frog

znam da voliš slano,
ali trljanje soli po rani ne pomaže...
koliko puta moraš zagrebati ranu?
koliko duboko se mora osjetiti gorčina
da bi te zadovoljilo?

pokušavam shvatiti,
eto, došli smo do toga da komplicirana ne razumije ovu komplikaciju
najpametnije bi bilo ne raspetljavati neke čvorove
ali, zapetljao si me poljupcem
izgleda da ne mogu otići

bacam jaja, ostavljam trenirku
puno malih stvari nadomješta veliku
svi su vidjeli osim tebe
najdraže moje ko te ...


znam plesati sa ljudima koji uhvate ritam
imena služe tek da nabace sjenu u kutu lijevog oka
ali ja sam nekako uvijek blago naginjala na desno

na kraju uvijek prevagne duša!

proganjaju me Oči
jedine oči na svijetu

gazi me bol vlastitih mora
san ne uspijava dočekati javu

počinjem shvaćati Picassa
više ne znam gdje je koji dio tijela

omeđena dimom
ukroćena ritmom
skrivena u treptaju
...dodirom, dodirom

presvućena crnim
izrečena šapatom
razdijeljena u nazivniku
...željom, željom

zora poslije briše zoru prije
jutro bez doručka
u kavi bez šećera
sabirem pelin i med
bademe i so
prazna kutija cigareta tjera me da krenem...

Dok igram igre
Sakupljam zrnca
Za neki vlastiti pješćanik

Suigrači svi kao da su isti
Samo se protivnici izmjenjuju
periodično
Talenti postaju besmisleni
ne razumijem pravila

Pluseve zapisujem upitnicima
Još jednom vidim što ne postoji....

lažem se
svakodnevno, uporno i glupo
objašnjavam svima
uvjeravajući sebe

ma dođi!

popest ću se na prste i poljubiti ti nos
pokaži mi da vidiš i voliš dijete u meni
ja ću samo nježno se smješkati
sigurna...

plešimo, putujmo,
pjevajmo, skačimo,
gradimo, tražimo,
učimo, dijelimo,
sanjajmo, trebajmo,
dajmo, stremimo,
plovimo, letimo
budimo!

dosta mi je disanja za sebe...

poput glumaca
u crnobijelim filmovima o zabranjenoj ljubavi
jedino čime pričamo su pogledi

tražeći neku skrivenu poruku
vidim samo bol i tugu
nesposobna da napravim išta više
od ovaš smješka
kesim se

ne znajući što smijem što ne
propuštam svaku priliku
i osuđujem se na vječno čekanje
konkretnijeg sutra

previše utjećeš na mene
pitam se
kako?
zašto?
i jesam li ja normalna?!?!

preokrećeš brojke u meni
dijeliš me na pola
želju da urlam pretvaraš u blagost
želju za dodirom pretvaraš u bijeg

pusti me makni se
makni me sakrij se
ne gledaj me vidim te
ne pričaj mi želim čuti
ne laži me želim povjerovati

jesam li to odista ja
i kako ukidaš vrijeme koje nas mijenja
koliko si to odista ti
i kako da ukidam razlike koje nas dijele

smijem se...
izlazim, plešem, slikam, pišem...
družim se sa predragim prijateljima
idem na koncerte, u kino, na poslovne zabavice,
upoznajem ljude...
zahvalna sam, sretna, zaigrana

al u jednom kutku...
duboko unutar mene
cvilim...

kao pas pred zatvorenim vratima
grebem po njima, njuškom ih diram... i cvilim...
gledam na drugu stranu i mislim se "što ja radim tu?!"

a onda pogledam i vidim:
noge su mi polomljene,
oči slijepljene,
dlaka mi je oderana,
zadnji udar mi je polomio sva rebra,
rigam krv...

i cvilim!

kako se postaje tako tup?
potrebu nemati...
užitak zaboraviti...

pušta vrijeme da ide
ostavlja prašinu na koži...

kako se biva tako mekan?
riječi prima poput grumena...
slabost zalijeva dahom...

pušta čežnju da grli
čvrstu konstrukciju praznine...

previše sam riječi čula...

slaba sam...
moju slabost svi vide
i vole...
i gađaju da pogode


pogađaju strijele točno u centar, ne boj se

razdiru kožu, trgaju meso, presijecaju nerve...
iz svake zabijene strijele klizi krv
otkrivajući mi ono što sam davno zaboravila –
topla sam iznutra!
topla krv po hladnom tijelu
tijelu obilježenom strijelama kao putokazima
tuda je prošla
želja, bol...

kao unakaženo strašilo stojim nasred livade i klecajućih koljena gledam u nebo
a tišinom nevidljivo struji bezbroj pitanja
poput očajnika vapim oblake da me uzmu
teška sam si...
teško mi je nositi te znakove zalutalih stremljenja
iako, sve moje greške počinila sam sama, sad tek vidim.
sama sam na toj bojišnici

prokleto je samo što ni jedna strijela nije smrtonosna
što me bar jedna nije htjela dokrajčiti?!
jer ne daje nebo odgovore prije vremena
na kraju krajeva, smisao dođe tek na kraju

je li sad kraj?

moji pokušaji/ promašaji,
unatoč lekcijama, nemaju poantu...

ni brzo, ni polako
ni naivno, ni oprezno

promijenio mi se rukopis
ili ova kemijska budi u mojoj ruci eleganciju
dotiče papir tek toliko da ostavi trag, klizi nježno...
a ja se pitam jel moguće da u meni ima još nježnosti i finoće...
gracioznosti...
ne izlazi to prečesto iz mene
kao da nikom ne treba...

što da ti kažem i što da te pitam?!
što da ti dam, a da ti treba,
što da tražim a da mi možeš dati...

ili mi fali opet nešto čega nema,
nešto što sam izmislila, umislila, zamislila?!

jer, ruku na srce, ni ne ljubiš se baš najbolje!

ustajali zrak škaklja nosnice
pepeo priče titra nepce
pijesak truleži klizi prstima
krhotine mjeseca režu tabane...

koracima besciljnosti tražim putanju
jednom će slijepac čuti misao

bila bih pojas za spasavanje
kad krenulo bi dole
bila bih balon
za put gore

ostavljam oblake
predajem te moru

(p)ostajem uspomena
što izblijedit će kao i druge
ali ostaju boje...
ostaju nam duge...

borim neke borbe
već dugo
ali ubijte me nemam pojma koje su
kad se okrenem iza sebe
ok, popela sam se par stepenica
ali ispod/ iza mene
prašina, smrvljeno kamenje
pokoji ukradeni trenutak radosti
ali ipak
okus rata
borbe

od mog razumijevanja
ostaje samo potreba da me se razumije
od mojeg suosijećanja
ipak samo želja da me netko osjeti

šta, draga moja da osjeti?!
sreću sa kojom ne znaš što bi
ljubav koju guraš od sebe
dodir u koji sumnjaš
uspomene
one koje bi trebala zaboraviti zalijevaš ko korov
i one koje bi trebala pamtiti brišeš otrovom

šta draga živiš?
jer nije ono što propovijedaš
ono što želiš od drugih ti ne znaš
pitanja na koja trebaš odgovor da bi živjela
ne znaš ni postaviti sebi
treba ti ruka da ti piše tvoju sreću
a postavit ćeš se pred prijeki sud
kao najjača od svih
tražeći od drugih da su jaki...

ti...
mala
slabija od ikog
nevidljivija od sjene
ti koja moraš biti glasna da bi te se vidjelo
ti koja moraš nanositi bol da bi znala da si živa
ti koja bježiš nebili te našli...
tko
tko da te nađe
nema nikoga
jer nema tebe...