mislim da imam (da li se to tako kaže?) neki blagi oblik sinestezije.
naime, raspoloženja su mi popraćena mirisima. pa tako ako sam loše volje, sve mi nešto smrdi, a da sam dobre volje stalno osjećam neki fini miris.
postoji tu čitav niz nijansi i ne mogu reći da li se neki miris ponavlja i veže isključivo uz neko određeno raspoloženje, ili se svaki put radi o nekom novom mirisu. Znam da su mi mirisi uvijek neraspoznatljivi, tj. ne mogu odrediti što to mirišim, odnosno što mi to smrdi.
Dugo mi je trebalo da shvatim da je to zaista tako nešto, "na rubu znanosti".
Prvo sam se isčuđavala kako drugi to ne osjete, onda sam mislila da to ja smrdim/mirišem, ali vrlo lagano pa da drugi to ne mogu osjetiti. Međutim koliko god gurala kvrgavu nosinu MOG ČOVIKA u sve zakučke mog tijela da provjeri "jesam li to ja", on nije ništa posebno osjetio. Osim toga ja ne koristim parfeme (zapravo, vrlo rijetko) i ne volim mirise u različitim proizvodima tipa sapun, mlijeko za tijelo i sl... pa i koristim uglavnom one "bez dodanih mirisa".
Nakon što sam isključila sve "racionalne" mogućnosti zaključila sam da je to na "psihičkoj bazi" (kao, uostalom još mnogo toga kod mene, ali više o tome drugi put).
Ne znam kako vam to zvuči, ali moram priznati da to zna biti vrlo teško, čak i kad se radi o vrlo ugodnim mirisima. Eto, već nekoliko dana osjećam fini, mekani, baršunasti, a istovremeno vrlo osvježavajući miris. Izluđuje me! stalno šnjofam okolo šta to miriše. Mozak jednostavno ne može prihvatiti činjenicu da ništa ne miriše već da je taj miris "virtualan", da ne postoji, da je to samo meni u glavi...
Ipak najgore je kad sam loše volje. zamislite, em sam loše volje, em mi stalno nešto smrdi. I ponekad je to nekakv smrad truleži, nekad nekakve paljevine, ili žabokrečine, nekad jednostavno smrdi, bože sačuvaj!
Možda to nije sinestezija, možda je nešto drugo, ne znam, ali trenutno se valjam u baršunastim jastucima mladog cvijeta slatkastih isparavanja svježeg planinskog zraka...