petak, 31.03.2017.

Bez naslova za početak

Svi koji su prošle godine čitali moj blog znaju priču o depresiji, antidepresivima, nuspojavama.

Već više od pola godine ne pijem nikakve antidepresive na vlastitu odgovornost. Moja liječnica u početku se protivila tom postupku, ali nije imala izbora. Bilo je teških trenutaka, i sada ima "potonuća", ali nisam zažalila.

Podvrgla sam se psihologijskom testiranju prije dva tri mjeseca.

Rezultat:

- nemam depresivnu strukturu ličnosti
- nemam nikakav poremećaj osobnosti

U prijevodu, po narodski - imam napismeno da sam posve normalna.

Određene poteškoće u socijalnom funkcioniranju, nedostatne da bi se radilo o bilo kojem poremećaju, postoje i povezane su sa hipersenzibilnošću.

Toliko o tome.

Zagrebala sam ponovo ovu temu iz više razloga:

1) jedan nezanemariv broj blogera mi je pružio veliku pomoć i podršku, red je da vas informiram o promjenama
2) možda nekome pomogne moje iskustvo suočavanja sa samom sobom
3) nekome, davno, obećala sam napisati knjigu o depresiji (duhovitu), kad ta dijagnoza bude "iza mene" (ovo nije ta knjiga, ali treniram)

Zašto sada o tome pišem?

Zato jer se činjenično nije puno toga promijenilo u mom životu.

Ovih dana sam pod izrazitim stresom zbog posla (uobičajeno), nisam se u međuvremenu sretno zaljubila (uobičajeno), financije nisu značajno bolje nego prošle godine

Trebala bih biti strahovito depresivna, a nisam.

Ja sam se promijenila i taj proces nije završen.

Nekad se bojim povratka u stari obrazac tuge, ali taj strah je sve manji.

Pisanje je način da ostavim trag, jednako kao i da posložim misli.

Puno sam aktivnija nego prošle godine, pa manje dolazim na blog, ali eto... nastojat ću u nastavcima, kad mi to vrijeme dopusti, u okvirima vlastite sposobnosti pisanog izražavanja, prenijeti dosad naučeno životno gradivo.

Ne znam koji naslov staviti.... Bez naslova za početak



Oznake: depresija


18:21 | Komentari (8) | Print | ^ |

subota, 25.03.2017.

Letjeti (dnevna razmišljanja)

Poziv za prijateljstvo na Fejsu... Srednjoškolska kolegica.

Kaže, nedavno se srela sa ostalima iz razreda i pitala "Zna li itko gdje je nestala ona lijepa Frida?"

To lijepa... ponovila je to nekoliko puta obraćajući mi se.

******

Nikada se nisam smatrala lijepom onako iskreno. Više sam o sebi razmišljala kao o ružnom pačetu koje nikada nije izraslo u labuda.

Odgoj je u meni usadio uvjerenje da ljepota nije vrijednost koju treba osobito cijeniti. Pamet i uspjeh... to je već nešto.

Pamet je trebalo dokazati kroz diplome. Uspjeh kroz novac.

Uz sve te zahtjeve, skromnost je trebala biti vrlina.

******

Greška, greška, greška....

******

Ogledalo. Danas.

Ja jesam lijepa. Moje godine mi dobro pristaju. Sabi sam lijepa.

Uz poštivanje tuđeg ukusa, sebi se jako sviđam.

Zašto nisam onda pažljivija prema tom daru? Jer ljepota je dar.

Diplome imam, ali ih je moglo biti i više. Novca isto. Ali ni jedna diploma ili novac ne znače pamet i uspjeh.

Gledam svoj život od danas pa unatrag i kao da se prvi put vidim.

Što je to u meni zbog čega sam nezadovoljna sa sobom?

Tuđe mišljenje... eto što je u meni.

******

Kad izbacimo tuđe mišljenje iz sebe, korak smo bliže slobodi da budemo ono što jesmo.

Kad sagledamo sebe sa svim darovima u nama, sve što jesmo postaje puno... postaje dovoljno... to je sve što nam treba.

Skromnosti tu nema mjesta.

Tek ako njegujemo ono što jesmo, cijenimo to što jesmo i što imamo, što nam jedino treba, možemo postati više od toga, možemo davati drugima a da sebe ne izgubimo. Možemo poštivati druge na način na koji poštujemo sebe.

Možemo letjeti.




13:29 | Komentari (6) | Print | ^ |

četvrtak, 23.03.2017.

Nikada više

Neke spoznaje dođu nenajavljeno.

Vjerujem u ljubav i dobrotu.

To mi daje sposobnost da suosjećam sa ljudima. U ovim godinama, lako mi je puno toga shvatiti. Sve manje osuđujem bilo čije postupke.

Ipak, postoji točka u kojoj moram stati.

To je nova spoznaja.

Nikad, ama baš nikada više, neću dopustiti da moja empatija ili ljubav prema drugoj osobi bude na štetu mog vlastitog sebeljublja.

Učim voljeti i poštovati sebe.

Ma koliko osjećala da se iza kompleksa neke osobe krije ranjeno biće vrijedno ljubavi, posebna osobnost, nikada više neću biti lijek za te komplekse. Ne želim biti kanta za nečiji emocionalni otpad.

Ne mogu pomoći nekome žrtvujući empatiju prema sebi.

Jer ja sam vrijedna svog vlastitog poštovanja i ako netko svoje komplekse mora liječiti umanjujući moju vrijednost.... neka produži dalje.

Bez ljutnje....


15:54 | Komentari (8) | Print | ^ |

ponedjeljak, 20.03.2017.

Bljesak

Tisuću puta sam zastala na tom semaforu u vožnji od Križina prema centru i eto, baš sada,nepozvani bljesak nečeg davno zaboravljenog - tu je nastradao.

***

Bili smo ekipa nas četvero. Split u kasnim osamdesetim. Bili smo prijatelji na način na koji su prijateljstvo poimale moje mlade godine. Koncerti, noćni klubovi... uvijek nas četvero, kolege s fakulteta.

On je bio jedan od najboljih studenata. Dečko koji je obećavao. Njih dvojica su naizmjenice uzimali auto od očeva, nas dvi posve sigurne u njihovom društvu.

Sebične godine. Sve se uzimalo zdravo za gotovo, nisam previše razmišljala o našem odnosu, zašto nas vodaju svuda sa sobom. Bilo mi je dobro s njima. U njegovog prijatelja sam bila benigno zaljubljena, iako sam znala da ima djevojku koja studira u Zagrebu. Koga briga.

Mi smo bili ekipa. Ponekad bi nam se pridružili i drugi sa godine u tim našim provodima. Svjetla grada u noći. Svijet je bio naš.

***

Ne sjećam se više zašto je tog dana na tom semaforu prelazio cestu. Auto je naletilo, udarac je bio gadan.

Sjećam se bolnice, njega u komi, suza njegove majke. Neugodan osjećaj što nam zahvaljuje na dolasku, molbe da pričamo sa njim jer možda nas čuje. Grozan osjećaj da nam ta žena zahvaljuje. Neugoda što on tu leži, što reći. Prilazili smo poluotvorenom prozoru iza kojeg je ležao, jedan po jedan. Bilo nas je možda pet ili šest, sve kolege s faksa. Znam da sam se povlačila u pozadinu, nesvjesna koliko izbjegavam sudjelovati u svemu.

Ipak, na kraju je bio red da i ja priđem. Što da mu kažem? Toliko vremena smo provodili zajedno. Dane, večeri... a sad mi ni jedna jedina rečenica ne pada na um.

Zazvala sam ga imenom. Samo jednom. To je jedino što sam uspjela izgovoriti. Njegovi kapci su se počeli pomicati.

***

Medicinske sestre, doktori, strka... zahvalni zagrljaj njegove majke.

Ta zahvalnost me proganja.

Nisam zaslužila zahvalnost. Nisam željela njenu zahvalnost.

Nikad u životu, prije ni poslije, nisam toliko osjećala da mi se nezasluženo zahvaljuje.

Ja sam bila jedna sebična djevojčica koja nije uopće znala što reći momku kojeg je smatrala prijateljem, s kojim se osjećala sigurno u noćnim izlascima, koji ju je tretirao kao mladu damu, iako je bila samo glupa razmažena balavica.

***

Njegov oporavak je bio dugotrajan. Izgubio je tu godinu. Njegovi su me molili da ga posjećujem dok se oporavljao doma. Dolazila sam jedno vrijeme. Sama s njim, bez nas četvero, nisam znala što bih mu rekla.

Njemu je bilo važno da ja dođem. Njegovoj mami je bilo važno da dolazim. Uvijek me dočekivala kao da je samo moje prisustvo dovoljno da on ponovno prohoda. Užasan osjećaj da mi se pripisuju kvalitete koje nemam.

***

Dolazila sam i sa svakom posjetom sam se osjećala sve jadnije. Nisam dolazila dovoljno dugo da dočekam da se oporavi. Nema tu neke lijepe riječi za mene.

Pobjegla sam. Nemam opravdanje. Nemam objašnjenje.

Iznevjerila sam tu ženu. Ne njega, ne nas četvero. Iznevjerila sam njegovu majku.

***

Eto me tu na tom prokletom semaforu. Bljesak prošlosti i probadajući osjećaj krivnje.

Nas četvero, ekipa... sve se raspršilo kao staklene perle pokidane ogrlice. Svjetla grada u noći više nikada nisu izgledala tako primamljivo.


20:46 | Komentari (0) | Print | ^ |

srijeda, 15.03.2017.

Još kad bih znala pisati knjige

21,30 - još sam u uredu... u hodnicima su pogasili svjetla, zaboravili su na mene.

Poželjeh je čuti. Mobitel.... javila se nakon drugog zvona.

- Jesi li je uspavala?, upitah misleći na njenu kćer,

- A,,,krc...ššššš...drag..., i još neki nedfinirani zvukovi...a onda njen glas - Jel' me sad čuješ?

- Mobitel ti je užasan. Znam da si možeš priuštiti novi, ovo je već drugi put da ne možemo normalno razgovarati.

- Ne radi se o mobitelu draga, sa svakim bi bilo isto, prisluškuju me - odgovori ona kao da mi priča o vremenskoj prognozi.

-???

- Ma uvijek je tako kada radim za tog tipa. Preko mene pokušavaju doći do njega. Kako si ti?

- Dobro sam, Odrastam.

- Da, dobro je to. I ja sam u tvojim godinama imala fazu odrastanja.

Nasmijah se. Ona je jedva tri godine starija od mene.

Već dugo želim pisati o njoj, ali priča još leži u mojoj glavi. Sve njene transformacije.

Gledala sam je kako se u jednom danu od tople i brižne prijateljice s kojom prepričavam najnovije turbulencije naših života pretvara u ženu- zmaja koja se hladno smiješi čovjeku kojeg će za nepunih pola sata progutati za ručak uz diskretno podrigivanje, a zatim postaje samouvjerena šefica koja ležerno daje zadatke svojim zaposlenicima, da bi pred večer postala djevojčica koja se valja po podu sa svojom kćeri. Trpi ženu koja jedva da zamahne krpom po njenom zagrebačkom stanu, iako je predobro plaća za taj posao, samo zato jer je mala voli. Odmahuje rukom jasno razlikujući važno od nevažnog.

Bilo bi lijepo da kad odrastem postanem poput nje.

A o njoj bi trebalo napisati knjigu.


22:07 | Komentari (3) | Print | ^ |

četvrtak, 09.03.2017.

Prijatelj

Pošli smo u Karamana (kino, ono lijepo staro, a ne kao ova moderna u šoping centrima). Ženski neki film, moja želja.

Poljubili smo ulazna vrata. Točnije ja sam poljubila, jer on je došao na vrijeme po običaju, a ja sam po običaju kasnila.

Pokretom glave mi pokaza natpis "Zbog tehničkog kvara sve projekcije za 8. ožujka su otkazane".

Šetnja gradom, dva kruga i odlazak na piće.

Idemo doma.

- Kako si?, upita me.

- Dobro. Znaš to. Ove naše šetnje mi uvijek podignu raspoloženje.

- Ne pitam te to. Kako si inače? Na ljestvici od 1 do 10, koji broj?

- Dvojka, jedva - odgovorih iskreno.

Jutros opet izvješće o vremenskoj prognozi na porukama. Kako oboje imamo užasnu averziju prema kiši, s tim da on vjeruje, a ja ne vjerujem u prognoze, poruke o tome je li vani sunce i ako nije kad će doći, postale su važan dio naše komunikacije.

- Još uvijek se raspadam - poruka od mene

- Čokolada pomaže u tim situacijama

- Ne da mi se disati, a kamoli ići po čokoladu, uz tužni smajlić na kraju

- Kupit ću ti čokoladu

Imati dobrog prijatelja nekad je jači antidepresiv od čokolada


20:01 | Komentari (6) | Print | ^ |

ponedjeljak, 06.03.2017.

Baš bezveze

Koliki idiot moraš biti da nazoveš tipa koji je ljut na tebe samo zato jer si imala ružan san?

Uopće ne vjerujem u snove.

Zamolila bih mozak da mi ne šalje snove u kojima operiraju tipove koji su ljuti na mene.

Bilo kakve snove u kojima nekoga operiraju ne želim.

Čak ne znam ni zbog čega je bio na operacijskom stolu.

Možda su mu samo vadili slijepo crijevo.

Ipak, osjećala sam se mirnije kada mi je on zbunjeno i valjda nervozno rekao da je sa njim sve u redu.

Sad se osjećam k'o idiot.

Proći će...


19:02 | Komentari (5) | Print | ^ |

četvrtak, 02.03.2017.

Prijateljica

Sjedila je u kafiću na pola puta između njenog nebodera i moje zgrade.

- Hej, sretan rođendan, rekoh, ljubeći je i gurajući joj u ruke poklon.

- Sretan rođendan i tebi, odgovorila mi je i iz borše izvadila paketić za mene.

Gledala sam je iznenađeno. Moj je rođendan bio u kolovozu prošle godine. Idući je još daleko, hvala Bogu...

- Eto, nismo se pristojno našle na kavi ne pamtim od kada, propustila sam ti uručiti poklon za tvoj rođendan.

Moj rođendan. Trebalo mi je vremena da se sjetim gdje sam bila taj dan. Zagreb. Kiša.

****

Stvarno se dugo nismo našla na nekoj dogovorenoj kavi. Sretale smo se, ponekad nazvale jedna drugu, a opet, da me tko pita, rekla bih da mi je ona najbliža prijateljica.

Kad sam sa nepunih sedamnaest došla upisati svoj prvi fakultet, ona je bila prva osoba koju sam ugledala.

Sitna, nježna, djelovala je poput djevojčice među svim tim nadobudnim brucošima.

Prišla sam joj, fascinirala me je... Ona je bila o svemu informirana, a činilo se kao da ne pripada ovom svijetu.

Tako je počelo prijateljstvo, nastavilo se kroz sve ove godine, ona je moja kuma, ja sam njezina kuma i kuma njene djevojčice.

*****

Sjedimo tako, tu u tom kafiću, nema neugodne tišine, niti usiljenog razgovora. Dobar osjećaj.

- I? Što ima kod tebe?, pita me onako usput.

- Koje zadnje informacije o meni imaš?, pitam ne znajući što da kažem.

- Moje zadnje informacije o tebi su sa fakulteta, odgovorila mi je uz osmjeh.

- Čula si da sam se razvela?

- Da, načula sam nešto, odgovori mi žena koja je na vijest da se razvodim, te davne godine dojurila do mene, zagrlila me i rekla "Ne trebaš mi ništa govoriti. Tu sam. Znaš da sam tu".

*****

Do nas je došla njena kćer i razgovor je bio završen.

Prebacile smo se na telepatiju.

I tako, šuteći, sve smo si rekle.


16:41 | Komentari (9) | Print | ^ |



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se