Priča o Anđelu (Dio 32)

ponedjeljak , 19.09.2005.

Ležimo na toplome pijesku, njena glava na mojim grudima, pramen plave kose nošen vjetrom miluje mi je obraz, uvjeravajući me da ne sanjam. Moj Anđelćić i ja goli na pijesku pod suncem koje nas grije, kraj mora koje nam šumi pjesmu valova i morskih daljina, ispod plavog neba koja nas čuva i ništa više.

Apsolutna sreća, apsolutno zadovoljstvo. Misli koje ne misle na ništa, misli u kojima nema jučer, misli u kojima nema sutra, misli u kojima ne postoji ništa osim ovoga trena sada. Njena ruka u mojoj, čvrsti stisak, kojim kao da želi ovaj trenutak utisnuti u vječnost, utisnuti u sjećanja. Ruka na njenom golom tijelu, miluje ju nježno, prstima lagano dodirujući njena leđa pišem 'volim te', smiješka se i svojim nježnim pokretima na mome trbuhu ispisuje 'i ja tebe'. Smiješim se. Sretan sam. Smiješi se. Sretna je.

Trenuci izdvojeni iz vremena, izdvojeni iz stvarnosti, trenutci u kojima ne postoj ništa osim nas dvoje. Milijarde zrnaca toplog pijeska pod nama, milijarde kapi mora pored nas, milijarde zraka Sunca koje nas obasjava toplinom, plavo nebo koje nas pokriva svojom čistoćom, samo su nijemi svjedoci ovoga trenutka, slika koja će ostati zapamćena, slika koja će podsjećati na trenutak, trenutak koji će ostati zabilježen u sjećanjima, kao nešto što se dogodilo, kao nešto što nas je ispunilo, kao nešto što je zatitralo naše osjećaje natjeravši ono nešto u grudima da pleše plesom kao nikada do tada, plesom do tada potpuno nepoznatim, ali tako lijepim, plesom koji oslobađa, plesom koji veseli, plesom koji istodobno uzburkava ali i donosi potpuni mir, plesom beskrajne sreće, plesom ljubavi.

Zaspali smo. Nisam sanjao ništa, nije mi bio potreban san pored jave.

Probudilo me udaranje sitnih kamenčića u mene, sjedila je iznad mene i bacala sitne kamenčiće na mene, obučena, nasmijana. Ispred mene na pijesku je velikim slovima bilo napisano 'Volim Te Najviše Na Svijetu'. Iako sam to znao, osjećao, ipak su me ta velika slova napisana njenim stopalima po pijesku obradovala i natjerala da na tome istome pijesku nacrtam veliko srce s njenim imenom u sredini i da joj kažem kako bi volio na nekome zidu velikim slovima napisati koliko ju volim, ali da tako veliki zid ne postoji i da se svi zidovi svijeta spoje u jedan, opet bi bili maleni, a ni sva svjetska proizvodnja boje ne bi bila dovoljna da oboji ta slova kolika bi bila.

Nasmijala se i rekla da ljubav ma koliko se trudio ne možeš napisati, jer ljubav je nešto što ne možeš opipati, namirisati, ne možeš ju čuti ni vidjeti, nije ni slatka ni gorka, a opet ju osjećaš, osjećaš tako jako, u najljepšim mirisima koji mogu mirisati, tako slatku, tako divno meku, obojanu najljepšim bojama, ispunjenu najdivnijim zvucima i ne možeš ju usporediti s ničim, jer tako nešto potpuno i prekrasno osim ljubavi i ne postoji.

Ljubili smo se, nosio sam ju na rukama, trčali smo pijeskom jedno pored drugoga, dopuštali da nas valovi zapljuskuju i tako postajali dijelom mora, koje je postajalo dijelom nas i beskrajne sreće kojom smo okupani, ukrali smo komadić raja samo za nas, doživjeli ga budni skupa…



Svira: Dario G - Voices



nastavlja se....

update: Dosadašnje dijelove Priče o Anđelu zajedno s Vašim komentarima možete pogledati kopajući po arhivi ili objedinjene sve na jednom mjestu (bez Vaših komentara) slijedeći ovaj link Priča o Anđelu (prethodni dijelovi)

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se