Frozen http://blog.dnevnik.hr/frozen

četvrtak, 29.11.2012.

6. Putujem snovima

Znam da sam u snu vikala. Ali nitko me nije čuo.
Posvuda oko mene, užurbani ljudi, automobili i putokazi. Ulice nepoznatih imena. Visoke zgrade, zamućena stakla. s druge strane ceste što se razdvajala u više smjerova, jedno drvo. Hrast. Visok, široke krošnje. Iskočio onako zelen u zemlji sivila.

Znam da sam htjela pretrčati cestu. U grudima nepodnošljiv osjećaj agonije i praznine. Ali što sam više trčala, hrast je bio dalji, u nekoj svojoj oazi s druge strane beskonačne ulice.

U jednom trenutku tama, a zatim blaga svjetlost mog hodnika kod kuće. Okrećem se, vidim mama stoji u kuhinji, ulijeva vodu u džezvicu i sprema se skuhati kavu.

Htjela sam joj reći: "ostavio me mama. samo tako, tamo na cesti." I riječi su izlazile, ali ona me nije čula. Stavila je džezvicu na plamenik, okrenula se prema hodniku i u dva koraka posve lako, samo prošla kroz mene. Kao kroz duha?

Ponovno jeza, osjećaj panike a zatim mrak.

Otvaram oči, stojim u dvorištu. U ruci držim mobitel. Oko mene proljeće. Vidim samu sebe, u liku djevojčice, kao nekada davno, s bebom ćelavicom koju sam uvijek posvuda vukla za sobom. Oči lutke me promatraju, dok malena ja veselo trčkara dvorištem.

A lutka i dalje fokusira pogled na mene, otvara usta, isceri se, onim zlobnim osmijehom punim prijetnje. Poželim potrčati ali ne mogu nigdje. Poželim vrištati ali ne mogu otvoriti usta. Samo stojim k'o živa lutka i očekujem nešto strašno.

"Vidiš i on te ostavio. Svi te ostavljaju" - kaže mi lutka, dok me malena ja promatra i smije mi se, isprva onako veselo, nevino i dječje, a zatim prijeteće, poput anđela što u trenu postaje vrag.

"Ništa mi više nećeš uzeti." - pomislim i probudim se.


Nikada do sada nisam sanjala tako živopisno. Nikada nisam upamtila toliko detalja. Nikada mi nijedan san nije ostao toliko urezan u misli poput ovoga.
Obično s prvim zrakama jutra, nakon prvih nekoliko zijev, zijev i trljanja očiju, svi snovi i more, ostanu duboko u podsvijesti, gdje ih moj svjesni um više ne može naći, kako se ne bi morao njima baviti i kako ih ne bi analizirao.

Ali ne jutros. Sve boje i lica i strahovi, svaki osjećaj ostao je svjež u mislima, u grudima, na jeziku. San se činio toliko stvarnim da i sada mogu zatvoriti oči i sve još jednom odvrtjeti u mislima.

I simboli u snu vrlo su mi zanimljivi. Hrast, dijete, lutka, duh, proljeće...

Pogledah u sanjarici njihova značenja. Hrast znači dug život i sreću, kao i vidjeti dijete koje trčkara. Biti duh znači imati neku brigu, neki nemir, dok proljeće predstavlja sretnu i lijepu budućnost. Lutka koja govori, predstavlja neke lažne prijatelje koje imam u životu. No tome sam se i sama osvjedočila prije nekoliko dana...

A dali bih voljela da mi netko pobliže pojasni san? O da, itekako. Barem ovaj. Iako nikada do sad nisam bila posebno uvjerena da snovi imaju neko dublje značenje, osobito ne da nešto nagovještaju.

Varam li se možda? Tko zna. Barem sam osvijestila samoj sebi svoj najveći strah kroz taj san. No tko se ne bi bojao ostati sam?

Oznake: snovi, san, noćne more, značenje snova, predviđanja

29.11.2012. u 09:57 • 14 KomentaraPrint#^

srijeda, 28.11.2012.

5. Gdje nam je nestao glazbeni ukus?

I tako Hrvatska na Eurosong šalje klapu.

Gruntam si već par dana, što mislim o tome i zaključak je da su stvarno ove godine nadmašili sami sebe. Ne znam u biti što bih rekla, je li to glupost svemirskih razmjera ili zadnji pokušaj da predstave "nešto tipično naše" o "preeeeevelikoj Europi"?
Što god bilo, iskreno, nije moglo gluplje.

I što ja kao laik mogu znati o tome, pitate se? Ništa, kao laik apsolutno ništa. Ali kao skladateljica koja se već n godina bavi glazbom, mogu reći puno. I mogu početi od prave Hrvatske glazbe, koja je potpuno na margini, daleko od blještavih pozornica i novinskih naslova. Tu na margini postoje glazbenici koji će po mom skromnom mišljenju daleko dogurati - na svjetskoj razini, a lijepa naša ih nikad neće priznati.

Budimo iskreni, od čega se sastoji Hrvatska estrada?

Od wanna be pjevača, dobro zapakiranog folka i nekolicine autora koji cijelo vrijeme plagiraju jedni druge, pa se ganjaju onda po sudovima, i tekstova od kojih svakog normalnog čovjeka zaboli glava. I onda čitamo natpise: "ovaj i onaj napunio ovu i onu arenu." - a na fotkama prosjek publike - 13 godina.

Stavimo ruku na srce pa priznajmo - tko to zbilja sluša? Kome se može ta naša "muzika" prodati? Jedino i isključivo klincima.

Ali... kad malo bolje sagledamo sliku, ti isti klinci jako dobro prate svjetsku scenu i jako dobro znaju tko je Selena Gomez i tko je Justin Biber. Prate i Lady Gagu i Beyonce i Rihannu. Sve klinci znaju.

Što time želim reći?

Prate ono što je dobro i prate ono što je nametnuto. Na svjetskoj sceni postoje oni koji se nameću kvalitetom - Adele. Postoje oni koji se nameću "prepoznatljivim stilom" - Gaga. Postoje oni koji se nametnu već samo svojom pojavom - Beyonce, ali bome i glasom - Rihanna.

O teen senzaciji One Direction da ni ne pričam. Oni su fenomen u svojoj vlastitoj galaksiji. I odlični su, šta je, je.

A kod nas se neki jednostavno nameću - promocijom. Ni stasom, ni glasom, ni pjesmom, o stilu da i ne govorim. Uvijek su tu i uvijek su "zvijezde". Često se zapitam da li su naši novinari sposobni podići pogled od tih naših "glazbenih fenomena" ili samo "fenomena" i pogledati malo lijevo ili samo malo desno, pa shvatiti da se oko njih motaju stvarni glazbenici?

Ili je možda stvar u tome što Hrvatska općenito ne zna što znači biti glazbenik?

'Ajmo onda ubaciti neku definiciju, tek obrazovanja radi.

Glazbenik je osoba koja u svom djelovanju - stvara, piše ili sklada, pjeva ili svira neki glazbeni instrument, u različitim glazbenim stilovima.

Glazbenik nije osoba puna šljokica koja na pozornici mrda golom guzicom i ima vokalne sposobnosti prosječne žabe. Takva vrsta prolazi očigledno jedino u Hrvata.

Mi volimo sve što je Hrvacko, branimo sve što je Hrvacko i na Eurosong uporno šaljemo Hrvacko. I svaki put se vratimo posrani, jer Europa ne želi ono što je Hrvacko, želi ono što je Europsko. Želi brze ritmove koji dižu na noge, želi lako pamtljive refrene, želi pop pjesme s prizvucima r&b-a u klupskim aranžmanima. Želi "ono nešto" i u paradi kiča to i nađe. Uvijek nešto odskoči.

Ono nešto


Ima Hrvatska - to nešto?

Po svemu što nam se svaki dan vrti na radiju i onome što "puni naše arene" i što šaljemo na Eurosong svake godine, rekla bih mirne duše - definitivno NE.

Ili možda ima? Na onoj margini s početka moga teksta? Ali da bi te ljude upoznali, trebalo bi našim novinarima kupit pepeljarke i ugradit nove pužnice, jer inače iskreno sumnjam da će se ikad kvaliteta više čuti s hrvatskih pozornica.

I budite sigurni, na ovom Eurosongu kao i na proteklima, definitivno ćemo se ponovno izblamirati. Ako su zadnje dvije godine bile lagana katastrofa, ova će biti kataklizmički potop. No to smo valjda i zaslužili, jer smo narod koji sve nametnuto prihvaća. Oš muziku, oš poreze. Sačuvaj Bože da se dogodi čudo i Hrvat u Hrvatskoj kaže - dosta.

Zdravi mi bili i nešto lijepo pjevušili do novih susreta :)

p.s. samo nemojte ove naše "fenomene" probat' skidat', za to bi vam ipak bilo potrebno čudo da budete toliko loši.

* namjerno pisano Hrvacko umjesto Hrvatsko, al' mislim da će većina shvatiti danu poantu.

Oznake: eurosong, klape, muzika, glazba, fenomeni, estrada, scena

28.11.2012. u 07:13 • 20 KomentaraPrint#^

subota, 24.11.2012.

4. Danas malo o "sexu i vezama"

Hmm.

Nisam ni sama sigurna kako započeti ovaj post. Možda je stvar u tome što o pitanjima sexa i ljubavi dugo nisam s nikim ni pričala, a kamoli osjetila potrebu pisati. I to je valjda zato što je u mom malom svijetu, napokon, sve po tom pitanju u redu. Ma muljam - odlično je. I nekako mi je onda glupo pametovati, pogotovo ljudima koji se na tom polju možda još nisu smirili, ili im je nakon dugog vremena, provedenog u nekoj mirnoj luci, netko ili nešto ponovno podigao valove. Ali moram, jednostavno me žulja na jeziku.

Ne razumijem žene i muškarce nakon prekida. Pogotovo one koji ne žele pričati, ne žele čak nikoga ni poslati u rodno mjesto. Žele patiti u sebi, odugovlačiti tu agoniju, pa se namakati u njoj, cviliti, utapati se i eksplodirati iz dana u dan, k'o Cetinski u "Umirem 100 puta dnevno".

Sorry ljudi, ali ne kužim.

I onda traže objašnjenja u glupim tekstovima, priglupih novinarčića koji još nisu otkrili što je novinarstvo, na portalima u rubrikama "Sex i veze", sa savjetima: "Nemojte skrivati osjećaje. Pokušajte ponovno! Za ljubav se vrijedi boriti".

Nisu ti postovi tamo pisani vama. Pisani su da se napiše nešto. Novinara koji je kliknuo na "objavi članak" zaboli lijevo uho za vas i vašu bol.

Još manje razumijem svoje prijateljice koje radije pišu pisma nekakvim kvazi stručnjacima "za spas veza", koji im daju dubokoumne odgovore u obliku: "Muškarci trebaju sex. Trebaju tu bliskost. Ako im to ne dajte, naravno da su se otuđili."

WTF?

Pa još jednom WTF?

Znači po zaključcima tamo nekog "stručnjaka" svi su muškarci na razini neandertalca i u životu ne traže ništa drugo osim sexa? Što bi onda također značilo da moj dragi mulja kad želi samo, o nečemu sa mnom popričati, nakon napornog dana i kad mu nije do "hopa cupa u 16 poza"?

I onda se drage moje prijateljice povode za takvim člancima i takvim stručnjacima, zatvore se u sebe, nikada ne pričaju s normalnim ljudima o svojim normalnim problemima, koje smo više manje svi prošli. I opet ulaze u veze, tretiraju svoje dečke k'o prašumske majmune i opet se sve raspadne i tako u krug.

Koje su to gluposti. Samo je muškarcima toliko potrebna ta "bliskost". Ne kužim čemu riječ bliskost u rubrici koja se ionako zove "sex i veze". Zašto onda jednostavno ne napišu sex.

SEX. - eto vrlo je jednostavno i nitko nije umro zbog ta tri slova.

Ženama je jednako bitan. Žene su danas možda još više gladne te "bliskosti". Ganjaju karijere jednako kao muškarci. Imaju usputne veze samo radi sex-a. Po tome pitanju bismo onda trebale biti jednako "zaostale". Ali gle čuda, ipak nismo. I dalje smo emotivke. I dalje nas boli kad se raspadne stvar. I dalje boli kad se svađamo s čovjekom do kojeg nam je stalo. I većinom i dalje tražimo odgovore na stvarna pitanja u glupim člancima, gdje kvazi stručnjaci trkeljaju svašta, samo da bi pobrali onih 20 kn po satu, jer to rade honorarno.

Tako bih i ja mogla pisati. Pa "pomagati" nekome potpunom strancu da si prakticiranjem mojih "savjeta" još više zajebe (ispričavam se na vulgarnoj istini) ionako već shebanu situaciju.

I ne kužim tu poantu "davanja nečega". Što mi to žene dajemo? Zar smo još stvarno na razini naših baka koje su tako razmišljale?

"Ona je njemu morala dati za mir u kući, da on više ne bude nadrkan." - izjava mamine prijateljice, neki dan dok su tračale uz kavu.

Nedavno sam s dragim razgovarala baš o toj frazi "davanja". I zaključak je da žene previše koriste sex kao nagradu. Ako je on bio dobar - dobit će. Ako nije bio dobar (čitaj nije radio što je ona htjela) - neće dobit.

Možda sam naivna ali smatram da je sex, kao i veza uzajamno davanje i primanje. Izmjena nježnosti, emocija, dodira, užitka, povezivanje onog emotivnog s tjelesnim. Užitak za oboje.

Trebali bismo se malo odmaknuti od stereotipa. U redu je reći da ti ponekad nije do toga. U redu je biti prehlađena, u redu je i jednostavno biti loše volje tog dana. I muškarac - tvoj muškarac bi trebao shvatiti. Ako ne shvaća - objasni mu, ali ne kad je nadrkan i kad si ti nadrkana. Nego ujutro kad pijete kavu i oboje ste dobre volje.

Ali isto tako znaj da on ima pravo odbiti i tebe. Isto osjeća umor, nezadovoljstvo, frustraciju zbog posla. Samo žene odmah pomisle - ajmee, njemu nije do sexa. Vara me! Idem mu brže bolje prekopati mobitel i fejs.

I onda na stranicama "sex i veze" pronađem i članke o tome: 10 znakova da vas sigurno vara! I u tih deset znakova, obavezno je navedena njegova "nezainteresiranost".

Bože, kako mi žene znamo biti dvolične. Mi smijemo odbiti njih. Smijemo biti hladne i nezainteresirane i umorne i s glavoboljama, ali on ne smije? On odmah vara?

I često smo si debelo same krive što nam veze odu nizbrdo i onda proklinjemo onu drugu s kojom je on sad u sretnom braku i pričamo kako mora da je vještica i da ga je začarala.

Možda mu je drage moje samo više "davala". A možda je ona jedna od onih žena koje kuže da se ljubav gradi zajednički, kako u razgovorima i zajedničkom pospremanju stana, tako i u krevetu. A možda je i bila voljnija isprobati neke poze koje su njemu bile napete, više nego žene s kojima je bio prije nje ;)

No to je tema za neki drugi post koji tek valja napisati. Toliko od mene i ugodan vam vikend.

p.s. molim vas, preskočite "sex i veze" rubrike, jednom mi možda budete zahvalni na tom jednostavnom i bedastom savjetu.

24.11.2012. u 10:26 • 14 KomentaraPrint#^

petak, 23.11.2012.

3.

Pisanje je očigledno odlična terapija. Mogla bih joj ostati vjerna veoma dugo.


Strah.

Ljudi se boje sudnjeg dana. Boje se dalekih nepoznatih stvari, kometa i planeta i ugaslih zvijezda, vanzemaljaca i okrutnih bogova, davno izgubljenih civilizacija.

Ja se bojim ljudi. Barem nekih...

Jedna od prvih stvari koje sam naučila o ljudskom rodu, debelo mi se kao malom djetetu urezala u pamćenje.

Čovjek je čovjeku vuk
*narodna

Najveće zločine počinili smo sami protiv sebe i nijedna zvijer na ovoj planeti nije okrutnija od čovjeka. I to je poprilično tragikomično zar ne? Čovjek je jedino umno stvorenje, sposobno razlikovati dobro od lošeg, jedino stvorenje koje smatra da ima dušu.

No što je duša? Neko lebdeće tijelo oko nas koje ne vidimo? Ili je duša splet ljudskog karaktera? Znanja, iskustva, tradicije u kojoj smo odgojeni i okoline? Pa iz istog potječe pretpostavka da su nam usađene neke vrijednosti po kojima ćemo kao odrasli ljudi znati razlikovati dobro i zlo? Imati savjest?

Netko bi rekao da se ovdje nameće i pitanje ljudske sudbine i da čovjek ma kako bio odgajan, ne može pobjeći od onog što mu je "predodređeno".

Sjećam se izjave jedne svoje stare susjede, kad je jedan "lokalni dečko" počinio pljačku.

Čudim se znate? On je uvijek bio tih i miran, onako povučen momak, al' niko ne može da pobjegne od svoje sudbine.


Pomislim uvijek kad čujem nešto takvo: Svi su oni tihi i mirni dok ne naprave neko zlo.

Ne vjerujem u sudbinu. Mislim da čovjek zaista sam bira svoj put i da okolina može jako utjecati na nas, ali i da potreba, da se učini nešto loše, ne leži u nekim tamo božanstvima i zvijezdama koje su nam "zacrtale put", već u ljudskoj genetici. Ustanovili smo da ima gena koji su uzroci kojekakvih bolesti, kao što ima i onih koji određuju kako ćemo izgledati, koliko ćemo biti visoki, hoćemo li biti skloni debljanju ili ne, pa čak i kojim ćemo sportovima i umjetnostima biti skloniji.

Tako smo programirani. Je li nas programirala majka priroda ili neko tamo božanstvo? Ili su davno na Zemlju stigla neka mnogo naprednija bića od nas, pa nas stvorila genetskim inženjeringom? Ni na to ne mogu dati odgovor, ali definitivno nisam spremna odbaciti prirodu kao ultimativnog kreatora.

No nekako sumnjam da je željela da ispadnemo ovakvi. Istinske štetočine. Ako nas netko gleda iz svemira, netko neutralan, mora da nas upravo tako doživljava. Ovu plavu lopticu smo zagadili, stvorili globalno zatopljenje i efekt staklenika. Bacali smo atomske bombe, brisali s lica zemlje cijele gradove. Stvarali viruse i bakterije u zakukuljenim laboratorijima debelo pod zemljom i onda to puštali u zrak da zarazi nevinu dječicu. Vršili smo eksperimente, iskorijenili čitave vrste i pojedinačno nanosili zlo jedni drugima.

I uz svu umjetnost i arhitekturu koju smo stvorili. Uz sve sportske uspjehe i znanstvena istraživanja koja su dovela do revolucionarnih otkrića, na kraju smo vrsta koja se boji sama sebe, jer hodati uveće gradom, u mraku, meni je istinska jeza. Sa svakim korakom osjećati lupanje srca i neizvjesnost, spoznaju da svakog trena, iza ugla može iskočiti neki manijak i napasti me, živi užas.

I što mogu reći na kraju ovog posta, a na početku jednog dana, osim:

"Bože što si toliko šarao, kad si sedam dana stvarao? ili ti nisu ljudi svi, k'o bakini kolačići, isto uspjeli? Ej, nebeski Bekrijo, kud si baš na nama fulao? Od kakvog si nas to, brašna mijesio?"


*Sanja Doležal i Leonardo Baksa Čeći - Bakini kolačići

23.11.2012. u 07:40 • 9 KomentaraPrint#^

četvrtak, 22.11.2012.

2.

"Tračam" te ja, tračaš me ti? Ignoriram te ja, tračaš me ti...

Uglavnom, nisam neke ljude nikad tračala. Ali oni mene jesu. Sad bih ih mogla tračati, ali se ne želim baviti njima uopće. Umišljena ću bit i reći da ih smatram presitnim dušama, da bih se spuštala na njihov nivo.

Zašto si dozvoljavam takvu bahatost? Zbog toga što mi nema odurnijeg, od muškarca koji priča da je nešto imao s nekom ženom i da ga ona sad proganja, a on je ne želi. Dok je situacija posve obrnuta. I onda istu stvar vidim ponavlja s drugim curama. Dok je s dvije paralelno u vezi?!

Tko je tu lud? Očito ja, koja ga i-dalje "proganjam" dok s drugim stvaram dom i obitelj, planiram svadbu i izgleda čekam bebu.
Može li išta biti odurnije od toga?

Možda sam ja prevelika naivka, kad se još uvijek čudim takvim stvarima i takvim, pa nazovimo ih ljudima. Što dobivaju s tim? Ispadaju face? Heroji u nečijim očima? Jesu li onda ti ljudi koji takve smatraju herojima, normalni? Ili su bolesni kao i oni.

Namjerno sam na zadnju rečenicu stavila točku, umjesto upitnika. Namjerno.
Možda nisam nitko relevantan da donosim takve zaključke, ali kao uvrijeđena strana o kojoj se na-pričalo svašta, imam pravo reći: - Dušica draga zreo si za ludaru!

I zašto sad sve to pišem? Vidno sam uzrujana, to je prvi razlog. Drugi je propitkivanje, je li u redu šutjeti? Ili bih mu se trebala suprotstaviti pred svima? Pred svima onima kojima je na-pričao laži o meni. Ako se ne suprotstavim, ni ja, ni druge cure kojima je to napravio, jesmo li mi zapravo krive što će neka treća ponovno nadrljati? i nadalje, hoću li dugo osjećati gorčinu u ustima, što nisam oprala svoje ime pred ljudima? A opet, ako se idem bacakati po toj žeravici, hoće li onda ispasti da sam ipak kriva kad se toliko trudim istjerati vodu na svoj mlin?

Nisam kriva, pa šutim. Ali mi smeta, previše mi smeta i ne znam kako ću probaviti to što sam danas saznala. Znam samo jedno, savjete ću vaše rado pročitati i debelo ću prespavati pa onda reagirati ako ću za to još uvijek osjećati potrebu.

Oznake: laganje, tračanje, trač, Osobno, razmišljanje, naivnost, glupost, život

22.11.2012. u 11:43 • 11 KomentaraPrint#^

srijeda, 21.11.2012.

1.

Mislim da na ovom svijetu svašta mogu učiniti, ali teško se mirim s činjenicom da ga ne mogu promijeniti.




Opsesija.

Mislim da je ovo savršena tema za prvi post. Nešto što će probiti led.
Ljudska opsesija, ljubavna, frendovska, opsesija samim sobom, svojim egom, pa čak i online igricama... yep, svi smo mi nečim opsjednuti. I onaj tko kaže da nije - laže.

Ima bezbolnih, slatkih opsesija ili ti ga ovisnosti, poput one o čokoladi. A ima i onih koje čovjeka nekad dovedu do ludila i preko svih granica. I problem se desi kad shvatiš da imaš problem, ali, nemaš blagog pojma kako ga riješiti.

Čime sam ja opsjednuta pitate se? Pa čokoladom definitivno. Uvijek imam izliku zašto smazat' još jednu kockicu, iako bi mi moje dupe itekako bilo zahvalno da tu naviku koji puta i preskočim. Ali... ovisnica sam i o osjećaju kontrole, nad svim i svačim. Pravi sam mali kontrol freak. No pozitivna je stvar u tome, da sam toga svjesna i da sama sebi uvodim restrikcije, pa taj pobješnjeli ego u meni svakodnevno dobije zasluženu porciju i sve manje pokušava nadzirati čitavu planetu.

Ne mogu kontrolirati sve i svakog. Nemam to pravo. A iskreno? I naporno je.
Zašto se budi ta potreba uopće? Da pokušavam sve oko sebe posložiti onako kako bi meni odgovaralo? Iz glupe potrebe da zaštitim ljude do kojih mi je stalo. Pokušavam ih spriječiti da donesu "krive" odluke, da odu "krivim" putem, a na kraju se desi da ja budem ta koja je zabrazdila gdje nije trebala.

Ljudi imaju slobodnu volju. Ljudi sami biraju svoj put. Ljudi griješe. Lijepo je pokušati ih zaštititi, ali posve je pogrešno pokušati ih spriječiti da žive i donose svoje odluke, ma koliko se nekom kontrol freaku poput mene, te pogreške činile kataklizmičke.

Ljudi upadaju u nevolje. I ja tu ne mogu ništa. I to je onaj najgori mogući osjećaj na svijetu. Znati da želiš nešto promijeniti, nešto spriječiti, ali ne možeš. Mogu li svoju opsesiju liječiti pisanjem? Ne znam. Ali... mogu probati.


*frozen

Oznake: opsesija, razmišljanja, Osobno, život

21.11.2012. u 21:31 • 12 KomentaraPrint#^

Sljedeći mjesec >>

  studeni, 2012 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (6)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Prosinac 2012 (14)
Studeni 2012 (6)

*frozen

...blog govori o nekim životnim trenucima, usputnim razmišljanima i dilemama
...kud će me ovo piskaranje i mozganje odvesti? tko zna.
...tko sam ja? Vrijeme će pokazati

Citati na ovom blogu...

...ako nije naveden autor izdvojenog citata, onda je autor citata moja malenkost :)






Cigančići

40 dag oštrog brašna,
40 dag čokolade,
1 margarin,
20 dag oraha,
20 dag šećera,
2 jaja,
2 vanilin šećera,
1 prašak za pecivo

Priprema:

Sve sastojke pomiješati.
Čokoladu narezati ili natrgati na komadiće, (izlupam je najčešće dobro).
kad dobiješ tijesto, oblikuj ga u male hrpice veličine oraha.
Peci 10 - 12 minuta na oko 200 stupnjeva.

Kad se izvade iz pećnice, moraju biti mekani.

Dobar tek! njami

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se