Još je jedan vikend za nama, nekima poseban, drugima jednak kao i svaki drugi. Moj se razlikovao po tome što sam se maknuo od doma i odvezao se sa frendicom u Samobor frendu na rođendan. Plan je bio da dođemo samo nas par, ali ispalo je da je slavljenik pozvao nešto malo veće društvo. Bilo nas je 10-12, uključujući i malu djecu nekih već poženjenih ljudi, sjedili smo vani, trkeljali, najeli se mesine, pa i one pernate, malo popili (mene isključujući) i sasvim ugodno proveli tih 3-4 sata. Kako nije bio u planu da ostajemo cjelu noć, jer bismo tako malo dekomfortirali domaćine, pokupili smo se doma oko 23 sata. Prespavao sam kod bake koju rijetko vidim, a kako je deda umro ovo ljeto, vjerovatno se još navikava na samoću, pa da malo razbijem dnevnu monotoniju svojim dolaskom, pa makar to bilo preko noći. Naspavao sam kak spada. Legao oko ponoći, a ustao se oko 11.30, za mene ništa čudno. Čim sam se ustao već me je na stolu čekao ručak, obzirom da baka ruča u podne. Znači, doručak ćemo preskočiti i odmah se nafilati predjelom, glavnim jelom i nečim slatkim: juha sa domaćim rezancima i mrkvom iz vrta, "gravče na tavče" sa nekakvim mesom, koje nisam uspio definirati, musaka, ali ne sa kuhanim krumpirom, te na kraju domaća tjestenina sa mljevenim orasim i šećerom. Jao, što mi je sad trebalo ovo nabrajanje... Da mi je sad pun tanjur ovog zadnjeg. Dao bih mali prst na desnoj ruci za to. Prekrašno. Nakon ručka, malo sam još odsjedio i pročakulao sa bakom, ali sasvim malo, jer čim smo se dotakli teme ženidbe, ja sam se ipak morao požuriti natrag u grad. Ipak sam si sve izplanirao i javio se ljudima, pa... da ne čekaju, jel? Vratio se ponovno u grad, otišao do iste frendice s kojom sam bio na rođendanu večer prije i koja me je nazvala na mobitel da mi javi da čim dođem da idemo u shopping spree. Točnije, idemo samo kupiti novi telefon, ali ovoga puta bežični. Imala ga je ona davno, ali su ga starci likvidirali kad su računi počeli stizati. Poznato vam je: uzme se slušalica, zatvori se u sobu i vrijeme prođe sam tako. Kako sad radi odlučila si je vratiti taj luksuz. Bili smo u Pevecu i začudio sam se da je najjeftiniji model bio od 350 kn i još k tome neki nakaradni space Quadro dizajn. Nemojte me krivo shvatiti, imam i ja Quadrov telefon doma, ali ovo je bilo strašno. Izgledao je kao iz neke star trek parodije. Trebao sam ga uslikati i podijeliti tu smijuriju sa vama. Odlučili smo još skočiti do Mercantonea, pa možda tamo što nađemo, s obzirom da je raspolagala sa 400-tinjak kuma. Došli, vidjeli, kupili. Klasičan Panasonicov telefon bez ikakvih naprednih funkcija, ali - bože moj, što će joj više od onoga čemu telefon inače i služi. Vratili se k njoj doma i nakon što mi je rekla u autu kako njezini imaju ritual da kad god ona nešto takvo kupi, da ju dobrano popljuju i skritiziraju zbog bačenih novaca, a nakon toga se svima svidi ta nova "naprava" koja svašta može. Tak je i bilo, ali bez onog drugog djela. Fino smo si napravili limunadu, Nes 2u1, stavili kolače na tanjurić (evo me opet...) i sjeli si na terasu. Ljudi. Kraj je listopada, a mi sjedimo u kratkim rukavima na terasi u hladu! S obzirom da pola ljeta nije ni bilo ove godine, ovakvo nešto nije posebno čudno. Ali, ipak. Prolazili sati, ja se morao vratiti kući. Koje je blaženstvo kad znam da ne moram više računati kad trebam krenuti da uhvatim tramvaj i stignem kupiti kartu, pa na vlak. Ali, i ta prednost ima svoju manu, a ona se zove benzin. Sve je to za ljude, rekli bi, a ja bih rekao i za mene. Doma sam bio za nešto više od sat vremena i napokon da su više sredili tu autocestu i ovoga puta sam prvi put od kad imam auto, proveo se autocestom a da na njoj nije bilo suženja i šljakera. Jedino je što sam imao za ribati šajbu od onih nekoliko tisuća insekata koji su se pozaletavali u nju. Kam su samo gledali, da mi je znat... Uglavnom, jedan od rijetkih iskorištenih vikenda. I da, novitet: od ovog tjedna krećem u teretanu. 99% sigurno. Ali, kod mene i tih 99% postaje vrlo relativno. Keep fit! :)
|
Oke, morat ću napisati novi post, a ne se dopisivati preko komentara od prošloga. Tematika je slična, odnosno, da ju ipak preciziram, radi se o pronalasku prave osobe, ili malo realnije upoznavanju ljudi s namjerom da se upozna prava osoba u svijetu gejeva. Online sam od početka 2000. godine od kad imam vlastito računalo i pristup internetu od doma. Od tada do danas sam upravo preko interneta upoznao cca 20 do 30 ljudi. Stvarno više ne znam, možda sam previše napisao, a možda i premalo, ali recimo da se radi o toj brojci. Većinom, odnosno skoro svi ti kontakti započinjali bi preko javljanja na profil (bilo ja na njegov ili on na moj) ili nešto rijeđe preko nekog od chatova. Često bi se događalo da si prvo razmjenjujemo mailove, ali prave, ne one u kojem napišeš dvije rečenice i staviš tri smajlića. Nakon takvog uvoda, odlučili bismo se upoznati u četiri oka. Naravno, odredili bismo neko mjesto i kao što i znate vi koji imate sličnu praksu, definirali bismo fizički izgled, točnije detalje oko lakšeg prepoznavanja. Tada bi uslijedila nekakva kava, sok, piva, štogod i manje-više izforsirani razgovor od sat do dva. Tada, nakon što ste izfantazirali sve moguće scenarije oko dotične osobe prije samog upoznavanja, shvaćate da to nije ni približno to. Da ipak nije toliko (meni) privlačan, da previše priča o svoje bivšem (ili bivšoj), da je potpuni closet case te da nema nikakve šanse da se igdje pojavite zajedno u javnosti, da ispadne da nema nikakav smisao za humor, da baš i nije najbistriji, da je zapeo u tinejđerskim danima i da mu je još uvijek super oblokavat se i kljukat tabletama sa ekipom... Ispadne da ona osoba koju ste upoznali preko mreže se prilično razlikuje od one u stvarnosti. I onda u 95% slučajeva ti sastanci se više ne ponove sa istom osobom. Hvala bogu da do sada nisam naišao na nekakve psycho freakove koji bi došli i do mojeg kućnog broja, mada sam bio blizu takvog slučaja. Nakon takvih randevua svaka ti nada ponovno padne u vodu i odmah te prođe volja za ikakvim upoznavanjem u skoroj budućnosti. Onda prođe nekoliko tjedana, ili još bolje nekoliko mjeseci i isti se scenarij ponovi. Sa istim ili sličnim finalom. I tako u krug, i u krug, i u krug... dok ne primjetim da se opako približavam 30-oj, a nešto poput ljubavi nisam ni izdaleka iskusio. Znam da ovo djeluje ljigavo i otrcano, ali ako znate neki manje corny izraz, podjelite ga samnom. Prije godinu i pol sad po prvi puta odlučio sa prijateljima otići u famozni Global, ali prvenstveno sa namjerom da se zabavim, a ne da odem bacat kost ili trčati za nečijom. I bilko nam je super, mada se mojem str8 najfrendu upucavao neki tip da je i meni bilo neugodno gledati. Ali da sam nekoga upoznao ili uspio uspostaviti bilo kakav eye contact sa ikim - jok. Kad nekome kažem da ja ne mogu biti taj koji će onako filmski nekome uletiti sa spikom o tome "kako je di džej očajan", kažu mi da sam blesav i lud. Nisam! Ne mogu! Osjećam da nešto forsiram, a kad to radim, govorim gluposti. Odnosno, ništa ne govorim jer ne znam što bih. Tilt! Ma, double tilt. A pomisao na izlaske na ostala mjesta mi je odbojna. Nisam tip za večernje izlaske i radije volim biti u nekom manjem, poznatom društvu gdje mogu biti svoj i ne razmišljati prije svake izgovorene rečenice. I tu je moj drugi problem. Ako ne izlazim van, šanse za upoznavanjem se svode, pa na nulu. A i da izlazim na str8 acting mjesta, kakve su šanse da baš tamo prepoznam nekoga moje vrste, a da pritom nekoga krivo prekstim i ostanem bez gornjeg reda zubiju. Znam, drastičan primjer, ali opet je moguć. Znači, opet se vraćam(o) na internet, moje jedino utočište gdje nitko ne zna tko sam i gdje mi nitko ne može učiniti nažao. Evo kako bi to izgledalo sa mojeg stajališta, mada je to stajalište mnogih i da će se mnogi prepoznati u svemu ovome.
Ne znam, ali jeste li primjetili, vi koji čitate blogove nas tetkica, da su postovi većinom "down" tematike. Ja koliko stignem, uglavnom naletim na takve. Ne mogu ih usporediti sa blogovima hetero blogera, priznajem, slabo zalazim na njih, ali ispada da smo prilično depresivni, nesretni, nezdavodljni. Je li stvarno tako ili samo iskazujemo svoja mišljenja i osjećaje samo u takvim kriznim situacijama, ne bih znao, ali znam da ću se ovim postom i ja njima pridružiti. Ne volim širiti negativne vibracije i nekome kvariti dan i baš iz tih razloga, kada jesam blue, ja se maknem od ljudi. Povučem se. Pokušam se izlorati od tuđih pogleda, jer stalno mislim da me se tada krivo gleda i nimalo ne shvaća: "Evo ga na. Opet se nešto duri"; "Koji mu je opet kurac?"... Na žalost, takvi su trenutci nekad prilično česti, a ja nisam jedan od onih koji će kad dođe na posao navući osmjeh preko lica i odglumiti svoje do 3 sata samo da bi se ostavio dojam jedne staložene i potpuno zadovoljne osobe. Kada to nisam. A kad trebam glumiti u takvim situacijama, osjećam se najgluplje na svijetu. Što god da kažem, poželim da nisam. A razgovor sa prijateljima? U mojem slučaju, neće puno pomoći, zapravo rijetko kad i bude. Jer, nije stvar u nečemu što mi se prvi puta dogodilo, pa da imam nade u bolje sutra. Kako da te raspoloži nečija riječ, kad već desetak godina tapkaš na mjestu, kad ti se iz pokušaja u pokušaj smanuje volja za upoznavanjem ljudi na meni jedini način, preko idiotskih chatova i profila po specijaliziranim stranicama, kad pogledaš oko sebe i vidiš ljude u vezama, kako izlaze iz jedne i ulaze u drugu, kad se ljubav događa nekome drugome. "Trebao bi biti sretan. Imaš krov nad glavom. Imaš posao. Zdrav si" - te su mi najbolje. Ja jesam lucky po tom pitanju, ali sam zato unhappy. Mrzim kad moram među ljude, odnosno suradnike i prijatelje kad sam takav, jer ispadam nešto sasvim drugo. Ljudi me krivo tumače. Ostavljam loš dojam. A to me onda još i više bedira. Dovraga, kao da sam u nekom začaranom krugu. Milion sam puta rekao "neće me ovo ili ono oneraspoložiti". Čovječe... kojeg li samozavravanja...
I opet, lakše mi je izraziti se na engleskom negoli na materinjem, ali ako se do sada niste navikli na to - lupite "back" ili na onaj mali "iksić" u gornjem desnom kutu.
