Sirene (3. nastavak)

petak , 19.08.2011.

Iz moje zagledanosti, udubljenosti i odvojenosti od svega, trgnuo me ženski glas s kopna. Isprva nisam obraćao pažnju, iskreno i ne vjerujući da mene netko treba, jer na Otoku i nisam imao baš previše poznatih koji bi me nježnim ženskim glasom zvali, no nakon nekog vremena shvatio sam da netko pokušava privući moju pažnju.

Okrenuo sam se prema obali i ugledao dvije žene, otprilike moje dobi, što znači da su i one kao i ja brojeći godine negdje pri kraju niza koji počinje sa tri i kada još uvijek možeš sebe i smatrati i zvati tridesetineštogodišnjakom. Zgodno je to s brojenjem godina, kada si klinac strašno želiš da imaš koju više, da ove što prolaze presporo malo ubrzaju i da prođu što brže, kako bi što prije ušao neki tada ti se čini čarobni svijet odraslih. Brojiš ih drugačije, pa sa šesnaest i pol imaš skoro osamnaest, no kada ih se poprilično nakupi shvatiš da taj svijet odraslih i nije nešto posebno, sjetiš se da su sve prošle bile nekako ljepše i da ove što dolaze previše brzo prolaze, pa sam sebe s tridesetidevet lažeš da imaš trideset i neku.

Znam da se starost ne broji brojem okretaja zemlje oko sunca, nego ju određuje ono što osjećaš u sebi, količina radosti, želje i užitka u svakom proživljenom danu. Ipak nekada si mogao čitav dan i noć raditi, lumpovati, piti, hodati... odspavati par sati pa opet sutradan isto ispočetka i tako skoro u nedogled, a sada ti poslije jedne burnije noći treba i po nekoliko dana da se vratiš u neku normalu. Zašto je to tako, nisam previše razmišljao, vjerojatno je neki znanstvenik to vrlo lijepo u svom nekakvom radu i objasnio. Ne čitam znanstvene radove, ne zbog toga što smatram da se u njima nema što pročitati, nego zbog toga što svi ti znanstvenici toliko se posvete tome malome komadiću svoga istraživanja, ulože čitavog sebe veliki broj godina, na kraju i dokažu, otkriju nešto, a usput zanemare sve ostalo, činjenicu da život postoji i teče i mimo dokazane tvrdnje da je zbroj kvadrata nad katetama jednak kvadratu hipotenuze. Nisam razmišljao o tome, volim razmišljati o ničemu.

Dvije djevojke, nazvati ću ih djevojkama, jer tako i sebe mogu momkom zvati, koje su me dozivale zanimale su se za to da li na Otoku postoji kakav dobar restoran u kome se može pojesti nešto osim ribe. Nakon što su mi objasnile da su već bile u ona dva restorana na obali i da im se uza sve poštovanje prema kuharu, obrok nije svidio. Poznavajući i restorane i kuhare koji u njima rade, nisam se niti malo tome začudio. Danas svako može poredati par stolova u red, obući se u konobara, tetkovog sina proglasiti kuharom i iznad ulaznih vrata zakucati tablu s natpisom restoran.

Kako nisam imao pametnijeg posla, a i želudac mi je nakon spomena hrane odaslao signal, u obliku blagog grča, da u njemu vlada poprilična praznina, predložio sam djevojkama da mi se pridruže u večeri. Ispričao sam im priču o malenoj konobi na kraju mjesta gdje se mogu pojesti domaći otočki specijaliteti, koji nisu nužno riba. Pogledale su se, malo zamislile, zasigurno zaključile da su u brojčanoj prednosti i da im ja ne izgledam kao nekakav opasni tip, slegnule ramenima i skoro u glas rekle: „Zašto ne.“

Putem do konobe sam saznao da su iz Velikog Grada i da su prijateljice još iz gimanzije. Na otok su došle prije pet dana, saznavši za njega kopajući po internetu. Učinio im se sa svojim pješčanim plažama i okružen beskrajnim morem kao zgodno mjesto za odmor. Angažirale su bake i djedove za čuvanje djece te zajedno sa muževima krenule na odmor za koji su vjerovale da će im razbuktati, godinama svakodnevnim životnim problemima već pomalo ugaslu vatru bračnog života. No kako to biva i kako u jednom filmu, iz kojeg se sjećam samo toga, glavni glumac prelazeći preko nekog drvenog mosta reče : “Čovjek snuje, a Bog odlučuje“, njihovi muževi su odmah po dolasku na Otok otkrili mogućnost noćnog ribolova na velike ribe, te su već prve noći unajmili brod, pribor i vodića. Noćna avantura praćena bogatim ulovom im se toliko svidjela da su odlučili da ju niti jednu noć svog boravka na Otoku neće propustiti. Nakon povratka iz ribolova u ranim jutarnjim satima, umorni bi zaspali, spavali do popodne, potom pripremili nešto od ulovljene ribe za ranu večeru, te se pripremali za novi lov. Tako se planirano razbuktavanje vatre pretvorilo u nešto sasvim drugo, što sa vatrom u tom smislu nema ništa.

Stigli smo do konobe, našli slobodan stol, smjestili se, naručili kuhanu janjetinu s povrćem, načeli prvu bocu domaćeg crnog vina. Saznao sam da jedna radi kao računovođa u nekoj firmi, da muči muku sa gazdom i naplatom potraživanja, da je jedva upisala sina u vrtić, da izgubi dva sata u prometu dnevo odlazeći i dolazeći na posao, da u kupovinu ide isključivo samo nedjeljom jer ostalim danima nema vremena zato, da je nekada pjevala u zboru, a danas jedva pod tušem zapjeva koju. Uz drugu bocu vina druga je ispričala da je nakon gimnazije završila psihologiju, a danas kada ne pomaže kćerci u savladavanju gradiva petog razreda osnovne škole, umjesto proučavanja psihe raznih ljudi, premeće kroz ruke robu, koju su ti isti ljudi kupili, na blagajni jednog velikog trgovinskog centra. Saznao sam da se danas sve više ljudi odlučuje za jeftiniju varijantu neke robe, zanemarujući kvalitetu.

Kada je uz treću bocu crnog vina došao red na mene da ispričam svoju priču, pravi razlog mog dolaska mi se nije dalo objašnjavati i predugo bi trajalo, pa sam im slagao da sam na Otok došao da odvojen od svijeta napišem roman o ljubavi, životu i psima, u kome se psi uopće ne spominju. Možda i nisam puno slagao, ali definitivno ništa nisam pisao. Nijh je pak zanimalo o čemu pišem. Poprilično opijen vinom, mogao sam mojim poprilično opijenim sugovornicama ispričati bilo što. Počeo sam im pričati o dijelu gdje glavni junak na obali mora razgovara sa sirenama tražeći svrhu života, te im predložio da im pokažem stvarno mjesto na kome kupim inspiraciju za to, naravno ako žele. Imajući vjerojatno još uvijek na umu brojčanu prednost uz opijenost alkoholom, nije puno trebalo da zajedno sa mnom i još jednom bocom crnog vina već budu na putu ka skrivenoj uvalici s druge strane otoka.

Nakon toga sjećanja postaju u najmanju ruku rečeno nejasna. Vrijeme kao da je počelo mijenjati dužinu proticanja, neki događaji su se odvijali strahovitom brzinom, a neki kao da su trajali satima. Boje su se na tren razlijevale u svim nijansama šireći se i na ono što nije obojeno, a na tren su potpuno nestale u tišini crnila. Sjećam se da sam stajao u vodi do koljena šireći ruke, dozivajući sirene. Sjećam se da nikoga nije bilo oko mene. Sve je utihnulo. Osim otkucaja srca nisam čuo ništa. Mrak. Crnilo. Odjednom učini mi se kao u da u daljini čujem pjesmu, tužni ženski glas, kao da je sva tuga svijeta skupljena u tome glasu, u toj pjesmi bez glazbe, kao da izranja iz mora, kao da se razlijeva pijeskom, kao da se provlači između stabala, kao da ulazi u mene, tamo negdje duboko, tamo negdje gdje niti jedna pjesma nije mogla doći, srce ubrzava, dah je kraći, isprekidan, grlo se steže, suze same kreću, kotrljaju tugu niz obraze, pjesma ih kupi u sebe, odnosi tugu, odnosi suze, odlazi ostavljajući mir. Tišina opet. Mrak. Trenutak kao vječnost da traje. Ispred mene voda kao da počinje ključati, iz nje izranjaju dvije djevojke s kojima sam večerao, gole, boje se opet šire, miješaju, one me skidaju vuku za sobom u dubinu, stavljaju između sebe, svojim tijelima me obuhvaćaju, stišću, zaranjaju.....

Tišina opet, boje nestaju, ostaje samo plavo, koje nestaje.

Moglo je na brodu biti još četrdesetosam kilometara užeta za namatanje, no u mom sjećanju se nije pojavljivalo više niti jedno na prošlu noć. Prazna boca je ležala na palubi. Odjeća na meni je bila suha. Glava mi je bila bistra, bez boli. Ništa mi nije bilo jasno. Zavukao sam ruku u hlače, odahnuo sam, sve je bilo na svom mjestu.

Slegnuo sam ramenim. Ništa, ionako je danas novi dan. Možda su stvarno bile sirene.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se