomentaraPrint#^

srijeda, 19.12.2012.

Što dugo pamti zlostavljana žena u meni...

Slušam - Unchained Melody.
Po glavi mi se mota? Hmmm... svašta.

Doba sazrijevanja, I guess.

Imaš vrijeme odrastanja; djetinjstvo i mladenačku bahatost. Imaš i vrijeme sazrijevanja, to su sad te neke moje kasne dvadesete. I vrijeme učenja - čitav život.

Ljudi misle da sve znaju kad dođu u neke godine, misle da je njihovo životno iskustvo najpunije, najraznovrsnije i pozivaju se na neka prava zbog tog iskustva, prava pametovanja osobito. Ali nitko nema pravo drugom reći kako će nešto raditi. Svi samo imamo pravo učiti.

Ako smo pametni učit ćemo na tuđim greškama, ako još nismo sazreli u nekim stvarima, baš kao što ja nisam još, onda ćemo učiti na svojim.

Imala sam faze u životu kad sam bila izrazito glupa. Toliko glupa, da si sada kad se osvrnem na to vrijeme izgledam kao lik iz crtića.

Bila sam s krivim dečkima. Doduše ne s puno njih, ali svejedno. Jedna veza mi je skoro upropastila život.

Jedan krivi čovjek i jedna naivna zatelebana klinka i voila - sranje koje dugo vučeš za sobom.

Čitala sam jučer nešto na netu, kako trebamo na vrijeme prepoznati da smo u vezi s emotivnim zlostavljačem. Da mi se bar taj tekst desio tada. No pametnija sam sad, bar se nadam. I krenula sam dalje. Mom dragom, trebala je skoro godina dana da mi dokaže da on nije takav, da sam sposobna opet vjerovati ljudima i da još uvijek mogu voljeti.

Prije dvije godine to mi se činilo nemoguće.

Bila sam toliko zgažena, toliko slaba, toliko krhka da me se moglo uništiti - do kraja. Uništiti na svaki način na koji je moguće uništiti ženu.



Imala sam sreće kad sam napokon pobjegla iz one proklete veze što nisam srela opet nekog krivog tipa, što sam srela svoju ljubav, čovjeka za kojeg sam se zaručila i s kojim toliko želim imati obitelj. Dvoje ili troje djece, smotane i šašave sanjare, baš kakvi smo nas dvoje.

Da, imala sam sreće.... Kažu Bog čuva pijance i budale.

I mene je čuvao. Čuvao me od mene same i od moje okoline, od slijepih ljudi koji su me okruživali i koji su u mom bivšem vidjeli Boga. Nevjerojatna je zapravo činjenica da netko može tako vješto manipulirati ljudima. Da može svakog uvjeriti u svašta.

I dok je mene omalovažavao i podcjenjivao i na kraju to iznosio na način - da sam sama kriva što on mene vrijeđa, s druge je strane sve oko mene uspio uvjeriti kako je on savršen. Uspješan, zgodan, dobar, drag, veeeliki vjernik, pravednik... i tako sve ono i suviše dobro da bi bilo istinito.

I svi su mu vjerovali. Svaki put kad bih pokušala pobjeći od njega i njegovog zlostavljanja, oni bi me napali.

"Što radiš? Ti bi ostavila takvog dečka? Jesi ti prolupala?"

"On je tako drag, tako ti je predan, ti si obična nezahvalnica."

I tomu slično.

Kako zlostavljana žena može pobjeći od svog tamničara kad njena okolina ne vidi istinu i kad zbog tog slijepila nema podršku?

Svi misle ako te muškarac ne tuče da zlostavljanja nema. Ali zar deranje, vrijeđanje, prijetnje i ucjene nisu zlostavljanje?

I što kad toliko voliš svoju obitelj da zbog nje trpiš sve? Što kad netko kaže: "A ne, tebi neću napraviti ništa ako me ostaviš. Samo ćeš promatrati svoje starce. Strepit ćeš svaki dan. Patiti ćeš na milijun načina i nikad nećeš biti sigurna kad netko tvoj izađe na ulicu."

S druge strane ta ista obitelj ti ne vjeruje da je on gad. Možeš ili trpjeti, ili se ubiti ili poludjeti.

Trpjela sam. Pomislila sam na samoubojstvo, ali znala sam da nitko nije vrijedan da si uzmem život radi njega. Skoro sam poludjela...

Još uvijek imam more, još uvijek sam silno nesigurna. Još uvijek me ponekad strah...

I još protrnem kad zvoni mobitel, iako on nema ovaj broj, iako sam pet - šest brojeva zbog njega promijenila. Još uvijek me strah kad netko kuca na vrata. Valjda za te traume treba mnogo godina da izblijede, ako će ikada izblijedjeti.

Zašto ovo pišem? Jer mi je tako lakše?

Zapravo ne. Užasno je razmišljati o tome.

Pišem jer svaka žena mora znati da nije u redu da je itko vrijeđa, da urla na nju, da na nju diže ruku, da joj prijeti, da je ucjenjuje, da je na ikoji način zastrašuje i prisiljava na nešto što ona ne želi.

Imate pravo otići iz takve veze, jer to nije veza, to je teror. Imate pravo reći dosta i svojoj okolini reći - ja biram s kim ću biti i tko je dobar za mene, ne vi!

Imate to pravo vikati ako treba. Imate pravo na svoje ja i nitko, apsolutno nitko vam to nema pravo ni pokušati oduzeti.

Imate pravo voljeti sebe.






19.12.2012. u 11:43 • 23 KomentaraPrint#^

nedjelja, 16.12.2012.

Što žene žele pod bor?

Svi znamo da cure najviše vole male, svjetlucave drangulije - zlato, biseri, dijamanti ofkors, a u novije doba i Swarovski čudesa, ali u doba ogromne recesije koja je opustošila svačiji novčanik, teško je pokloniti takav, iskreno ipak skupi poklon.

Često zbog toga muškarci svojim ljepšim polovicama u žaru želje, da im poklone nešto što bolje, zbog manjka love a često i ideje, kupe... pa iskreno pravu glupost.

Ovo je moj top five popis, najoriginalnijih Božićnih poklona za vaše dame, koji će ih naprosto oboriti s nogu - ovaj put u pozitivnom smislu. ;)

1. Cleopatra - šećerna pasta za egipatsku depilaciju



Why Cleopatra? Jer će ona biti njome oduševljena, jer je to najjednostavniji i najbezbolniji način depilacije i daje dugoročni efekt. Da, vaša draga je želi i vaša draga je snima svaki put kad je ugleda na dm-ovoj polici. Ova mala kutijica pravo je blago koje će njoj olakšati muke, a ni vama njene glatke noge neće biti mrske. Nabaviti je možete u svim ljekarnama i dm. prodavaonicama. Cijena od 50 - 160 kn ovisno o veličini pakiranja. Ekonomično? Da. Korisno? Da. Hoće li ona biti sretna? O da!

A ako je dodatno želite iznenaditi, preporučam da proučite kako se pasta koristi. Linkić - Cleopatra

2. Pegla za kosu.

Jep, dobro ste pročitali. Ja si je osobno želim već jako dugo, ali nikako izdvojiti tih 150 - 200 kn za to, jer iskreno uvijek postoji nešto što je važnije, neki račun koji se baš sad pojavio i tako moja pegla za kosu uvijek ostaje, a znate već i sami gdje - na polici u dućanu. :(

Uglavnom tih čudesa ima svugdje i svagdje i svih marki i modela, pa ovisno o svojoj financijskoj prilici možete odlučiti koju odabrati. Moja malenkost vam stavlja link od Emmezete, na kojem možete pogledati široki izbor tih peglica i njihovih dodataka.
Ekonomično? Da. Korisno? Da. Hoće li joj se svidjeti? Mislim dečki, kojoj se ženi ne bi svidjelo? ;)

Linkić - Peglice za kosu

3. Odlazak u wellness - vikend za dvoje :D

O da! Nemojte mi samo reći da vama nikad tako nešto nije palo napamet? Jednostavno otići negdje i zaboraviti sve na dva dana. E pa vaša draga o tome razmišlja često, između posla, trčkaranja za djecom, kuhače i krpe za glancanje poda. Ona želi pobjeći na dva dana, ali ne želi ići sama. Znači postoje dvije opcije: ili ćete vi s njom, ili će ona tamo sa svojom best frendicom. Koko to ostvariti i koliko košta?

Postoje vikend aranžmani i akcije, pogotovo u ovo doba godine koji nude jeftin ali genijalan odmor s wellness programima za tijelo i duh. Jedna simpatična ponuda koju bih i sama rado realizirala je ova Ovdje ali isto tako nešto možete i sami odabrati na stranici Lastminute.com

Cijene za dva dana? Između 300 i 700 kn. Ima i skupljih naravno ali za njih nema mjesta na mome popisu, njih odaberite sami :D

4. Torbica za laptop/notepad

Ponukana iskustvom, to je poklončić koji je obradovao mnoga srca, ali i pomagalo koje žene same često kupuju i isto tako vole imati nekoliko primjeraka u raznim bojama. Vrlo su povoljni i možete ih zbilja kupiti posvuda. Jedini vam je zadatak izmjeriti laptop ili notepad vaše drage i prisjetiti se koja joj je omiljena boja. Nakon toga akcija pronalaska tog malog koferčića bit će mala zabavna pustolovina. Ima ih u emmezeti ali i u konzumu. Tražite :D Cijena? Između 50 - 200 kn.

5. Mini masažer

Tako je, ako joj ne možete priuštiti opuštajući vikend, onda možete barem ovo malo tehnološko čudo na kojem će vam zaista biti zahvalna. A uvijek ga možete i maznuti i sami si priuštiti malo opuštanja. Isto tako, masaže u dvoje? To bar zna biti jako, jako zabavno ;)

Cijena? Od 80 kn pa naviše. Trenutno postoji i akcija jedne takve spravice, a više možete saznati na ovom linkiću - Masažer

Uz sve ovo tu je i bonus gift za romantičare ili one koji će to tek postati. O čemu se radi? O darovanju zvijezde. Tamo negdje na nebu postoji neki mali plamičak - neka zviezdica koja bi mogla nositi ime vaše drage. Uz sve to dobivate i certifikat i kartu neba s kordinatama vaše zvjezdice.

Nema žene koju ovo ne bi naprosto oborilo s nogu :D

Više na linkiću - Nazovi zvijezdu njenim imenom

Cijena? 290,00 kn

Eto dragi moji, nadam se da sam vam barem malo olakšala vaše shopping muke i da ćete mi prepričati kako ste nabavljali svoje poklone, jeste li usput našli nešto još zanimljivije i povoljnije i na kraju ono najbitnije, kako su reagirale vaše bolje polovice kad su ih poklončići dočekali pod borom na Božićno jutro :D

16.12.2012. u 19:34 • 14 KomentaraPrint#^

petak, 14.12.2012.

Čovjek je zapravo Bog

TESLA: Htio sam osvijetliti čitavu Zemlju. U njoj je dovoljno Elektriciteta da postane drugo Sunce. Svijetlost bi sijal oko polutara, kao prsten oko Saturna.
Ljudski rod nije sazreo za veliko i dobro. U Colorado Springs-u napojio sam Zemlju Elektricitetom. Isto tako je možemo napojiti i drugim energijama, kao što su pozitivne psihičke energije. One su u muzici Bacha ili Mozarta, ili u stihovima kod velikog pjesnika. U Zemljinoj unutrašnjosti postoje energije Vedrine, Mira i Ljubavi; njihovi izrazi su cvijet koji raste iz zemlje, hrana koju dobijamo iz nje i sve ono što je čini čovjekovim zavičajem. Ja sam proveo godine tražeći način na koji bi te energije mogle utjecati na ljude. Ljepota i miris ruže mogu se uzimati kao lijek, a sunčevi zraci kao hrana. Život ima beskonačan broj vidova, A dužnost naučnika je da ih pronalazi u svakom obliku materije. Tri stvari su bitne u tome. Sve što činim je traganje za njima. Znam da ih neću naći, ali neću ni odustati od njih.


Da biste razumjeli moj tekst koji slijedi, preporučam da cjelokupno Teslino viđenje svijeta u kratkim crtama, prvo pročitate Ovdje.

Tesla kaže: Materija je nastala iz Energije. Energija je bila prva, sve je energija, čovjek je energija, ta energija je Bog. Čovjek ne umire, samo postaje Svjetlost i tako nastavlja svoje postojanje, vraćajući se primarnoj energiji (energija postanka).

Energija = Bog

Energija = Čovjek

Zaključak donesite sami.



Svi znamo Teoriju relativnosti zar ne? Einsteinovi zagovornici i danas je se drže slijepo i serviraju je svakom umu već u najranijim danima. Ali došlo je vrijeme da se i njegova teorija sruši.

Bit ću pristrana i reći ću, Tesla je svijetu dao sto puta više nego Einstein. Tesla nam je dao praktična rješenja, Einstein nam je dao samo teorije.

Zbog čega se onda čovjek slijepo drži teorije dok u svakodnevnom životu koristi Teslina rješenja?

Zbog toga što nam se od dana kad se rodimo ispire mozak.
Istina je da u svakom čovjeku postoje znanja o kozmosu, o postojanju, o energiji, duši, vibracijama, o Bogu i cjelokupnom postojanju, samo kako bi onda manjina profitirala kada bi većina sve znala sama?

Zbog toga je nastala religija, kao odgovor manjine koja kontrolira većinu.

Čovjeku ne treba posrednik između njega i Boga. Čovjek je sebi Bog. Isto kaže i Isus i ti su tekstovi dostupni svima u Bibliji i Novom zavjetu, samo je razlika u tome što manjina njegove riječi koristi onako kako njoj paše kako bi svoja pravila nametnula većini i od nje zaradila.

Sjećam se satova fizike iz osnovne škole. Nebrojeno puta morala sam izaći iz učionice, ne zbog toga što sam ometala nastavu, već zbog toga što profesorica nije imala odgovore na moja pitanja, zbog toga što sam otvoreno, čvrstim argumentima ali također i formulama rušila teorije koje smo morali bubati napamet i zbog toga što, sad citiram:

"Nemoj iznositi svoje mišljenje. Nije još vrijeme za to, svijet je premlad i um ljudi premald da bi prihvatio stvarnu fiziku."

Peticu sam imala svo vrijeme, unaprijed zaključenu u imeniku. Znala sam i više no što sam trebala. Jedino što mi je bio zadatak, bilo je šutjeti.

Dok su drugi bili poticani da uče, vode rasprave, pitaju zbog nejasnoća, moj je jedini zadatak bio - biti tiho.

No, nagrada je dolazila nakon nastave, kada je profesorica imala pokoji šuplji sat. Tada bih ostajala u školi malo duže i s njom raspravljala o "zabranjenim stvarima". Ponekad bi u raspravi sudjelovao i profesor iz povijesti, ponekad i naša časna koja nam je predavala vjeronauk.

Škola je za mene bila posve drugačije mjesto no za moje razredne prijatelje.

"Tebi će život uvijek biti breme." - govorila mi je časna.

"Zašto?" - pitala bih.

"Pametna si i drugačija. Misliš u svijetu u kojem je zabranjeno razmišljati. A ljudi ne vole ono što je drugačije i pametnije od njih. Vole ono što mogu slijediti k'o muhe bez glave."

"Hmm, zar bismo je onda trebali zatupljivati k'o ostale klince?" - rekao je profač iz povijesti.

"Ne, nikako. Možemo joj dati odgovore onoliko koliko ih znamo sami u nadi da joj život neće slomiti duh. A vrijeme promjena jednom će doći."

A najbolji savjet je bio: - "Nauči glumiti, prilagodi se. Neka oni oko tebe misle da su te "ukrotili".

Tako sam radila sve što i drugi klinci, a u tišini svoje sobe gutala sam knjige koje nisu zanimale moje vršnjake, čak ni one puno starije od mene.

Religija i fizika, zapravo su dvije strane iste medalje. Jedna drugu ne isključuju, samo nadopunjuju.

U kozmosu u kojem smo, postoje nepresušni izvori energije. Energije koja je besplatna. Kada bismo se tim energijama okrenuli, niti jedan čovjek ne bi gladovao, žeđao, niti oskudijevao na ikoji način. Nitko nikada ne bi umro od hladnoće.

U našem okruženju postoje lijekovi za sve bolesti.

Ali, kada bi se ljudi masovno okrenuli tim primarnim izvorima, na čemu bi sebična manjina zarađivala?

Natjerani smo živjeti u društvu koje je uređeno tako da nas manjina kontrolira, da smo primorani plaćati za stvari koje nam ne trebaju, koje nas otuđuju jedne od drugih i zaglupljuju.

U čovjeku postoji sve što mu je potrebno da bi se održao i okružuje ga sve što mu je potrebno, ne da bi preživljavao i životario kako životarimo, već da bi živio u ugodi, u blagostanju.

Ljudski vijek nije ograničen, naše stanice su genetski dizajnirane tako da se obnavljaju u razdoblju od 3 mjeseca! U našem tijelu ne postoji nijedna stanica koja je bila prisutna kad smo došli na svijet.

Starenje, bolesti, tegobe, glad - to je samo stanje perspektive.

I to je ono što nazivamo globalno buđenje. To nije pokret koji čovječanstvu donosi "smak svijeta i vanzemaljce". To je pojava koja će dotaknuti svakog čovjeka i koja je već dotakla milijune ljudi.

Skeptici je nazivaju utopija. Međutim to nije niti slično utopiji, jer je utopija stanje mašte koje je nedostižno. Ja govorim o stvarima i spoznajama koje su nam svima dostupne, kojih sami postajemo svjesni, na unutarnjoj bazi.

Nikada u znanoj povijesti, čovjek nije toliko preispitivao sebe. Preispitivali smo svijet, kozmos, Boga, ali sebe nikada. Došlo je vrijeme kad postajemo svjesni znanja i intuicije koje u sebi nosimo, energije koja nas okružuje i potencijala koji dugo stoji umrtvljen u nama.

Vrijeme kada smo preispitivali Boga polako će ostajati iza nas. Ratovi na vjerskoj bazi više neće imati smisla kada čovjek potpuno postane svjestan sebe.

Ovo govorim kao Katolik. Ovo nije Bogohuljenje. Ovo je ono što su učili i Isus i Budha i Alah - bez uplitanja čovjeka.

Manjina je promijenila riječi, protumačila istinu kako je njoj odgovaralo. Jer sa vjerske predavaonice ne govori nijedno više biće, govori čovjek, prenosi misao onako kako njemu odgovara i uči većinu onako kako njemu odgovara kako bi ta većina bila pokorna njemu.

Bog ne traži pokornost. Bog ne zahtijeva vjerske ratove. Bog ne traži žrtve. Bog nam daje mogućnost izbora, učite i rastite i postanite svjesni sebe i svijeta u kojem ste da bi bili bliski meni ili ratujte i uništavajte, zatupljujte se i pokoravajte manjini niskih pobuda.

Život me naučio da ne postoji dobro i zlo, svjetlo i tama. Postoji samo nedostatak dobra i nedostatak svjetla u mraku.

O vama ovisi hoćete li i dalje gaziti u mraku i puštati da vas se gazi ili ćete odabrati izaći na svjetlo.

Najljepša rečenica Novog zavjeta koju sam naučila kaže: I vi možete sve što mogu ja. Idite putem ljubavi i svjetlosti.

Jedna je to od najtoplijih i najiskrenijih rečenica ikada izrečenih, rečenica koje nisu proizašle samo iz usta Isusa Krista, već rečenica koje se protežu kroz razne religije i učenja tokom čitave ljudske povijesti.

No o čovjeku ovisi hoće li i dalje naivno govoriti: "Sve je relativno" ili će reći: "Stvari su onakve kako ih posložimo, prvo u sebi a onda i oko sebe."



14.12.2012. u 11:53 • 31 KomentaraPrint#^

četvrtak, 13.12.2012.

Nibiru - dio izgubljene povijesti?



S približavanjem famoznog 21.prosinca panika oko "smaka svijeta" sve više raste. Tamo negdje na nebu, navodno vreba veliki zli planet, kojem je jedina misija i svrha njegovog postojanja, donošenje kataklizme na našu plavu lopticu svakih 3600 godina.

Navodno je to prvi otkrio Zacharia Sitchin, koji je jedini uspio odgonetnuti natpise sa Sumerskih pločica.

U tim tekstovima prema njegovim zaključcima piše, da su čovječanstvo genetskim inženjeringom smiksali Anunnaki - tj. stanovnici misterioznog Nibirua, kojeg su Sumerani također zvali "The Planet of the Crossing" tj. "Planet prijelaza".


Brojne su teorije o tome što Nibiru zapravo predstavlja. U nekima je on planet poput Zemlje samo sa mnogo dužom putanjom oko sunca, ali toliko tehnološki napredan da mu nije potrebno Sunce kao nama, da bi ga zagrijavalo i omogućavalo na njemu život.

Druga je teorija da je Nibiru zapravo vojni brod, kojim Anunnaki dolaze kako bi nas uništili jer nismo ispunili njihova očekivanja.

Treća teorija govori kako je Nibiru zapravo galaksija koja spaja dimenzije i njegov ponovni dolazak znači početak novog razdoblja na zemlji, tj. prelazak naših tijela i naših duša na višu razinu vibracije. Što je na zemlji navodno prvi mogao Isus Krist i cijelo njegovo učenje nas je zapravo trebalo pripremiti na to. Isto tako, ta se teorija nadovezuje na onu Mayansku o "Kraju svijeta", a zapravo o restartanju ciklusa, tj. prelaska na nešto bolje.

Maye su navodno toliko evoluirale i energetski se uzdigle kao narod, da su za prošlog prolaska Nibirua prešli u novu dimenziju postojanja, o čemu imamo napise i u "Celestinskom proročanstvu". Zbog toga je zapravo nestala njihova toliko napredna civilizacija.



No što je u svemu tome istina?

Tko zna.

Malo više od godinu dana proučavam ovu temu, ne zbog straha od "Smaka svijeta" već zbog istraživanja koje mi je potrebno da bih dovršila svoju knjigu. I dok sam tako istraživala o drevnim civilizacijama, nisam baš pronašla mnogo odgovora, samo sve više pitanja.

Iskreno za mene je teorija o "Smaku svijeta" nešto najgluplje što su zagovaratelji "Zabranjene povijesti" mogli plasirati na net kako bi na sebe i svoja istraživanja skrenuli pažnju. I s time su se zakopali. Kao i svaku nadu da će ih netko shvatiti ozbiljno.

S druge strane postoje naznake da su na Zemlji zaista prije više tisuća godina postojale napredne civilizacije. Je li to bila jedna velika, praiskonska civilizacija, poznata pod nazivom "Mu", za koju se smatra da se protezala na području Tihog oceana, tj. na području današnjeg Japana, Indije, Australije i Oceanije? Ili su postojale dvije moćne civilizacije? Mu i Atlantida?

Jesu li to bile zapravo postojbine drevnih bogova "Annunakija" koji su sišli s neba u potrazi za zlatom i stvorili čovjeka kako bi bio njihov rob?

U Africi navodno postoje tisuće godina stari rudnici zlata. Kako je to moguće ako smo mi kao vrsta otkrili rude tek mnogo kasnije?

U Americi i Italiji također su navodno (navodno kažem jer moje to oči osobno nisu vidjele) pronađeni kosturi ljudi koji su visoki preko 2 i po metra, a potječu iz razdoblja od 10 000 godina prije Krista.



Zašto spominjem te divove? Zbog toga što su rastom i izgledom Annunaki bili divovi, velikih plavih očiju i plave kose. Izrazito lijepi, s mnogo psihičkih moći. Bili su obožavani.

U Indiji postoje drevni zapisi i slikarije koje govore o svjetlećim letjelicama kojima su "bogovi" silazili među puk. Takve se priče rasprostiru ljudskom povijesti, u raznim krajevima i među raznim narodima. Tako je i grčka povijest o padu Titana navodno prekopirana iz Summerske o padu moćnih "Annunakija".

Ista se priča provlači kroz bibliju, tj. Stari zavjet. Imamo "kopiju" borbe anđela i demona, tj. ljudi i titana. Isto tako opis stvaranja čovjeka zapravo je preneseno značenje u kojem se opisuje genetski inženjering kojim smo zapravo stvoreni?

Možda je najupečatljivija priča o "Rajskom vrtu" i "spoznaji dobra i zla". Eden ili rajski vrt zapravo je "Grad pravednika" koji se nalazio u drevnom Summeru. Čovječanstvo je iz njega protjerano zbog miješanja rasa. Tj. zbog toga što su "Nephilim" tj. "Stražari" - čuvari Edena, počeli općiti s ljudskim ženama, a njihovi potomci bili su gladni znanja jer su njihove duše bile nepotpune. Tj. Nisu bili "Ni na Zemlji ni na Nebu". Nisu pripadali ni ljudima - robovima, ni Annunakijima - anđelima s Neba. U želji da Bogovima tj. svjetlećima kako su ih zvali, otmu "znanje", vrata Edena zauvijek su im ostala zatvorena, a mjesto gdje se on nalazio zauvijek izbrisano iz sjećanja.

Ljudi danas, navodno su potomci te među rase. I Nibiru zapravo dolazi da uništi tu među rasu, jer se Bogovi boje da polako počinjemo dostizati njihova znanja i da ćemo s vremenom otkriti sve njihove tajne.



S druge pak strane postoje priče o tome, kako je "Znanje" oteto Annunakijima pri padu "Kule Babilonske" i od tad je u rukama odabranih, tj. dinastije koja zapravo vlada ovim svijetom i iz koje je potekao i Isus Krist, međutim on je kao istinski pravednik "Znanje" želio podijeliti sa svima. Zbog toga je i smaknut.

Koji je moj zaključak?

Istina je negdje između. Između vjere, prihvaćene povijesti i one "zabranjene".

Da smo nastali genetskim inženjeringom baš i ne vjerujem, ali da je postojala neka nadmoćnija civilizacija u prošlosti, koja je kasnije centar svoje moći imala u drevnom Summeru, pa zašto ne?

Je li nestala samo-uništenjem ili prirodnom katastrofom? Ili su se jednostavno ti drevni Bogovi pokupili u svojim letjelicama i zapalili u neki svoj novi - stari Eden? Tko zna.

Na nama je da istražujemo i da otvorimo um i srca prema novim spoznajama. Sustav u kojem smo natjerani slijepo vjerovati u povijest koju je nekolicina okarakterizirala kao "istinitu i jedinu prihvatljivu", više nije toliko moćan i ne-slomiv.

Bio je možda, u srednjem vijeku, ali danas? Apsolutno ne. Zastrašivanje puka dolaskom "Smaka svijeta" definitivno je najgori mogući izbor za privlačenje pažnje na ono što zapravo želimo približiti čovječanstvu današnjice.

Naša povijest naj-izglednije je mnogo duža i mnogo veličanstvenija no što sada mislimo. Imamo pravo znati je. Od kuda dolazimo i kamo idemo također.

Pri tome ne valja odbaciti ni doktrinu, ni kulturu koju imamo sada. Ni vjeru u kojoj smo odrasli, iz razloga što je i ona dio te veće priče koju zapravo trebamo tek otkriti, samo možda ne striktno onako kako smo je zamišljali.

Je li Bog djedica s bijelom bradom ili je visoki, plavooki ljepotan, ionako nije važno. Važno je da danas živimo kvalitetnim životom, da se trudimo kao vrsta biti što napredniji, da se razvijamo ne samo tehnološki već i kulturološki, vjerski i emotivno, da istražujemo povijest kako greške ne bi ponovili u budućnosti.

Jer budućnost, kvalitetna je ono čemu zapravo težimo. Kako bi živjeli što dulje i što bolje. A ako pri tome otkrijemo da postoji i nešto drugo, život nakon ovog i još je bolji, pa tko to ne bi prihvatio objeručke, zar ne? ;)



* Cilj ovog posta nije nametati nikome moje razmišljanje, niti je cilj vrijeđati pripadnike različitih Vjerskih skupina. Isključiva poanta ovog teksta je informirati i preispitivati sebe i svijet u kojem živim. Ako netko ovaj tekst smatra uvredljivim na bilo kojoj osnovi, osobito vjerskoj, neka unaprijed primi moje isprike.



Više informacija o temi možete pročitati Ovdje

13.12.2012. u 09:40 • 14 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 10.12.2012.

I have a dream

Nekad se pitam koliko se u životu uopće isplati ići za snovima? Pogotovo kad živiš tu, di mi živimo. U Hrvatskoj.
Koliko god bila divna i lijepa i zanimljiva, teška je zadnjih godina, svakom "običnom" čovjeku, pa tako i meni.


Uvijek sam se borila protiv vjetrenjača i nisam poznavala izraze poput "ne mogu" i "neću uspjeti". Uvijek sam išla protiv struje. Dok su moji frendovi studirali i uživali na studentskim partiji-ma, ja sam radila po tri, četiri, pet poslova da bih si omogućila bavljenje onim što sam najviše voljela - glazbom.

Proputovala sam skoro cijelu Hrvatsku, obišla more festivala, naskupljala se nagrada i svakakvih iskustava, pokrenula sam bend, isfinancirala ga, napisala sve pjesme koje smo izvodili i dala sam, cijelu sebe.. Nije mi žao, to sam voljela i za to sam živjela.

Ali onda je sve stalo. Bolest, pa recesija, pa život... ne razumijevanje ljudi kojima sam dala sve. I došla sam do točke kad sam se zapitala, čemu? Daješ nešto, stvaraš nešto, ali za što? Za koga?

Živimo u zemlji gdje se uspjeh kupuje i gdje se kupuju diplome i radna mjesta. Trud, talent i rad se ne cijene. Možeš pisati najljepše pjesme, možeš imati senzacionalan glas, možeš ulagati stotine tisuća kuna u produkcije ali, ako ne podmažeš pravi džep i ako nisi, otvoreno ću reći - drolja, kod nas se ne možeš probiti.

Često su mi kolege glazbenici znali reći: "Da si se rodila u bilo kojoj drugoj zemlji, sad bi bila zvijezda, imaš peh što živiš tu - u vukojebini."

Možda mi je k'o mladoj curi od jedva 20 godina, kad sam počinjala, najtragičnije bilo što niti jedan kvazi manager, na kojeg sam naišla nije ni slušao pjesme koje sam napisala, svi su buljili u moje sise i noge i naravno rekli koliko će me "to" koštati.

Pod "to" nikad nisam znala što zapravo misle? Da li bi moje sise i moja lova kupile upad na sve top liste u zemlji ili bi me gurali po raznim "Red Carpetima" i inim glupostima?

I nikad nisam pristala na tako nešto, kao curi koja je sama pisala, pjevala i financirala svoj rad nije mi padalo napamet pasti tako nisko. Nije to bila samo stvar ponosa već i stvar zdravog razuma. Mnoge su cure tako nasjele na priče o "Zvjezdanoj karijeri" a kasnije završile kao escort dame.

I tako nakon svega što vidiš i čuješ i prođeš, dođeš do točke kad se zapitaš, a kvragu šta to meni treba? Pjevat ću doma pod tušem i pisat ću pjesme za svoj gušt, neću ih snimati i više ulagati u skupe produkcije, plaćati kotizacije festivalima, koji bi zapravo nama izvođačima i umjetnicima trebali plaćati dnevnice - kako radi cijeli svijet, osim naravno Hrvatske.

I možda ću jednog dana biti užasno protiv, baš kao što su bili i moji roditelji, kad moje dijete uzme gitaru u ruke i kaže - mjuza, e to sam ja!

A možda glazba u meni preživi i opet krene put studija i festivala, iznova ne očekujući ništa a dajući sve, baš kao i mnogi drugi mladi glazbenici i fotografi i kipari i klesari i slikari i na kraju krajeva i sportaši...

Ljudi naivno misle da je sve stvar truda u životu. Da živimo u pravednom svijetu, to bi bilo tako, ali živimo u možda najkorumpiranijoj zemlji uopće u kojoj je nečiji trud najmanje bitan. U kojoj se ubojice izvlače s dva mjeseca uvjetno i mafijaši i lopovi dobivaju sudske sporove pa im se još plaćaju i odštete za vrijeme koje su proveli u ćuzi.

To je slika Hrvatske kako je ja vidim.

Hoće li ona ikada više biti zemlja rada i prosperiteta? Zemlja u kojoj ljudi neće štrajkati? Zemlja u kojoj će biti više tvornica od shopping centara? Zemlja u kojoj ću svoje dijete primiti za ruku i reći - slijedi svoje snove, možeš, samo hrabro, ja sam tu da te pratim i da ti pomognem ostvariti sve što želiš, sve što ja nisam mogla.

Ili je to još samo jedan moj lijepi san koji se nikada neće ostvariti?

Uz meni najdražu pjesmu koju sam napisala i otpjevala, pozdravljam vas i prepuštam vašim snovima i realnostima :))




10.12.2012. u 13:40 • 7 KomentaraPrint#^

petak, 07.12.2012.

Sto ljudi - sto čudi

Volim ljude koji mi dođu i pokušavaju me uvjeriti da je moj način razmišljanja kriv i da živim na krivi način i da je sve u mom svijetu naopako. Volim ih zato što u dvije njihove rečenice čujem koliko kompleksa nose u sebi. I odmah znam tko ih nije volio dok su bili mali, da li mama ili tata ili stariji brat. Odmah vidim da nisu bili popularni u školi ili da su im starci nešto branili. I bude mi ih žao.

I zašto je to tako? Zato jer oni u biti traže pomoć, htjeli bi na nekom drugom promijeniti ono što u svom životu ne mogu.

A ja zaista ne marim kako tko živi i kako gleda na svijet. Svi smo mi rođeni sa glavom na ramenima pa dok istu imamo možemo birati svoje pute. I koliko god da mi netko govorio kako ja ne valjam ili moj život ne valja, to neće ništa promijeniti. Ja sam svoj put odabrala. Znam da svijet ne mogu mijenjati ali sebe mogu, ali isključivo kad sama za to osjetim potrebu.

Bilo je razdoblja kad sam svima željela udovoljiti. Kad sam željela da me svi vole. I shvatila sam - bubicu mu, pa to je vraški težak posao, nemoguća misija u stvari. Što to meni treba?

I u nekom sam trenu prestala. Udovoljavati i mami i tati i frendovima i familiji i susjedima. I tu je puklo.

Nisam više bila "Ona krasna curica iz susjedstva, ona dobra prijateljica, ona zlatna kćerkica". Jer nisam više igrala po njihovim pravilima, odabrala sam svoja. Odrasla sam.

Broj "prijatelja" brzo se prorijedio. I pola se familije durilo na mene. I mama i tata su se durili. Pokušavali su popraviti ono što je odjednom bilo krivo.

Ali ništa nije bilo krivo, sve je napokon sijelo na mjesto.

Roditelji često misle da mogu kontrolirati svoje dijete, pogotovo kad imaju samo jedno, kao moji. Misle da nas mogu spriječiti da griješimo, da nastradamo, da isprobamo "krive stvari" i naletimo na "krive ljude". Ali ne mogu.

Ako držiš ptičicu u krletki i nikada je ne puštaš van, ona zaboravi letjeti. I jednom kad se kavez otvori i ona ostane sama, ugine, jer nije znala odletjeti i pronaći hranu i skrovište.

Tako i dijete, mora proći i lijepe ali i ružne stvari jer u jednom trenutku mora samo biti sposobno otići u bijeli svijet. Roditelji nas ne mogu vječno čuvati iz jednostavnog razloga što neće zauvijek biti s nama.

I koliko god to bilo "krivo" u nekom trenutku svog života moramo se ograditi od svih i reći NE. Neću igrati po tvojim pravilima, neću se oblačiti ovako, govoriti onako, kupovati u ovom dućanu i nositi onakvu frizuru. Neću biti klon nekog i nečeg samo zato što ti i onaj tamo i neki lijevi preko ceste mislite da bih trebala.

Samo vi slobodno mislite to i dalje, ali ja neću.

Neću raditi posao koji je po vama dobar za mene. Neću živjeti u stanu jer bi to bilo jeftinije ili vama ljepše. Neću se družiti s onim i s ovim, jer su oni "popularni". Neću, jer su potpuno drugačiji od mene i ja nemam s njima o čemu pričati.

Ne - jer imam pravo reći ne i imam pravo biti drugačija.

I kaže jedan bloger u svom komentaru da se svijet nije promijenio. Je, ja ga upravo mijenjam, mijenjaš ga ti koji čitaš i mijenja ga onaj koji upravo negdje na drugom kraju ove plave kuglice sadi krumpire.

Svi ga mijenjamo, samo ga svatko mijenja na svoj način i to je i više nego u redu. ;)

Oznake: razmišljanja

07.12.2012. u 12:50 • 13 KomentaraPrint#^

srijeda, 05.12.2012.

Čestitka :)

Sjećam se, bilo je to ne tako davno, kad sam bila malo niža, malo manja, s baršunastim i blago rumenim obraščićima i neopisivim sjajem u očima, u vrijeme Adventa...

Svakog jutra čekala bih zvuk poštarovog motorčića i zvuk kočenja ispred kuće. Zatim bih se strmoglavila niz stepenice, još u pidžami i u starim, plavim, fluffy papučama i gledala ga onako sva zažarena i s ne-strpljenjem.

Svakog su dana stizale Božićne čestitke, razglednice s prelijepim snježno bijelim motivima, zvončićima i kuglicama i jelkama i prelijepim željama, mislima dragih ljudi.

Svaki dan. Bile su te čestitke pune topline, pune ljubavi.

Ljudi su bili bliskiji dok sam bila mala. Više su se trudili. Vrijeme blagdana bilo je vrijeme obitelji, kad bi se svi susretali za ogromnim stolom i prepričavali dogodovštine iz netom minule godine. Prijatelji i rodbina dolazili su iz daleka, s poklonima i bez njih, ali uvijek s puno ljubavi i dobre volje.

Danas poštar nosi račune i kuka što radi bolestan, a ne daju mu da ide na bolovanje, nema ga k'o mijenjati. Ulicu su nam došli raskopati jer će postavljati cijevi za kanalizaciju, što nisu uspjeli u zadnje tri godine, pa su došli baš sad kad pada snijeg i kad će sve biti blatnjavo i šugavo... Jer dolaze lokalni izbori. Baš me zanima od kud su odjednom iščupali pare?

Bože, bilo je lijepo biti dijete. Bilo je to vrijeme kad se nismo mogli čuti svaki dan, kad nismo jedni drugima mogli stići tako brzo, ali viđali smo se češće. Bili smo sretniji. Nije bilo novaca i obilja ali bilo je ljubavi i razumijevanja i topline.

Toplina.

Onaj osjećaj oko srca kad ti sve titra od radosti. Ne znaš zašto, ali ta te silna razdraganost nosi visoko i imaš osjećaj da možeš zagrliti cijeli svijet. I svijet je lijep. I vani sniježi i čuje se smijeh i lopate kako stružu po ulici i dječja cika. I onda pogledaš kroz prozor i vidiš more snjegovića koji niču u dvorištima. I svoje male prijatelje koji ti mašu i čekaju da se sjuriš na ulicu da se možete grudati.

Danas nema snjegovića. Ni u jednom dvorištu. U subotu kad opet bude padao i kada dragi i ja budemo svojeg radili i stavili mu mrkvicu i šal i kapu, svi će me čudno i pomalo mrko gledati kroz svoje prozore. I neće svoje klince pustiti u dvorište da se igraju. I neće jedni drugima nositi vrući čaj i kuhano vino kao nekad. Svi će na brzinu odmetati male stazice do ceste i brže bolje se zavući nazad u svoje jazbine. I nastavit će biti stranci.

Oni isti ljudi s kojima sam odrasla, oni od kojih sam učila, oni kojima sam se divila... Danas sve su zaboravili. Zaboravili su kako biti ljudi. I pitam se što će im lampice u prozorima koje vidim da su počeli stavljati kad su zaboravili smisao blagdana?

I što će meni njihove sms poruke s "dobrim željama"? Što kad, znam da su istu poruku poslali cijelom imeniku i da ni najmanje ne misle ono što su napisali?

I pitam se, kamo su nestali običaji, snovi, veselje i toplina? I Božićne čestitke s nasmijanim snjegovićima? Gdje je nestao čovjek?

Oznake: Božić, čestitka, razglednica, toplina

05.12.2012. u 14:10 • 23 KomentaraPrint#^

utorak, 04.12.2012.

9. Istina boli



Često mi se desi da donesem ishitrenu odluku.

Moj fitilj je kratak. Veoma kratak.

U stanju sam se naljutiti u tisućinki sekunde kad osjetim da se nešto gadno, nepravedno dešava oko mene. Čudno, ali rijetko zažalim.

Osoba sam koja nema dlake na jeziku. Ako si đubre ja ću ti reći da si đubre. To je toliko jednostavno u mom svijetu.

Ljudi me zbog toga ne vole. I znam u čem je kvaka. Ljudi vole da im se laže, vole da se istina samo mrvicu promijeni. Vole to jer se tako osjećaju bolje u svojoj koži i lakše podnose život sami sa sobom.

E pa friška šiška kad u svom mikro kozmosu imaju mene.

Bilo je trenutaka u mom mlađahnom životu kad sam znala prešutjeti, makar me toliko žuljalo na jeziku da nekoga pošaljem u mjestašce, da se činilo da ću se pojest iznutra ili da će se desit' implozija u mojoj glavi.

I kasnije bi zažalila što sam šutjela. Ne valja biti pizdica i šutit. A previše ljudi oko mene, su baš to - pizdice. I onda se čude što njihovi životi idu, pa tamo kamo idu i što su im problemi jedino čega imaju u izobilju.

Vole kukati, ali ne vole čuti rješenja, ne zbilja. I onda kad naprave kardinalnu grešku pa se izjadaju meni i ja im kažem što mislim, eeee onda se dure. I onda sam ja đubre. Bez-osjećajno đubre.

Dobro. Okej. Jesam.

Ali sa mnom svatko zna što može očekivati.

Probala sam ponekad biti osjećajna, ići zaobilaznicama, reći ljudima što mislim onako fino, u rukavicama, pazeći da ih čak ni moj pogled ne bi uvrijedio. I što sam postigla? Ništa.

Pa sad ravno u glavu. I mir.

U biti ne razumijem, što me pitaju ako ne žele čuti što mislim? Što se jadaju ako su već davno vidjeli da od mene mogu dobiti samo praktične odgovore, bez uljepšavanja i photoshop-a?

Ako u biti ne žele iskren savjet i stvarnu pomoć, zašto onda ne odlaze lažnim prijateljima koji ih zapravo neće ni slušati, samo će povremeno kimnuti glavom i reći:

Da.

Hmmm.

U pravu si.

I ja mislim.

Hmm.




Ljudi su dvolični. A ja sam alergična na dvoličnost. Ili mi reci kako stvari stoje ili odlepršaj od mene po kratkom postupku. Više ću cijeniti onog tko će mi u facu reći da odem u "mjestašce" od onog koji ne zna jel bi kakio il bi piškio.

Ne moš' stisnut i prdnut istovremeno.

To jednostavno ne ide.

I nikako me nemoj pokušavat' pljeskat' po dlanu u stilu: "joj kužim i bit će bolje".

Takvi izrazi "razumijevanja" izumrli su negdje tokom mojeg puberteta. Bolje prešuti ak' nemaš baš ništa pametno za reći. taj savjet je bar svakom drugom čovjeku dala njegova baka dok je još bio pipić u jaslicama i dudlo palac.

Neki savjeti su zbilja za cijeli život i išli su "drito u glavu" bez zaobilaznica. I jedini zaslužuju respect.


p.s. recept za moje "cigančiće" osvanut će uskoro lijevo u boxu ;)

Oznake: ISTINA, život, prijatelji

04.12.2012. u 15:54 • 14 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 03.12.2012.

8. I običan Hrvat plače... ali koga briga za njegove suze?

Hrvatsku prekrio snijeg.

Naš Zoki the premijer bio na skijanju.

Kostelić bio solidan u veleslalomu.

Antoniju Bilić i dalje rastežu po svim novinama.

Lana Jurčević izbacila novi album i cmoljila na bini.

Jelena Veljača izjavila: Nitko ne razumije moju bol.

A ja iskreno pitam: Što mi tu možemo i koga briga?




Snijeg će i dalje padati. Zima je. Bit će ga sve više i više i zimske službe će zakazati opet, jer ruku na srce uvijek zakažu. Naše lopate će ubacit u petu brzinu i mi skupa s njima i čistit ćemo dok ne padnemo na guzicu od umora, ali nema veze. Poslije toga ćemo sjediti oko kamina, u debelim vestama sa šalicama vruće čokolade i "cigančićima" u zdjelici. I smijat ćemo se i veseliti. Jer zima je lijepa i snijeg je fora. Bar meni.

Zoki će uvijek ić' na skijanje, trošit pare koje država nema. Kostelić će lovit formu i štelat je za olimpijadu. A sirotu djevojku nitko i ništa neće vratiti i mislim da je vrijeme da je svi skupa puste da počiva u miru. I umjesto da je se rasteže po novinama i da se silna energija i novci troše na pitanja i istraživanja koji su bili propusti u istrazi, bolje bi i pametnije bilo da se isti ulože u lov kriminalaca, mračnog podzemlja, trgovaca ljudskim organima i tomu slično. Jer razotkrivanje takvih stvari spašavat' će mnoge druge Antonije.

I ruku na srce, vrijeme je i da se roditelji skinu s fejsa i twittera i posvete svojoj djeci. Da ih uče u kakvom svijetu žive i da ih ne puštaju same. Pogotovo ne auto stopom.

Jer izvor cijele te velike tragedije leži u tome. Što je djevojka, ma djevojčica tamo radila sama? Zar je baš nitko nije mogao otpratiti?

Naravno da kojekakvi narko bosovi i lopovi i silovatelji i ostala bagra monstruma samo čeka takve trenutke da ugrabi neko nevino stvorenje.

I znam da nijedan roditelj ne može bdjeti nad svojim djetetom 24 sata na dan, 7 dana u tjednu ali...

Postoje trenuci kad moraju biti prisutni. Postoje putevi na koje svoju djecu ne smiju puštati samu. I nikako ih puštati da stopiraju i ulaze u aute potpunih stranaca.

S druge strane kraj istog članka vidim naša poznata pjevačica plaće sama nad svojim pjesmama. A tko plače nad Hrvatskom stvarnosti?

Zar svi ti "wanna be nešto" stvarno misle da to nekoga zanima kraj brda računa koje ima svaki prosječni Hrvat? Kraj ovrhi i snijega koji im je zatrpao dvorišta? Kraj tragedija poput ove Antonijine?

I zar ih nije sram?

Netko će reći: - Pa što? Oni moraju dalje stvarati?

Ma nemojte mi reći. Što nisu sva ta silna sponzorstva umjesto u visoke produkcije koje loše skrivaju njihovo grozno pjevanje i markirane krpice, uložili u fond za spas posrnulog Hrvatskog gospodarstva?

Koga briga za propali brak Jelene Veljače?

Je li mene briga? Nije. Zaboli me lijevo uho.

Je li nju briga za nas? Za životarenje na koje smo natjerani? Za propale brakove običnih Hrvatskih smrtnika? Dajte više, pišite o Hrvatskoj stvarnosti. O malim ljudima koji jedva krpaju kraj s krajem. Koji se bore protiv recesije i države i svojih bračnih problema i cijelog svijeta - SAMI.

Bez sponzora i fotografa i skupe šminke. Koji u svem ovom kaosu grade i rade i stvaraju. ONI su Hrvatska. Oni zaslužuju biti na pozornicama obasjani reflektorima.

I oni zaslužuju biti u centru pažnje i reći - Nitko ne razumije našu bol.

Ovi "wanna be nešto" ne. Jer niti znaju što je bol, niti su je iskusili. Ne k'o obični ljudi. I njihove su lažne suze, samo jeftina bižuterija.

* "Cigančići" su mali kolačići s komadićima tamne čokolade koje obožavam raditi u Božićno vrijeme.

03.12.2012. u 10:26 • 13 KomentaraPrint#^

subota, 01.12.2012.

7. Recesijski al' optimistično

Kako se bliže blagdani, tako i nervoza u ljudi osjetno raste. Neki opravdano zabrinuti, jer su tek ostali bez posla (kao moj tata) ili su već podulje na burzi, a neki neopravdano (poput moje tetke) koja se davno uhljebila u mirovinu i to poveću, ali uvijek kuka i uvijek "nema".

Podsjeća me tako ona na ove naše političare. Dobro im je, brk im je uvijek masni, uvijek sjajni. Novčanici puni kao i bankovni računi s ove i s one strane Atlantika, ali uvijek kukaju, uvijek je njima teško, uvijek je državi teško i uvijek se mora stezati obruč. Naravno raja će ga stegnuti, oni ne.

Al' raji ponestalo rupa na remenu. I šta sad? Nikom ništa, oni će dalje stezati.

Eto tako i moja tetka. Volim ju jako, ali je ne razumijem. Nikad u njenoj kući nije falilo ni kruha ni kolača. Uvijek su računi na vrijeme plaćeni. Ona ne zna što je isključenje struje i telefona, niti što je ovrha. Ali ona uporno "nema".

I nema jučer i nema danas i ne zna jadna kako će kad ne bude imala sutra. A imat će, uvijek ima. I uzdržava svoje dvije poodavno odrasle kćeri i njihove familije i kupnju njihovih "video wallova" i onih "pećotica" kako kaže moja sestrična. Za one neupućene to su vam cipelice, fine cipelice, markirane cipelice. Užasno izgledaju ako se mene pita, ali su marka jelte, a moje sestrične nose samo "finu modu".

I "nemaju", nikad one "nemaju".

Mene bi bilo sram, da imam 40 i kusur godina i dvoje odrasle djece već na fakultetu, pa da me oblači mama. Da mi račune plača mama, da me hrani mama.

Moj otac je još dok sam bila školarka ostao prvi put bez posla. Par godina prije njega to se desilo mojoj mami. Bilo nam je teško, jako teško. Moji su se snalazili kako su znali, od fušarenja, do honoraraca, do teških poslova koji su ih pojeli i fizički i psihički. Ali nikada nisu nikome rekli "da se nema".

Svoj jad i svoju bijedu stisli su u svoja njedra i tu su ih nosili.

A ja sam kao curica otkrila što je rad i ponosno pomagala svojima. Uvijek bi dolazili blagdani, uvijek bi se razmišljalo što i kako i uvijek se uz rad i puno ljubavi na stolu našlo i malo mesa i kolača i okićena jelka, pa makar je otpilili u svom vrtu, jer za kupit drvce nismo imali para.

I opet ćemo tako. i nećemo kukati, bar ne van svoja 4 zida. Jer oni koji nemaju, stvarno nemaju, oni šute, a oni koji su utovljeni k'o kitovi, oni uvijek "nemaju" i nikad neće vjerovat onome kome je stvarno teško.

Al' što više se stežu obruči, tako će i oni koji su uvijek imali a uvijek kukali, sve više osjećati recesiju. I možda je to kozmička pravda, možda se takve krize moraju dešavati da bi oni kojima je uvijek dobro napokon shvatili da smo svi jednaki. Svaki čovjek ima pravo na posao i na svoju plaću. Ima pravo na dostojanstven život, na zdravstveno osiguranje i ako ništa drugo na pečenku barem za Božić.

Svaki čovjek.

Ne samo naši političari i moja tetka.

Samo stvar je u tome da siromah bez svoje pečenke i zna i može. I naviko je pojest tanjur graha, bez kobasice i ćoravu juhu. A naši političari i moja tetka nisu, a bojim se da dolaze dani kad će morati.

Ugodan vikend želi vam vaša uvijek optimistična frozen :)


01.12.2012. u 10:57 • 19 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2012 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (6)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Prosinac 2012 (14)
Studeni 2012 (6)

*frozen

...blog govori o nekim životnim trenucima, usputnim razmišljanima i dilemama
...kud će me ovo piskaranje i mozganje odvesti? tko zna.
...tko sam ja? Vrijeme će pokazati

Citati na ovom blogu...

...ako nije naveden autor izdvojenog citata, onda je autor citata moja malenkost :)






Cigančići

40 dag oštrog brašna,
40 dag čokolade,
1 margarin,
20 dag oraha,
20 dag šećera,
2 jaja,
2 vanilin šećera,
1 prašak za pecivo

Priprema:

Sve sastojke pomiješati.
Čokoladu narezati ili natrgati na komadiće, (izlupam je najčešće dobro).
kad dobiješ tijesto, oblikuj ga u male hrpice veličine oraha.
Peci 10 - 12 minuta na oko 200 stupnjeva.

Kad se izvade iz pećnice, moraju biti mekani.

Dobar tek! njami

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se