Dio XXV

petak , 17.06.2005.

opis slike

Ash - Shinning Light


opis slike

Rinnnngggg ... rrrriinnnnngggg zvonilo je jedva čujno iz mog džepa, zvono starog telefona kakvo se zna čuti u britanskim TV serijama koje obrađuju vremenski period odmah nakon drugog svjetskog rata, zvono koje sam teškom mukom uspio nekako ugurati u moj telefon, jer ipak on nije od onih u kojeg se takva i slična zvona lako uguraju, zvono zbog kojeg sam izgubio podosta vremena tražeći ga na Internetu, gdje mi je naravno više nego često pogled namjerno ili nenamjerno odlutao na stranice koje su više nego iscrpno oslikavale žensku ljepotu u svim njenim pojedinostima, u svim njenim oblinama, u svim njenim bojama, zvono koje sam jedva čuo, zvono koje nikoga nije impresioniralo, zvonilo je i dalje iz mog džepa.

Teškom mukom, kriveći se čitavim tijelom čas na jednu, čas na drugu stranu, hvatao sam ga vršcima prstiju, baš kao što sam kao klinac veliki optimisti u lunaparkovima pokušavao uhvatiti kutiju cigareta (pa biti frajer i pušiti stranjske cigarete, jer onda u kioscima ni teoretski nisi mogao kupiti ništa što bi imalo makar i mali miris Zapada) ili kakvog plišanog medu (pa biti frajer pa ga pokloniti kakvoj curi, pa onda kada kući prođe zadnja popodnevna smjena đaka iz škole odvesti ju do parka, pa onda sjesti na klupu s njom, pa onda gledati u nebo s njom, jer u takvim trenutcima nebo je uvijek zvjezdano, pa iskoristiti njen položaj glave koja je usmjerena ka nebu pa je poljubiti, pa ako se ne opire nastaviti ljubiti, pa onda kao slučajno dodirnuti njene sise, pa ako se ne opire nastaviti ih i dalje dirati, pa zavući ruku pod njenu majicu, pa ako se ne opire nastaviti dalje otkrivati ostala prostranstva njenog tijela....), ali u onim strojevima s onom metalnom rukom možeš samo niša izvući, pa ništa od frajeluka.

Napokon sam ga uspio izvaditi, telefon naravno, bacio pogled i identificirao pozivatelja, vidno razočaran, umjesto željenog poziva i dragog glasa, umjetno-službeno-nimalo uzbuđeno-ravnodušno sam izgovorio: “Reci...”
Naravno Norvežanin, koji je cijeli prošli tjedan potrošio podsjećajući me da za danas ništa ne smijem planirati jer on ima strahovit plan za nas dvojicu za baš danas, javlja se iz nekakve vukojebine nekih milijardu kilometara udaljenog mjesta za kojeg vjerujem da samo on zna da postoji.

Uhvatio je neku koku, popio s njom piće, zamolila ga da ju otprati kući, on jedva od Barteza namolio stari VolksWagen kombi, koji Bartezu inače nije za niša služio osim da ga ponekad parkira na vrlo vidno mjesto kraj gradske policije na putu kojim mu je žena išla kući s posla, dok je on za to vrijeme svoje vrijeme provodio u društvu kakve onakve kakve se njemu već sviđaju, a onda kada bi kasno došao kući objašnjavao je ženi kako su opet neki klinci iz zajebancije ukrali stari vw kombi i ostavili ga na groblju, pa je svo vrijeme proveo popunjavajući kojekakve bezvezne papire i objašnjavajući policajcima (a znaš - kaže on njoj - kakvi su policajci) da je to već ne znam koji put da mu kradu kombi iz zajebancije i da on nema nikakve veze s nestankom vijenaca i cvijeća s groblja.
- Znaš ništa od dogovora za danas – priča Norvežanin – mala je kao bombon ... stali smo da piša ... Bartez je imao punu gajbu piva u kombiju ... ja malu malo mekšam pivcem... stari moj što može popit.... evo dolazi... čujemo se.

Dobro... kada me već nije sreća okupala da ovaj poziv bude njen, bar me je malo pomilovala, pa me lišila naporne večeri s Norvežaninom, jer njegov svaki strahoviti plan uključuje samo dvije stvari, bjesomučno napijanje i bjesomučno ganjanje žena. Kako sada baš i nisam bio u nekoj fazi da bi me ganjanje žena uopće zanimalo, obično su te večeri za mene počinjale i završavale samo na jednom, na bjesomučnom opijanju u pokušaju da alkoholom isperem tugu koja me znala uhvatiti i ispuniti poput do čepa pune boce. Nekada bi pražnjenje boce pelinkovca stvaralo zabludu u meni da tuga izlazi iz mene, da s nestajanjem sadržaja boce nestaje i ona, no ma koliko boca praznija bila, ma koliko boca se naslagalo jedna za drugom, uvijek je postojao onaj neki tren, kada svaki zaborav nestane i boca tuge se napuni ponovo do vrha.

Ponekad sam imao strahovite sudare osjećaja u sebi, sudarale su se tuga, najveća na svijetu, barem u onome svijetu kojeg sam ja poznavao i sreća neviđena. Znao sam biti tužan, tužniji od tužne kiše, jer ona nije tu kraj mene, a tako bi to želio. Onda bi u sred te tužne tuge okupali me vatrometi sreće kao za kinesku novu godinu, jer ju znam, jer ju mogu vidjeti, ne baš kada želim, ali ipak mogu, jer je stvarna, jer postoji.

I dok sam tako i ne znajući sam što bi sa sobom, besciljno hodao plažom u vrijeme kada se sunce spremalo na odlazak, a posljednji kupači kupili svoje stvari ostavljajući razbacane hrpice popijenih boca i papira, ponovo se oglasio zvuk starog telefona iz mog džepa. Ne očekujući drugi glas osim Norvežaninovog, bezvoljno sam se javio, prevario sam se, sunce me onim svojim zadnjim zrakama obasjalo čitavog najvećim sjajem, njen glas, glas Anđela me kupao, jedva sam od uzbuđenja i razumio što mi govori...

- Halloooo, slušaš li me uopće..... Muž i mali idu na dva tjedna s rodbinom u Francusku, želim to vrijeme provesti s tobom.....


nastavlja se

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se