srijeda, 07.12.2016.

Biram nevezanost

Najteže mi se odreći očekivanja.
Njegujući u sebi sposobnost da volim i odlučivši se za dobrotu koja uključuje praštanje, susrećem problem... očekujem, nadam se...
Razum mi govori da na tuđe odluke ne možemo utjecati. Apsolutno logično i razumski prihvatljivo.
Emocije, te predivne tople emocije u meni žele odbljesak u tuđim emocijama.
Ljubav traži ljubav, dobrota dobrotu,...
Život nije bajkovito mjesto kako bih željela. Emocije ne moraju biti uzvraćene čak ni onda kada u čistoj naivnosti nalaženja u drugome onoga što sama vidim jedinim smislom svakog postojanja, ljubavi i dobroti, želim nekome pokloniti taj najvredniji, možda i jedini stvarni dio sebe, ne znači da će u poimanju te osobe moje emocije imati takvu vrijednost da ih uzvrati.
Dobro, ja svoju dušu tek kreiram i valjda zaboravljam da su duše oko mene već proživjele svoja kreiranja i da su puno složenije od moje.
Složeni ljudi, sa svojim izborima vlastitog sebe, unose zbrku u moj jednostavni mehanizam postojanja. Jer njihovi izbori nekad isključuju mene koja se gradim.
Ne želim da moja sreća ovisi o njihovim odlukama makar je mene jednostavno učiniti sretnom. To je toliko jednostavno da sam uvijek tužna kad ta jednostavnost drugome predstavlja napor.
Zato biram nevezanost. Osobina koju tek trebam izgraditi.
Ne ovisim o postupcima drugih ljudi. Biram sreću u sebi. Biram trenutak u kojem se nalazim svjesna da me ljudi u tom trenutku mogu i razveseliti i povrijediti, dopuštajući im da učine ono što im njihova priroda nalaže, ili da ne učine baš ništa. Biram ljude koji me mogu i žele razveseliti, jednako kao što biram dobro u sebi i dobro oko sebe.
Drugima praštam. Njihov život, njihov put, ne mogu predvidjeti. Želim im razvoj u kojem ćemo se možda opet sresti u boljim okolnostima. To je toliko neizvjesno koliko je neizvjesno i samo postojanje sutra.Toliko sam iz vlastitog umiranja već naučila.
Biram sebe, jedino što mogu kreirati. Svaki trenutak u kojem živim u skladu sa samom sobom je razlog za sreću.
Biram vlastitu slobodnu misao, jedinu slobodu koju je nemoguće ograničiti. Biram slobodu od postupaka drugih. Biram sreću.


11:09 | Komentari (12) | Print | ^ |

ponedjeljak, 05.12.2016.

Biram praštanje

Kad već mogu birati osobnost koja će popuniti ljušturu, biram dobrotu.
Ako je ljubav ključ, a ljubav imam u sebi, ljubav ne umire, onda se dobrota prirodno nastavlja na niz koji sam započela.
Mogu voljeti... malu ratnicu, prijatelje, ljude općenito, živa bića.... nekako mi to nije veliki problem.
Što sa ljudima koji me povrijede?
Ne razumijem. Nisam osobito pametna. Jednostavno ne razumijem zlo u ljudima.
Vidim ga, osjećam, pogađa me... već me ubilo te famozne 2008.
Ali ako je ljubav ključ, a ljubav isključuje zlo, onda je dobrota, toliko podcijenjena dobrota, logičan nastavak kreacije moje duše.
Što je dobrota bez sposobnosti praštanja?
Do nedavno sam mislila da je za praštanje potrebno shvatiti.
Nažalost, čini mi se da nemam toliki racio.
Ne razumijem, ali želim oprostiti, čak i kad oprost nije zatražen. Pogotovo tada.
Praštanje nije praštanje ako bol ne postane nebitna.
Zaborav?
Ne zaborav. Nebitnost. Nevažno je.
Toliko poznata priča o vuku kojeg hranimo u sebi.
Ukopana u jednoj točki mogu promatrati život kako se vrti oko mene. Mogu birati u kojoj ga točki zaustaviti.
Loši dani, dobri dani, loši ljudi, dobri ljudi,...Biram dobrotu.
Da nije zla, dobrota bi izgubila smisao.
Čini se da je izbor između dobra i zla jedini ozbiljni izbor koji moramo napraviti u životu.
Biram dobrotu.
Biram praštanje.
Što još?
Ovo je moja kreacija mene nakon mene.
Sigurna sam da mogu obogatiti osobnost još nekim karakteristikama.


21:29 | Komentari (7) | Print | ^ |

nedjelja, 04.12.2016.

U potrazi za sobom...

Umrla sam u ljeto 2008., samo to nitko nije primjetio.
Umrla sam ispunjena svim mogućim bojama emocija koje su se stopile u crnu.
Samo to nitko nije primijetio. Pa ni ja.
Tog jutra, na malom groblju koje nisu ostavili netaknutim, u srcu Bosne, iz mene su tekle suze topeći zemlju.
Sa suzama sam isplakala sebe iz sebe.
Moj mali sprovod bez svjedoka, bez osmrtnice.
Nitko nije rekao "počivala u miru".
Nitko nije zapalio svijeću za moju dušu.
Nitko nije zaplakao za mnom.
Naprosto, nitko nije primjetio da me više nema, pa ni ja.
Čini mi se da nisam jedina koja je umrla tako.
A tijelo je nastavilo disati...

....

Ok, danas je nedjelja, zima 2016.
Vrijeme je da prihvatim da me više nema.
Postoji prazna ljuštura koju u slobodi vlastitog nepostojanja mogu ispuniti osobnošću kakovom želim.
Tijelo koje je pripadalo meni traži dušu.
Tko želim biti?
Mogu iskoristiti vlastito nasljeđe sebe koje više nama. Ljubav prema maloj ratnici je jača od smrti. Želim biti njena majka. Dobra majka.
Što još?
Kakva osoba želim biti?
Trenutno mi nedostaje ideja.
Ljubav bi trebala biti ključ.
Ljubav ne umire.


08:11 | Komentari (5) | Print | ^ |



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se