Dio XXVII

srijeda , 29.06.2005.


Counting Crows & Vanessa Carlton - Big Yellow Taxi


opis slike

Nazvah Anu, rekoh što bi trebao. Ona pita koja je to sretnica. Ja joj rekoh da može znati, sigurno bi znala. Ona kaže da što se nje tiče nema nikakvih problema, ali da moram pitati Jaquesa mlađeg. Nazvah Jaquesa mlađeg. Rekoh mu što trebam. On pita koja je to sretnica. Ja mu rekoh da može znati, sigurno bi znao. On kaže da sve razumije, ali da ne smijem Ani reći da je sve odmah razumio. Kaže kućica je malo u neredu, trebalo bi ju srediti, ipak ju nisu dugo koristili. Kažem da nema problema. Kaže mogao bih zidove obojiti ako već mislim biti toliko tamo. Kažem da nema problema. Boju neka izaberem sam, ali da ne pretjerujem. Kažem da nema problema. Ako nađem kakvih stvari koje ne pripadaju Ani (Anine su sve u ormarima) neka ih pobacam. Kažem da nema problema. Ključ, novci za boju i karta kako do tamo doći će mi biti kod Mickeya u tenis klubu. Zahvaljujem svim poznatim riječima. Kaže nema problema, tko ne bi pomogao kada se o takvoj stvari radi.

Zovem Norvežanina. Kaže neće pričati telefonom. Dolazi u moj restorančić. Sjedamo u hladovinu za stol sa zelenim stolnjakom. Prije nego je sjeo malo opipa podmetače za stolice, onim dugim rukama ih odmakne od sebe i pogleda i kaže kako ih je jebeno dobro obojio.

- Znači trebaš auto? ... Koliko? ... petnaest dana.... uh, dosta dugo .... ma nema problema .... Ostaviti ćeš mi ključ od svog stana? .... Da ti zalijem cvijeće.... Ma znam da nemaš cvijeće u stanu.... Znaš ako pretjeram s pićem ili ako nešto zgodno naleti da ne moram hodati puno do svoje rupe ... Ne brini ostaviti ću sve čisto ... Gdje stoje ručnici?....

Dolazi Joe, donosi piće, nije gužva, sjeda s nama. Objašnjavam mu da će neko vrijeme morati raditi sam, da me neće biti. Kaže nema problema. Pita koliko. Kaže petnaest dana nije baš malo. Kažem mu da uzme nekoga za to vrijeme ako misli da neće moći sam. Kaže da ne brinem i da smatram sve riješenim.

Sjedam s Norvežaninom u njegov žuti Mercedes iz 1980, srećom ima automatski mjenjač pa se neću morati dodatno znojiti zbog mijenjanja brzina, dovoljno će biti vruće i ovako. Klimu te godine nisu ugrađivali u automobile. Otvaramo prozore, moram ja voziti da Norvežanin vidi koliko sigurnim rukama ostavlja svog ljubimca. Pokazuje mi gdje stoje cedeovi i kako se rukuje playerom, pokazuje mi gdje svijetli lampica kada treba doliti ulje, jer ga starina voli trošiti, pokazuje kazaljku za gorivo gdje treba stajati kada treba ponovo natočiti, priča gdje stoji rezervna guma, priča o auspuhu, o grijanju motora, o tome kako jedan vijak na desnom zadnjem kotaču manjka pa da ne brinem ako to primijetim, priča o svemu kao da ću voziti kružnu rutu oko svijeta, a ne tek nekoliko desetaka kilometara.

Palim velikog žutog iz 1980, uspijevam od prve, Norvežanin zadovoljan. Vozim polako, nije problem iako je to najveći auto kojim pokušavam upravljati, osjećam se kao da vozim kamion, mada kamion nisam nikada vozio, ali mi se čini da je vrlo slično. Vozim prema tenis klubu da pokupim ključeve i novce za boju, Norvežanin će mi pomoći oko izbora boja, upozoren je da ne smije pretjerivati. Htio je čak da još danas odemo do kućice i da mi on pomogne obojiti ju, kako bi ja poslije mogao uživati. Odbio sam. Dovoljno je već i ovo što radi za mene.

Mickey nas čeka s ključevima, novcima i nacrtanom kartom. Kaže lako ću naći i sam počne objašnjavati kojim putovima trebam ići i gdje trebam kamo skrenuti. Kaže kada vidim jedno jako veliko drvo, ne zna kakvo je, onda sam blizu i ne mogu pogriješiti. Kaže da auto mogu ostaviti malo pored kućice, postoji nekakav usjek među drvećem i tu ga sasvim sigurno nitko ne može vidjeti. Lupi se po čelu i kaže da on to sve ne bi smio znati. Kažem mu da ne brine i da nema problema, ništa nisam čuo. Lakše mu je. Kaže da u podrumčiću u jednom sanduku desno odmah pored stepenica sigurno ima još vina ako mi ponestane. Pita me tko je sretnica. Ja mu kažem da bi znao da može znati. Kaže da nemam problema jer on ništa ne zna.

Uzimam ključeve, kartu i novce. Kupujem s Norvežaninom boju, muku mučim s njim jer mi svim silama nastoji objasniti kako griješim što ne uzimam vatreno narandžastu i tropska-šuma-u-kiši zelenu. Odlučujem se za bijelo i za nešto za što me trgovac uvjerava da je boja kajsije, mada meni nimalo ne liči na kajsije kakve ja znam, no možda su ovdje i kajsije drugačije, nije bitno boja mi se sviđa i nije pretjerana, moram paziti na to što je Jaques mlađi rekao. Kupujem i ostali pribor koji mislim da će mi trebati. Norvežanin opet pretjeruje s raznim alatima kao da ću hotel bojati a ne kućicu kraj plaže.

Završavam kupnju, odvozim Norvežanina kući. Dugo se oprašta od žutog iz 1980. milujući ga po blatobranima. Odlazim u supermarket, opet imam sreću s kolicima koja vuku na jednu stranu. Pokušavam se sjetiti što će sve trebati. Nikada nisam kupovao toliko stvari za toliko puno vremena. Puna su mi kolica. Parkiram ih pored blagajne i odlazim po druga i njih punim do vrha. Plaćam i ne šalim se s blagajnicom, mrko me gleda kao da zna što smjeram. Šutim, trpam stvari u auto na zadnja sjedala, jer Norvežanin usred sve te brige da mi sve objasni i pokaže nije se sjetio obavijestiti me kako se poklopac prtljažnika otvara.

Vozim polako, kazaljka za gorivo pokazuje da ga je dovoljno, lampica za ulje ne svijetli, na cedeu lagano svira Counting Crows & Vanessa Carlton - Big Yellow Taxi, uzimam telefon, zovem Anđela.

- Sve je spremno … Javi kada želiš da krenemo.


nastavlja se....

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se