subota, 13.05.2017.

Pokora (ljubavna priča)

Htjela bih napisati nešto lijepo.

Svom bivšem mužu.

Rastali smo se u svađi.

Nisam željela takav rastanak, ali tako je završilo. Bio je ogorčen mojom odlukom da odem.

Godine su prošle. Nije bilo lako nakon razvoda.

Nisam imala logistiku. Brak je došao do točke u kojoj se u meni sve slomilo. Kap koja je prelila čašu nije bila osobito velika, ali je bila kapljica viška. Kap koja razori valovima načetu stijenu.

*****

Voljela sam svog bivšeg muža, ali ta ljubav nije bila dovoljna.

Čini se da ljubav nikada nije dovoljna.

Otišla sam da ga ne zamrzim.

*****

Što sam naučila?

Mi smo trčali kroz život.

Mi smo sticali.

Mi smo radili da bi trošili na stvari koje nam nisu bile potrebne.

Mi smo izgubili nas.

A najljepši period nas bio je kad nismo imali ništa.

*****

Htjela bih napisati nešto lijepo.

Svom bivšem mužu.

Zamoliti ga da se ne ljuti kao što se ja ne ljutim.

Želim mu reći da ga volim i da sam zato otišla.

Da ga ne zamrzim.

*****

NIsam napisala ništa. Nikada njemu.

A sve što sam ikada ikome napisala bilo je pisano njemu.

*****

Tiho zatvaram vrata iza sebe.

Vrijeme je da tuga prođe.



#######################

Ovo je napisano prije nekoliko dana. Nisam objavila jer me uhvatila takva mučnina od spoznaje da već godinama zapravo ne radim ništa drugo, nego u nekim novim vezama pokušavam ispraviti scenarije iz svog braka.

Pa ja sam zapela u obrascu muškaraca u koje se zaljubljujem, tražeći osobine svog bivšeg muža i pokušavajući "na vrijeme spriječiti katastrofu", pokušavajući biti "bolja", "nježnija", "brižnija", "voljeti više"... Odrađivala sam pokoru na koju sam se sama osudila.

Toliko sam bježala od tuge zbog razvoda da sam samo privlačila sve veću i veću tugu.

Mislim da je vrijeme da odtugujem, onako bez laganja sebe... nije išlo - koja izlizana fraza, ali eto - nije išlo.


19:32 | Komentari (27) | Print | ^ |

četvrtak, 04.05.2017.

Dosljedno nedosljedna (ništa o svačemu)

- Nedosljedna si. Danas si puna optimizma, a za tri dana ćeš opet potonuti u samosažaljenje i tu tvoje teorije padaju u vodu.

Volim razgovarati sa njim, Njegova kritika je argumentirana i nisam zbog nje postala neraspoložena.

- Da, nedosljedna sam. Jedina moja dosljednost je odluka da se mijenjam. Dosljedno sam odlučila ne držati se dosljedno ni jednog stava ako primijetim da se zbog tog stava, zbog ustrajanja na svom stavu ili postupku, ne osjećam dobro. Uostalom, za tri dana možda pobijedi navika da postupam po staroj šemi, nije se lako riješiti loše navike.

****

Ne znam preciznije prenijeti naš razgovor od zadnje šetnje.

Završilo je njegovim obećanjem da će istražiti kako se može izmjeriti postojanje serotonina u organizmu.

Jer on, za razliku od mene vjeruje u kemiju tijela i vjeruje da se lijekovima može povisiti taj nesretni serotonin.

Činjenica je da smo oboje laici sa različitim iskustvima.

Kad sam bacila antidepresive odlučila sam otvoriti um svim savjetima koji bi mi pomogli da promjene u sebi postignem mijenjanjem vlastitih navika i obrazaca ponašanja.

Nije to jednostavno.

Naša su uvjerenja i reakcije godinama stvarane. Naša uvjerenja najčešće nisu izvorno naša. to su uvjerenja naših roditelja, učitelja, ljudi koje smo iz bilo kojeg razloga prihvatili kao autoritet. Nisu sva uvjerenja loša, ali ako se osjećamo loše, prvo moramo svako od tih uvjerenja preispitati.

Ako želimo različit rezultat moramo promijeniti formulu po kojoj postupamo.

Odricanjem od vlastitih uvjerenja gubimo identitet koji smo stvorili kroz život. Naš um je razvio obrasce ponašanja u svakoj situaciji, on reagira na vanjske okolnosti različitim emocijama koje izražavamo ili ne izražavamo. Mi dobivamo rezultat u životu na koji smo se već trebali naviknuti. Ako ste zadovoljni rezultatom ne trebate mijenjati ništa.

Ako su emocije proizvod reakcije našeg uma na vanjske poticaje onda, ako doista nismo zadovoljni emocijama u sebi, ako nismo zadovoljni životom koji živimo, trebamo mijenjati misli o tim okolnostima i tako možda izmijeniti i same okolnosti.

Moramo mijenjati sebe.

- Ljudi se teško mijenjaju - rekao mi je čovjek koji mi je iz vlastitih, meni nepoznatih razloga, odlučio pomoći na mom putu - Te promjene su u pravilu male, ako ne postoji svijest i čvrsta odluka ili ako promjene nisu rezultat nekog jakog životnog potresa, tragedije.

Mi smo usvojili obrasce ponašanja naših autoriteta i držimo ih se čak i onda kada je očito da nas takvo ponašanje ne dovodi do željenog rezultata. I vjerujemo da su naše reakcije jedine moguće u okolnostima koje nas okružuju.

Da je to istina, svi bi na istu situaciju reagirali isto, na sličnu slično i ne bi bilo sukoba i nesporazuma među ljudima.

****

Dakle, napuštanjem uvjerenja došla sam na nepoznat teren. Sve je postalo jedan veliki eksperiment u kojem je jedina potvrda da sam na dobrom putu činjenica da se osjećam ispunjeno, sretno, zadovoljno, mirno, a jedini alarm da griješim to da se nakon nekog postupka ne osjećam dobro - osjećaj ljutnje, tuge, bijesa, straha...

Nema uhodanih pravila, ali postoje putokazi. Moj put ne mora biti isti kao vaš. Cilj je isti - imati sretan i ispunjen život. Odgovori su oko nas ako otvorimo um. Otvoren um dopušta nedosljednost.


08:57 | Komentari (27) | Print | ^ |

srijeda, 19.04.2017.

Kino

Bili smo u Karamana (kino, ono lijepo starinsko, a ne kao ova moderna današnja).

Klimnula sam glavom starijoj gospođi koja je sjela tri stolice dalje od nas. Ili je ona prvo pozdavila mene?

Nekako mi je bilo u redu javiti se nekome tko s nama dijeli intimu starog kina.

Ukupno nas četvero u cijelom kinu. Čovjek koji je sjedio par redova ispred je došao ranije i nisam mu vidjela lice.

Sve ostale stolice prazne. Kao da film gledamo kod kuće, kao bogataši u svojoj privatnoj kino dvorani.

Film me se dojmio više nego njega. "Koliba" - uklopio se u moj misaoni proces zadnjih dana.

Malo mi je žao starih kina. Izumiru. U Splitu je ostalo još samo Karaman.

Ne razumijem, isto film se prikazivao i u ovim bezličnim kinima po šoping centrima i punio dvorane sa znatno skupljom kartom.

Mene ta moderna kina ne privlače.

Možda je i mene i kino u kojem smo bili pregazilo vrijeme?

Ipak, imamo mi šarma...


21:44 | Komentari (30) | Print | ^ |

subota, 15.04.2017.

Crtice za uspomenu

Uvijek će biti ljudi koji nas vole i ljudi koji nas ne vole.

Uvijek će biti onih koji nas prihvaćaju kakvi jesmo i onih koji nas ne mogu, ne žele ili ne znaju prihvatiti.

Apsurdno je tražiti razloge, čak i kad nam je doista stalo da nas netko prihvati.

Što se više trudimo da nas netko prihvati to ga više udaljavamo od sebe.

Ne znam zašto je tako, ali eto, empirijski dokazano, to je tako.

*******

Povraćala sam i povraćala...Spontano. Iz mene je izašla svaka emocija, ali nije bilo dovoljno.

Jutros sam opet povraćala, namjerno, da izbacim svaki ostatak emocije, svaki trag, uspomenu...

Dobro je... Dišem, dan je i dalje sunčan, uz mene leži Šugo i prede.

Dišem... Dobro je... Sutra je Uskrs.

Simbol nade u novi život.

Jesam, jako sam ga voljela, ali to je bilo u nekom prošlom životu.

Ne želim ne voljeti, prestati voljeti, ... imamo samo mogućnost zatvoriti taj život i započeti novi... čisti od prošlosti.

*******

Ljudi prave božićne i novogodišnje odluke. Za Korizmu se odriču koječega.

Moja uskršnja odluka je da idem dalje. Iz početka. Koliko god treba puta iz početka bojati platno vlastitog života u žarke boje.

Svakoga dana pred nama je izbor kako ćemo provesti taj dan.

Jučer je iza nas, ne možemo mijenjati prošlost.

Svaki dan je nova mogućnost, prilika da budemo sretni.

Sutra će biti što bude.

Imamo ovaj dan pred nama i slobodu odluke kako ćemo ga provesti.

*******

Dakle:

1. biram danas dobro raspoloženje

2. biram dati najviše od sebe tamo gdje sam potrebna

3. biram misliti na sebe u svemu tome

4. biram rasti i razvijati se

5. biram zagrliti Šugu i samo slušati kako prede

6. biram voljeti



12:32 | Komentari (12) | Print | ^ |

subota, 01.04.2017.

Obveze - životna lekcija broj 1.

U ovo doba godine moj šef poduzima redovite činovničke poteze kojima diskreditira moj rad.

Duga je povijest njegove netrpeljivosti prema meni, ali kad bolje razmislim osjećaji su uzajamni, pa je besmisleno da se ljutim.

Prošle godine u ovo doba bih od stresa potonula u takav crnjak da bih danima dolazila sebi.

Procedura je standardna. Prvo šef ocrni mene, onda ja pišem prigovor, onda on taj prigovor ne uvaži, onda se ja žalim šefu od šefa koju utvrdi da je šef fulao par propisa na moju štetu, onda sve ide pred komisiju i tako se to vuče svirajući po mojim živcima.

Bila sam na granici predaje prošle godine, ali sada se opet borim.

Kad stignem napisat ću nešto o tome kako sam počela odbijati kritiku od sebe. Ne svaku kritiku, već onu kojoj je jedini cilj da me spusti na nivo osobe koja kritiku upućuje.

Danas želim napisati nešto o obvezama koje nam nisu ugodne.

*****

Imam sklonost bježati od neugodnih obveza.

Prije bih našla tisuću razloga zbog kojih ću odgoditi te obveze za sutra ili ih, u najgorim vremenima, neću uopće obaviti. Izmislila bih probleme zbog kojih se tim obvezama ne mogu posvetiti. Bol u želucu, proljev, temperatura... depresija.

Među neugodne obveze kod mene su najgore upravo ove povezane sa poduzimanjem nužnih poteza radi zaštite položaja na poslu i kontrola financija.

Prvo sam se, očekujući ovo godišnje doba i redovitu šikanu od šefa, uhvatila u koštac sa financijama.

U početku je bilo teško. Trebao mi je čitav dan psihičkih priprema samo da provjerim stanje na svom tekućem računu.

Još ako utvrdim da je tekući račun prazan. Teška koma.

Onda sam se suočila sa tim problemom. To se naprosto mora.

Sjest, izračunati primanja i troškove, preispitati svaki trošak je li baš nužan i rezati one bez kojih mogu.

Rezultati polako dolaze.

Financije nisu značajno porasle, ali uz redovitu, sada već rutinsku kontrolu tekućeg računa najmanje jedan put tjedno, imam predodžbu s kojim iznosom mogu raspolagati, pa si čak uspijevam priuštiti sitne luksuze.

Unaprijed predviđam buduće nužne troškove i izdvajam novac za njih. Troškove sada dijelim na nužne i potrebne. Nužni su oni koji se naprosto moraju platiti, a potrebni su oni troškovi koji nam popravljaju kvalitetu života. Tu spadaju ulaganja u sebe, u životni prostor i sitni luksuzi.

Nije ovo završen proces. Vjerujem da mogu i bolje.

Danas sam ponosna na sebe.

Prvo sam se prije tri dana kada sam dobila dopis od šefa, natjerala da ga stavim sa strane i posve zaboravim da postoji do danas, kako bih najnormalnije nastavila raditi posao za koji sam plaćena da ga obavljam radnim danom. Unaprijed sam, već znajući gdje mogu očekivati "udarac" pripremila svu dokumentaciju za svoju "obranu" u urednu fasciklu. I večeras sam, doduše još uvijek sa grčem u želucu, određenom gadljivošću, napisala prigovor. Nisam izgubila dane na komiranje, ljutnju, žalopojke. Napisala sam taj prigovor koji ću u ponedjeljak predati kako bi ga on onda odbio a ja se onda žalila njegovom šefu...

Sve lijepo složeno u fasciklu,

*****

Postoje obveze koje se naprosto moraju obaviti. Dobro je ako imate podršku ljudi oko sebe, prijatelja, ali kako god da okrenete morate ih obaviti i u tome ste na kraju sami, to su vaše obveze - te neugodne obveze nema smisla ignorirati, obavite ih kao što se guta gorka pilula i nakon toga vam je lakše.

Vjerujem da mogu i bolje.

Oznake: depresija


20:55 | Komentari (10) | Print | ^ |

petak, 31.03.2017.

Bez naslova za početak

Svi koji su prošle godine čitali moj blog znaju priču o depresiji, antidepresivima, nuspojavama.

Već više od pola godine ne pijem nikakve antidepresive na vlastitu odgovornost. Moja liječnica u početku se protivila tom postupku, ali nije imala izbora. Bilo je teških trenutaka, i sada ima "potonuća", ali nisam zažalila.

Podvrgla sam se psihologijskom testiranju prije dva tri mjeseca.

Rezultat:

- nemam depresivnu strukturu ličnosti
- nemam nikakav poremećaj osobnosti

U prijevodu, po narodski - imam napismeno da sam posve normalna.

Određene poteškoće u socijalnom funkcioniranju, nedostatne da bi se radilo o bilo kojem poremećaju, postoje i povezane su sa hipersenzibilnošću.

Toliko o tome.

Zagrebala sam ponovo ovu temu iz više razloga:

1) jedan nezanemariv broj blogera mi je pružio veliku pomoć i podršku, red je da vas informiram o promjenama
2) možda nekome pomogne moje iskustvo suočavanja sa samom sobom
3) nekome, davno, obećala sam napisati knjigu o depresiji (duhovitu), kad ta dijagnoza bude "iza mene" (ovo nije ta knjiga, ali treniram)

Zašto sada o tome pišem?

Zato jer se činjenično nije puno toga promijenilo u mom životu.

Ovih dana sam pod izrazitim stresom zbog posla (uobičajeno), nisam se u međuvremenu sretno zaljubila (uobičajeno), financije nisu značajno bolje nego prošle godine

Trebala bih biti strahovito depresivna, a nisam.

Ja sam se promijenila i taj proces nije završen.

Nekad se bojim povratka u stari obrazac tuge, ali taj strah je sve manji.

Pisanje je način da ostavim trag, jednako kao i da posložim misli.

Puno sam aktivnija nego prošle godine, pa manje dolazim na blog, ali eto... nastojat ću u nastavcima, kad mi to vrijeme dopusti, u okvirima vlastite sposobnosti pisanog izražavanja, prenijeti dosad naučeno životno gradivo.

Ne znam koji naslov staviti.... Bez naslova za početak



Oznake: depresija


18:21 | Komentari (8) | Print | ^ |

<< Arhiva >>



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se