Život općenito
Život je u principu prezahtjevan za mene.
Zbog ove izjave ću najvjerojatnije gorit u paklu (naravno, ako se na kraju ispostavi da je čika Dante ipak bio u pravu) jer stvarno imam poprilično lagodan život, krasne roditelje, najboljeg ČOVIKA na svitu, općenito puno sreće itd.itd... moglo bi se reč da sam razmažena, nebitno, prezahtjevno mi je.
Trebala bi biti kreativna, zrađivati, održavati kvalitetne odnose sa rodbinom i prijateljima, biti dobra kćer, sestra, voljeti MOG ČOVIKA, biti uredna, održavat stan čist, hraniti se bar donekle zdravo, bavit se bar umjerenom rekreacijom, čitati knjige, gledat filmove, ić u kazalište, na koncerte jazza, rock i klasične glazbe, tu i tamo negdje otputovat, informirati se, profesionalno se usavršavati, njegovati kosu, kožu, redovito se pedikirati i manikirati, održavat mentalnu, oralnu i intimnu higijenu, umivat se svako jutro i prije spavanja, biti modno osvještena, redovito zalivat cviće... i još hrpetinu svakodnevnih sranja...
Slobodno me popljujte, ali jebiga, ja nemam živaca za sve to!
Pitanje je - imam li izbora?
Što sam jučer radila
Nakon višegodišnje apstinencije od druženja s ljudima, izlazaka (što uključuje sve od večere kod prijatelja preko kina, kazališta, clubbinga, sjedenje na klupici u parku...) i opijata svih vrsta, sinoć sam izašala na koncert klasične glazbe i vratila se doma u sitne sate, mrtva pijana. Ja i MOJ ČOVIK.
Onda smo se divljački pofatali. Bilo je fenomenalno. Ima nešto u pijanom sexu. Ne znam šta, ali jebeno je drugačije nego kad si trijezan. I fizički i psihički si nekako osjetljiviji, i najmanji dodir izaziva lančanu reakciju...
Ja i inače mogu doživit orgazam i bez seksa. Prešla sam tridesetu i redovito imam seksualne snove u kojima gotovo uvijek svršim. Mislim zapravo, ne da ja sanjam sebe kako svršavam, već stvarno svršim. Zapravo, ne znam, možda i samo sanjam pa mi se čini da to stvarno i bude... uostalom koga briga, meni dobro...
Dakle, šta sam tila reč... nemam pojma... ovo je moj prvi post tipa "šta sam radila jučer". Mislim da je dobar. Pogotovo ako uzmete u obzir da sam se tek probudila, da me boli glava, da ne mogu artikulirat ni jednu poštenu misao, da mi slika titra pred očima, a mozak u istom trenutku želi poći na dvije suprotne strane...
MOJ ČOVIK još spava. Jesam ga! 
To Be Or Not To Be?
Da li vas zadovoljava vaš život?
I kakav bi vas život zadovoljio?
Hoćete li vas zadovoljiti "prosječan građanski" život: brak, posao, djeca?
Hoćete li se razočarati u sebe ako za svog života ne učinite nešto važno?
Pri tom ne mislim na površnu slavu, da vam sliku objave u novinama ili štajaznamšta. To i nije baš neki problem postić.
Mislim na neko važno otkriće, da spasite nekom život, promijenite neke stvari na bolje...
Što bi htjeli da ostane iza vas nakon što napustite ovaj svijet?
