Dio XXIV

ponedjeljak , 13.06.2005.

opis slike

Sting and Robert Downey Jr. - Every Breath You Take


opis slike

Kada je otišla nešto sam se jako rastužio. Uvuklo se nešto u mene, zalijepilo, pritislo me. U restorančić mi se nije išlo, jer svaki pogled na njen kiosk sa sladoledom je samo pojačavao to čudno stanje u meni. Odlazim na plažu mislim bit će mi lakše. Puno ljudi, muzika glasna, nije mi nimalo je bolje, između hrpa djece i debelih i mršavih žena i muškaraca u kupaćim kostimima i bez njih, i u hrpi šarenih ručnika i plastika svih vrsta, od dupina do tropskih šuma, i u hrpi raznorodnih mirisa kojekakvih krema, ja baš moram vidjeti dvoje kako se maze i paze, a baš je tada iz nečije torbe sa nečijeg radija na nekoj lokalnoj radio stanici koju sam vjerojatno tada prvi i zadnji put čuo u životu neki pametnjaković odlučio pustiti

Every breath you take
Every move you make
Every bond you break
Every step you take
I’ll be watching you

a ja gledam kako on njoj prstima suši kosu, kako ona njemu briše leđa kako on nju nježno s puno ljubavi maže nekom kremom da ne izgori od sunca, kako se ona igra s njegovim palcem na nozi, kako on od malih kamenčića pravi kojekakve ukrase za njeno tijelo, kako ona njemu sjedi u krilu i pravi mu brkove od svoje kose, kako se smiju, kako ona njemu daje da pije colu pa ga cijelog pošprica, kako se on ne ljuti nego se smije pa s ono malo cole što mu je ostalo pošprica nju, pa kako se ustanu, pa kako se uzmu za ruke pa kako otrče do vode, radiju kao nije to dosta pa nastavlja:

Every single day
Every word you say
Every game you play
Every night you stay
I’ll be watching you

A ja još uvijek gledam ono dvoje sad su u vodi, pa se tamo špricaju, pa zajedno zarone, pa se ona njemu objesi oko vrata, pa se ljube, pa se grle, pa se samo dugo gledaju, pa izađu iz vode, pa jedno drugo brišu, pa opet on nju maže, pa mu ona legne u krilo, pa on njoj nešto crta po ruci s borovom iglicom....

Teško mi je to gledati, ustajem i tako nogu pred nogu do svog kamena na plaži, sjedam na njega, opet gledam more, opet vidim nju, mog Anđela, pomičem se malo u stranu, mjerim, na mom kamenu ima još dovoljno mjesta i za nju, gledam opet u more, gledam ga kao da će iz njega svakog časa izroniti, gledam malo lijevo malo desno, možda me želi iznenaditi.

Ulazim u vodu, osjetim ju u svakoj kapi, osjetim kako me miluje i mazi, kako me dodiruje, tražim ju, ulazim sve dublje, svuda je oko mene, zaranjam, ronim, otvaram oči, vidim ju, ruke nam se isprepliću, tijela su nam jedno uz drugo, osjećam ju svakim djelićem svoga tijela, toplu, meku, tako stvarnu. Priča kaže kada u moru roniš otvorenih očiju onda vidiš onoga koga najviše voliš, ronim dugo, otvorenih očiju, ne želim izaći van, gledam, vidim nju, vidim kako ona mene gleda, ronim još dublje i dalje, ne želim izroniti i kada bi znao da ju nikada više neću moći vidjeti, poželio bih kao u Velikom plavetnilu, vječno ostati pod vodom s otvorenim očima, poželio bih umrijeti tako otvorenih očiju i plutati morem i gledati ju (neke knjige kažu da čovjek može tako stoljećima plutati pod morem dok ne padne na dno), ako već ne mogu biti s njom bar da ju ovako stoljećima gledam tako lijepu, tako dragu, tako prekrasnu, u glavi opet pjeva onaj

Since you’ve gone I been lost without a trace
I dream at night I can only see your face
I look around but it’s you I can’t replace
I feel so cold and I long for your embrace
I keep crying baby, baby, please...

Bježi mi, zove me za sobom, slijedim ju, želim ju ponovo dotaknuti, uhvatiti za ruku, brža je, nestaje, nestaje mi zraka, lagano mi se muti, ne vidim ju više, izranjam gledam sunce kroz vodu dok pokušavam doći do zraka, prekrasno je, milijuni boja što se miješaju tvoreći prekrasne šare, vidim i plavu kao njene oči, vidim i boju njene kose, guram glavu prema njoj, želim ju dotaknuti, vidim i svjetlu mekanu boju, mekanu i glatku kao njena koža, svjetlost je sve jača, postaje neizdrživa, ne zatvaram oči, gledam i dalje.

Dolazim do zraka, okrećem se prema mom, našem, kamenu, vidim sjedi na njemu, pomiče se pravi mjesto za mene, sva još mokra, svježa i tako stvarna, kapi mora sa kose padaju na ramena, kotrljaju se niz meku kožu, sunce ih svojim zrakama obasjava praveći najljepše moguće dragulje koji postoje, a oni sjaje najljepše do sada, jer nisu nikada bili na tako nečemu lijepom i milom. Žurim prema njoj, želio bih poljupcima pokupiti svu vodu, svaki taj mali draguljčić sa njenog tijela. Bojim se zatvoriti oči, da ju ne izgubim, no sunce je nemilosrdno, šalje najjače zrake na mene, moram zažmiriti, brzo otvaram oči, a naš kamen prazan…..


Nastavlja se…

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se