Pošli smo u Karamana (kino, ono lijepo staro, a ne kao ova moderna u šoping centrima). Ženski neki film, moja želja.

Poljubili smo ulazna vrata. Točnije ja sam poljubila, jer on je došao na vrijeme po običaju, a ja sam po običaju kasnila.

Pokretom glave mi pokaza natpis "Zbog tehničkog kvara sve projekcije za 8. ožujka su otkazane".

Šetnja gradom, dva kruga i odlazak na piće.

Idemo doma.

- Kako si?, upita me.

- Dobro. Znaš to. Ove naše šetnje mi uvijek podignu raspoloženje.

- Ne pitam te to. Kako si inače? Na ljestvici od 1 do 10, koji broj?

- Dvojka, jedva - odgovorih iskreno.

Jutros opet izvješće o vremenskoj prognozi na porukama. Kako oboje imamo užasnu averziju prema kiši, s tim da on vjeruje, a ja ne vjerujem u prognoze, poruke o tome je li vani sunce i ako nije kad će doći, postale su važan dio naše komunikacije.

- Još uvijek se raspadam - poruka od mene

- Čokolada pomaže u tim situacijama

- Ne da mi se disati, a kamoli ići po čokoladu, uz tužni smajlić na kraju

- Kupit ću ti čokoladu

Imati dobrog prijatelja nekad je jači antidepresiv od čokolada