četvrtak, 30.06.2016.

Dnevni izvještaj (2)

Prevladavajući osjećaj: bijes
Nije loše, bolje od tuge i depresije.
Zar sam ja tako prokleta da naletim na idiota? Uz sve moje probleme samo mi je idiot trebao u životu.
Idioti ne vole ako im kažete da su idioti. Oni imaju vrlo visoko mišljenje o sebi iako glume skromne tipove, a vi ste baš tražeći nekog jednostavnog i skromnog naletili na nagaznu minu. Idiota.
Nikad, ali baš nikad ni jedan idiot neće oboljeti od depresije. Depresija podrazumijeva duboko proživljavanje svega što vam se u životu događa. Intenzitet osjećaja. Sposobnost suosjećanja. Propitivanje sebe. Nesigurnost koju su najčešće prouzročili upravo slični idioti poput onog na kojeg ste upravo naletjeli.
Zadnji idiot na kojeg sam naletjela je imao jednu specifičnost. Djelovao je ranjivo.
Volio je koristiti krupne riječi. Ako vam idiot kaže da vrijedite za pet drugih žena ne vjerujte mu, on to laska sebi, a ne vama.
A kad vam kaže da ste inteligentni i da ne bi mogao biti sa glupom ženom, u sebi misli da ste glupača, a tim riječima zapravo uzdiže u vašim očima vlastitu umišljenu inteligenciju.
I ne očekujte da će idiot shvatiti koliko vam je štete nanio svojim postupcima, ako se u nekog takvog greškom zaljubite. Njega nije briga za vaše poljuljano samopouzdanje u procjenu ljudi.
On čak ni "oprosti" ne zna reći a da mu ne pobjegne smijeh.
Ne očekujte da će idiot ikada odrasti. On nije proživio mladost i sad na pragu pedesetih misli da je momčić. U zrcalu vidi iskrivljenu sliku sebe, ne primjećuje da je posijedio, misli da je svaki mišić na njegovu tijelu zategnut. On misli da je savršen.
Zato vi morate odgovarati njegovoj slici savršene partnerice iako tu nema govora o partnerskom odnosu. Jer vama se vaga svaka riječ koju izgovorite, svaki pokret, držanje... sve. Idiot ne vidi da njemu išta fali, a vi se trudite da mu i ne kažete da mu nešto fali jer ga ne želite povrijediti, jer oni glume osjećajne tipove. Tipove koji su svašta doživjeli i bude u vama potrebu da ih zaštitite i opravdate njihove nedostatke.
Kad skontate da je idiot i u lice mu saspete što mu sve fali, ne zato što mu to život nije nudio, već zato što je idiot i sam je propustio svoje prilike, pa je ogorčen na sve koji su uspješniji i bolje žive od njega, takoreći je ugrožen, on glupasto kaže "Takav sam, a što ja sad mogu?"
Najgore što možete učiniti jest od idiota očekivati da vam dokaže da on to nije, već da je upravo onaj čovjek kakvim ste ga držali kad ste se zaljubili. Izbijte si tu ideju iz glave. Nema šanse.
Ne žalite idiota, ne žali ni on vas.
On je zeznuo i druge normalne muškarce koji vas zaslužuju, jer nakon idiota teško više ikome možete vjerovati.
Kad otkrijete idiota, učinite uslugu drugim ženama, zviznite ih u međunožje.



23:39 | Komentari (16) | Print | ^ |

srijeda, 29.06.2016.

Dnevni raport

Prevladavajući osjećaj: ogorčenost
Nije loše, bolje od tuge i depresije.
Mrvicu mi se gade određene kategorije muškaraca.
Jel' ovo ok? Ja mislim da se Bog ne ljuti što bih pojedine likove najradije zviznula u međunožje.
Ma to bi im bila božja kazna. Ekspresna.... da propričaju točno onim jezikom kakvi su u duši.
Nešto si mislim, znaju takvi kakvi su. Oni se pogledaju u ogledalo i kažu sami sebi "Ja sam ženski spolni organ" vrijeđajući tako ženski spolni organ. "Što mogu? Takav sam. Prihvaćam sebe kakav jesam." - to im je intelektualni vrhunac. Možeš im pisati litanije, neće shvatiti. Za shvatiti nije dovoljno čitati. Treba misliti, a to je već nešto daleko od njihova poimanja inteligencije.


23:26 | Komentari (13) | Print | ^ |

Tatin sin

Jednom na nekom fakultetu sam studirala matematiku.
Tek da i ja nekakvu školu završim.
To je bio predmet na kojem se padalo. Pismeni pa usmeni.
Nije da nisam učila dan i noć.
Danima... Čak sam i neke studentske zabave propustila, što mi nije bilo svojstveno.
Trema, normalno... ja, mala, neupadljiva, broj u indeksu.... Prvo pismeni.
Iza mene je sjeo Tatin sin. Fini dečko (viđala sam ga po hodnicima, on mene nije viđao) birano društvo, teška marka i skupa kola.
Svi u mom redu su dobili istu grupu zadataka.
Ok. Učila sam. Obično me zezne nedostatak koncentracije, zaboravim predznak i slično... ali znam.
Pokušavam se koncentrirati, pišem, ali me ometa tiho zivkanje iza mene: "Psst!"..."Hej! Heeeeeej!"..."Znaš li prvi?"...
Znam! Dabome da znam! To je jedna kobasica od jednadžbe, već sam u rješavanju prešla na drugu stranu.
Koncentarcija! Vrati koncentraciju! Ignoriraj ga!
Ignoriram ga...
Nije odustao. "Hej!" Pliiiiiiz, reci mi kako ide prvi?"
Pitam se je li uopće pokušao samostalno riješiti taj zadatak. Nije, dabome. Kako da mu došapnem dva lista računanja?!??
Zašto ne pređe, pobogu, na drugi ako ne zna prvi?!!!?
Ja sam već na trećem.
počinje me bockati olovkom.
Piši Frida! Računaj! Koncentriraj se!
Završila sam test prije nego je vrijeme određeno za ispit isteklo.
Tatin sin iza mene je već cvilio. Još je na prvom.
Ok, nisam bez duše, dodam mu svoj test da prepiše rješenja i glumim za profesora da nešto švrljam na preostalim papirima.
Čekam da mi vrati test. Vrijeme prolazi...
Iza sebe ne čujem nikakve zvukove.
Sad ja njega zivkam da požuri prepisati i vrati mi moj test.
Ignorira me.
Gotovo! Profesor traži da predamo testove.
Tatin sin ustaje i odnosi moj test do profesora.
Zabezeknuto gledam!!!
Tatin sin je prošao. Ja nisam...
Viđala sam ga i dalje po hodnicima fakulteta. On mene nije viđao.


00:11 | Komentari (10) | Print | ^ |

utorak, 28.06.2016.

Objava!

Bila kod doktorice specijalistice... Tek da provjerim je li sa mnom sve u redu, već smo si familijarne postale.
Pričam ja njoj, pričam... mašem rukama i sva se unijela u objašnjavanje kako su mi ....pip... pip...pip... ljudi (njoj sam to rekla bez pip...pip...pip) i kako sve više brinem o životinjama, a ljudi nek se nose u...pip...pip...pip (opet u orginalu).
Nakon puno tih pip - pip u orginalu, čekam da mi propiše neke tablete ili da me lijepo rečeno hospitalizira, a ona meni da sam konačno skroz u redu i da sam ozdravila i da sam posve normalna.
Sad bi se ka tribala vratit radit... pip...pip...pip.
Odoh na godišnji.


23:22 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 27.06.2016.

Božanska

Frida, Frida.... pogledaj se u ogledalo.
Lijepa sam žena, sposobna da voli bez predrasuda.
Ne ovisim ni o kome.
Dječja nevinost je sačuvana u meni.
Slobodna sam kao ptica.
Zaslužujem najmanje onoliko koliko sam spremna dati.
Beskrajnu ljubav.
Ja sam božanska.


23:00 | Komentari (6) | Print | ^ |

Moja prijateljica

Svaku večer, oko dvajestdva,
idemo na plažu, žurimo na kupanje,
moja prijateljica
- moj pas i ja

Ona prva zapliva,da je pratim zna,
pomaže mi živjeti i kad život zaboli,
sretne mi smo zajedno
moj pas i ja.

More tugu sapire, briše ružne tragove,
ona sve to osjeća i sve moje zna
nerazdvojne mi smo
- moj pas i ja


17:16 | Komentari (6) | Print | ^ |

petak, 24.06.2016.

Ispričavam se

Mislila sam da znam pisati.
Htjela sam ispričati priču. Jednu, životnu.
Ispostavilo se da je život prebrz za moje pisanje i pun nekakvih zapleta.
To je za mene kao kad netko priča brzo, Taj život, mislim.
Ne volim kad netko priča brzo.
Ako je brzo i komplicirano, onda ništa ne razumijem.
Ako je brzo a bezvezno, odustanem od slušanja.
Život je ponekad bezvezan, a ponekad kompliciran.
Ponekad poželim odustati od života, a ponekad pobjeći od njega jer je prekompliciran.
To bi bio lakši put.
Ipak, još uvijek izabirem teži put.
Nešto u meni mi govori da je teži put jedini ispravan.
A opet, jedino vrijedno u životu je ljubav. Svaka ljubav ispunjava na neki način.
Osobno mislim da nitko ne bi trebao biti sam. Uzvraćena ljubav partnera je najljepša.
Ljubav je danas podcijenjena.
Moderno je biti sam i samodostatan.
Čak i neki psiholozi savjetuju da najviše treba voljeti sebe.
Možda i ima istine u tome, ali... zar se može voljeti malo i puno?
Kad volim volim, to je najviše i najmanje što mogu.
Nije da ne volim sebe, nisam mazohist, pobogu.
Ali koja je razlika između voljeti sebe i voljeti nekog drugog?
Nije mi to baš najjasnije.
Htjela sam pisati o tome kako sam stajala iznad provalije, a stijena ispod mene je polako pucala.
Nisam se mogla pomaknuti od straha i molila sam čovjeka kojeg volim da mi pruži ruku.
Pružio mi je prst. Srednji.
Možda sam trebala biti uvrijeđena, ali, umjesto toga, grčevito sam se držala tog prsta dok nisam osjetila čvrsto tlo pod nogama.
I još uvijek sam mu zahvalna, iako mi je objasnio da me ne voli dovoljno.
Meni je bilo dovoljno, a njemu nije.
Koliko je ljubavi dovoljno?
Kako se mjeri ljubav?
Meni je voljeti malo i puno jedno te isto. Jer ili volim ili ne volim.
Volim jagode, čokoladu, anemone, ...volim i ljude, općenito. Samo nekima dopustim da mi se približe, a nekima ne.
Kad nekom dopustim da mi se približi znači da sam izabrala da ga volim. Samo volim, jer ne znam izmjeriti ljubav.
Kilogram ljubavi? Litra? Dvi litre?
Ima dana kad je život i bezvezan i kompliciran.
Naporan kao ljudi koji prebrzo pričaju.
Želim živjeti sporije. Tek da pokušam shvatiti.
Da preživim. Dan po dan, korak po korak.... do smrti.


00:03 | Komentari (12) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se