Dio XXX (trideset)

četvrtak , 14.07.2005.


Dean Martin - You're Nobody 'til Somebody Loves Yous'


a


Izašavši van iz auta spoznao sam par stvari odjedanput. Kućica nije bila kućica nego poveliko zdanje u kojemu je pet ljudi moglo boraviti pet dana da se ne sretnu međusobno više od pet puta i odmah sam zamijetio da sam sasvim sigurno kupio pet puta manje boje nego je potrebno za obojiti ovoliki dvorac. Stvarno je bila na osamljenom mjestu neposredno u blizini pješčane plaže s pogledom u plavu daljinu, a stvarno je bilo i to da ja nisam znao gdje sam ostavio ključeve koje mi je Jaques mlađi dao. Nemoguće da sam ih zaboravio. Prizvao sam u glavu sva moguća sjećanja, pretražio sve moguće džepove na hlačama, pretražio sve moguće pretince u velikom žutom (uh.. koliko ih samo ima) ali osim starih računa u džepovima i praznih kutijica od kondoma u pretincima nisam našao ništa što bi bar i najmanje sličilo na ključ od kuće.

Naslonio sam se rukama na blatobran i glasno spominjao svoju nesposobnost da bilo što napravim kako treba, vrištao sam na sebe zbog neurednost, bio ljut zbog samo meni svojstvene gluposti i površnosti. Prišla mi je s leđa obuhvatila me, stavila svoje one divne anđeoske ruke na moja prsa, poljubila me onim svojim divnim usnama u vrat i šapnula da ne brinem, da ključevi nisu mogli nestati, da su sasvim sigurno u autu negdje i da ćemo ih naći, a ako ih i ne nađemo što ima veze, pa nismo ovdje došli da uživamo u kući, ovdje smo zbog nas dvoje pa makar to bilo i pod vedrim nebom, jer ionako noću nema boljeg pokrivača od zvjezdanog svoda s milijardama sitnih zvjezdica koje će sjati samo za nas.

Ne znam da li su njen dodir i poljubac imali tako umirujuće djelovanje ili su njene riječi imale čarobnu moć, ali u trenutku sam se smirio kao da sam odjednom popio tromjesečnu zalihu sredstava za smirenje nekog vrlo ne smirenog čovjeka i ništa mi više nije bilo važno, ni ključ, ni moja nesposobnost, odjednom je sve nestalo, sve je postalo nebitno, ostali smo samo ona i ja.

Počeli smo stvari iz auta prebacivati na terasu kuće, kada već ne možemo u kuću, onda bar da budu u hladovini. Ja sam prema njenim riječima pokupovao izgleda gomilu bespotrebnih stvari, što me malo onako nekako, jer jebiga mislio sam možda zatreba, pa je bolje imati nego nemati, ali sam bio posebno ponosan kada je pohvalila to što sam se sjetio hranu spremiti u prijenosni frižider, jer bi se u paklenoj vrućini unutar automobila sasvim sigurno brzinski pokvarila. Među tom hrpom stvari na zadnjem sjedištu velikog žutog, našli smo i ključeve od kuće, ali smo našli i veliku čokoladu od lješnjaka, koju sam ja sasvim sigurno zaboravio spremiti s ostatkom lako topljive i lako kvarljive hrane i ne treba posebno spominjati da je čokolada u potpunosti izgubila oblik kakav čokolade uobičajeno imaju, zagrijana vrućinom pod našim prstima se savijala poput tijesta i samo ju je pakovanje držalo u komadu, no to nas nije spriječilo da se značajno pogledamo, namignemo jedno drugome i kao pravi istinski ljubitelji čokolade zaključimo kako nas to u ovome trenutku ni najmanje ne smeta.

Sjeli smo na stepenice, kroz otvorena vrata automobila dopirali su zvuci sa CD-a kojeg sam netom prije stavio da svira. volim Dean Martina pogotovo kada pjeva :

You're nobody 'til somebody loves you
You're nobody 'til somebody cares.


Otvarali smo čokoladu ili možda bolje je reći trudili smo se otvoriti ju, no sa svakim našim pokušajem skidanja omota, rastopljena čokolada je curila van, a kako se ne smije ni mrvica tako nečega božanstvenog, pa makar i tako toplog što baš na ovakvoj vrućini i nije neko osvježenje, izgubiti, usnama i jezikom smo kupili otopljenu čokoladu s papira. Ne treba spominjati da su nam ruke i lice bile kao u crnaca jer je rastopljene čokolade bilo posvuda po nama. Lizao sam joj prste, lizala mi je prste, usnama i jezikom sam kupio čokoladu s njenih obraza i usana, usnama i jezikom je kupila čokoladu s mojih obraza i usana, kotrljali smo one male lješnjake između naših jezika ljubeći se dugo... dugo. Definitivno to mi je bila najslađa čokolada u životu.

Vrućina i naša još uvijek slatka umrljanost, usprkos svim našim pokušajima da usnama i jezikom 'pojedemo' svu čokoladu, kao logično rješenje su nametnuli kupanje u moru koje je bilo tu pored nas, trebalo je samo spustiti se do pješčane plaže koje je bila pred kućom. Krenuli smo zagrljeni prema vodi, plaža je bila pusta a pijesak ugodno topao, a na nekim mjestima čak i prevruć. Rekla je da ju pokušam uhvatiti i potrčala. Trčeći ispred mene skidala je usput robu sa sebe, pa sam i ja slijedio njen primjer, prvo majica čije je skidanje otkrilo meni njena predivna leđa ali i tanku traku grudnjaka koji je nosila. Ne znam zašto sam u trenutku dok sam skidao svoju majicu pomislio da nemam kupaće gaće na sebi i ozbiljno se zamislio što ću sada. Očito misao nije bila na mjestu jer sam u trenutku dok sam majicu prevlačio preko glave izgubio ravnotežu, pao i zakotrljao se po pijesku. Dok sam dolazio sebi pokušavajući se orijentirati kuda me je kotrljanje dovelo, ugledao sam nju ispred sebe kako se smije, potpuno gola. Prvi puta sam ju tada vidio golu, prestao sam disati i samo sam ju gledao, bila je predivna, nisam mogao oka skinuti sa nje.

Upitala me da li mislim čitav dan tako sjediti kao eksponat u muzeju voštanih figura i potrčala prema vodi viknuvši mi da ju još nisam uhvatio. Na brzinu sam poskidao sve sa sebe pogledavši onog mog malog dole da se uvjerim da je na mjestu i da bar koliko toliko pristojno izgleda prije nego sam i gaće skinuo. Potrčao sam za njom u vodu, iako uvijek u bilo kakvu vodu ulazim kao kakav penzioner koji s velikom strpljivošću i predanošću kvasi pomalo ruke, noge, vrat, trbuh, čelo pa tek onda lagano se spušta u vodu, ovaj puta sam trčeći zanemario sve te obavezne predradnje. Bacio sam se u vodu i zaronio u njenom smjeru. Iako sam dugogodišnji pušač mogao sam dugo roniti, ne znam da li je to posljedica kapaciteta pluća ili možda samo urođene dobre tehnike ronjenja, ali ja sam ronio prema njoj, izronio tik ispred nje, naslonio svoje mokro tijelo na njeno, osjetio ga čitavom površinom, primio rukama za mokru kosu privukao njenu glavu k sebi i počeo ju ljubiti.

Ljubili smo se dugo u vodi, ronio sam između njenih nogu, puštajući mjehuriće zraka iz sebe kada sam glavom prolazio vrlo blizu onoga mjesta gdje se njene noge spajaju u ono mjesto koje sam toliko želio dodirnuti, milovati, poljubiti. Ronila je između mojih nogu i svaki put kada je prolazila nije zaboravila kao slučajno dodirnuti onoga moga maloga koji je oslobođen u vodi vodio neku sasvim svoju politiku. Ronili smo skupa, držali se za ruke, gledali se, ljubili se pod vodom, ljubili se iznad vode spojeni tijelo uz tijelo zagrljeni rukama, zagrljeni morem, zagrljeni suncem….

Izmoreni od plivanja i ronjenja legli smo na topli pijesak. Najljepši trenutci mog života su trajali, ona i ja i ništa više, dovoljni jedno drugome, dovoljni za sve, niti jedna misao više u glavi nije imala mjesta, imali smo sve, sav svemir je bio tada naš. Ležali smo u tišini okrenuti jedno drugome, gledajući se. Nikada nisam vidio ljepše oči. Iz daljine iz velikog žutog tišinu je upotpunjavalo samo:

You're nobody 'til somebody loves you,
So find yourself somebody, find yourself somebody,
Find yourself somebody to love
.


nastavlja se ....

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se