Srpanj 2018 (25)
Lipanj 2018 (39)
Svibanj 2018 (45)
Travanj 2018 (32)
Ožujak 2018 (37)
Veljača 2018 (37)
Siječanj 2018 (41)
Prosinac 2017 (48)
Studeni 2017 (42)
Listopad 2017 (37)
Rujan 2017 (25)
Kolovoz 2017 (29)
Srpanj 2017 (20)
Lipanj 2017 (30)
Svibanj 2017 (32)
Travanj 2017 (34)
Ožujak 2017 (34)
Veljača 2017 (30)
Siječanj 2017 (33)
Prosinac 2016 (29)
Studeni 2016 (5)
Listopad 2016 (22)
Rujan 2016 (32)
Kolovoz 2016 (25)
Srpanj 2016 (39)
Lipanj 2016 (24)
Svibanj 2016 (18)
Travanj 2016 (27)
Ožujak 2016 (27)
Veljača 2016 (12)
Siječanj 2016 (8)
Prosinac 2015 (25)
Studeni 2015 (27)
Listopad 2015 (32)
Rujan 2015 (39)
Kolovoz 2015 (6)

< srpanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Dikod uđe a Dikod i ne uđe.

Mate Baturina

Jugoslavija nije valjala, da je valjala ne bi se onako krvavo raspala

Đorđe Balašević

Linkovi


Da je posranom do potoka, opra bi se.

Moja pokojna baba Luca



garmin 220


Komentari svih onih koji ne liču na junikorne
Bit će nemilice obrisati

hrvatskanjamizujo

FreshCaYg
12.07.2018., četvrtak
Ko more razumit tu euforiju

Čovik iz dijaspore se oće priključit Zaprešić boysima i gotovo



Jedno od najdaljih sjećanja koja imam, je iz babljeg ljeta 1968, mater je bila u rodilištu jer je rodila mog mlađeg brata, ćaća je radija faturetu negdi na mejama, pa je negdi ubra najlipše ruže koje sam ja ikad vidio, a koje su mirisale po pepermintu, posli je nekom prilikom reka da ih je ubra isprid Titove vile, zamota ih je u papir od vriće od cimenta, da ko ne bi vidija da nosi cviće, pa smo išli vidit mater u rodilište, a onda posli toga na utakmicu, bilo mi je tri i po godine i bila je to prva utakmica na kojon san bija.

Vidi naši dragi reportera :))

Kad je završila utakmica negdi duboko u noći kad je adrenalin malo splasnija ja san leža i plaka, onako kako mi muškarci plačemo, bezglasno, samo suza klizne niz lice, pa druga, treća ....:
Emocije su zajebana stvar, ćaća je volija obitelj, nogomet, košarku, balote i Hrvatsku, sićan se kad san bija malo veći pita san ga kad ću ja moć tamo, to tamo je bila sjeverna tribina, reka je kad dođe vrime.
Sjeverna tribina je bila san, kakvi pioniri, omladinci, pričest, kad su te pustili na sjever posta si muškarac.



U samačkim sportovima moraš pobijedit sebe, ako ste se ikad ozbiljnije bavili sportom, ima taj trenutak kad pobijediš vlastito tijelo, kad više ne osjećaš bol, ni umor, kad ti se čini da lebdiš, to se sinoć događalo na utakmici, i bilo je veličanstveno gledat ih kako jedan po jedan prelaze granicu boli, pobjeđuju vlastito tijelo i na koncu i protivnika.

Ćaća je plaka kad smo pokojnu babu vodili u bolnicu, jer je zna da se neće vratit, kad smo ja i brat došli reć da idemo u rat, samo je protrlja oči i reka, kad već ja ne mogu, ajte vi i pazite na sebe, i kad smo se vratili iz Oluje.
Moji sinovi ka i ja i ka njihov did su ludi za balunon, jer sam ih ja kad su prohodali odveo na stadion, i oni su mene pitali kad će moć tamo, misleći pritom na sjevernu tribinu. Ljubav za Hrvatsku im nisam triba usađivat, Dida je to obavio prije nego li su prohodali.



Ćaća je umra prije sedam godina, nisan plaka, zna san ako počnen da neću stat, zakopa san tugu duboko negdi u sebi, dok jedna druga smrt nije pokrenula lavinu, koja me razbila ka bocu.
Ja ću ako Bog da, oko Božića postat Dida, ako bude i cura ja ću je čim prohoda odvest u stadion, i učit je kako se voli Hrvatska, i ko zna koliko puta još u životu pustit suzu, bez glasa, jednu drugu treću

Jer emocije su zajebana stvar.

- 22:59 - Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.