frog

previše sam riječi čula...

slaba sam...
moju slabost svi vide
i vole...
i gađaju da pogode


pogađaju strijele točno u centar, ne boj se

razdiru kožu, trgaju meso, presijecaju nerve...
iz svake zabijene strijele klizi krv
otkrivajući mi ono što sam davno zaboravila –
topla sam iznutra!
topla krv po hladnom tijelu
tijelu obilježenom strijelama kao putokazima
tuda je prošla
želja, bol...

kao unakaženo strašilo stojim nasred livade i klecajućih koljena gledam u nebo
a tišinom nevidljivo struji bezbroj pitanja
poput očajnika vapim oblake da me uzmu
teška sam si...
teško mi je nositi te znakove zalutalih stremljenja
iako, sve moje greške počinila sam sama, sad tek vidim.
sama sam na toj bojišnici

prokleto je samo što ni jedna strijela nije smrtonosna
što me bar jedna nije htjela dokrajčiti?!
jer ne daje nebo odgovore prije vremena
na kraju krajeva, smisao dođe tek na kraju

je li sad kraj?

moji pokušaji/ promašaji,
unatoč lekcijama, nemaju poantu...

ni brzo, ni polako
ni naivno, ni oprezno

promijenio mi se rukopis
ili ova kemijska budi u mojoj ruci eleganciju
dotiče papir tek toliko da ostavi trag, klizi nježno...
a ja se pitam jel moguće da u meni ima još nježnosti i finoće...
gracioznosti...
ne izlazi to prečesto iz mene
kao da nikom ne treba...

što da ti kažem i što da te pitam?!
što da ti dam, a da ti treba,
što da tražim a da mi možeš dati...

ili mi fali opet nešto čega nema,
nešto što sam izmislila, umislila, zamislila?!

jer, ruku na srce, ni ne ljubiš se baš najbolje!