Dio XXIII

petak , 10.06.2005.


Trenutno svira: Jovanotti - Bella


opis slike

Zaustavila je kombi dvije ulice dalje od mog restorančića, kaže bolje je tako, jer neki od konobara i vlasnika kafea u blizini moga, znaju njenog muža još iz vremena kada je imao dućan za opskrbu pićem, pa zašto onda praviti si probleme tamo gdje se ne moraju praviti, jer ljudi su ljudi i vole brinuti tuđe probleme, zabadati nos u sve gdje vide i najmanju rupicu da bi on mogao stati, vole mirisati tuđe i tamo gdje ništa i ne miriši, pa onda od toga slagati takve priče da se čovjek upita što uopće rade kao konobari, blagajnice, trgovci, knjigovođe, doktori, pravnici… jer sa takvim talentom stvaranja događanja iz ničega vrlo bi lako pomeli sve holivudske scenariste i brzinski poput momaka koji u boksovima formule 1 toče gorivo, napunili police knjižara svojim pričama.

Razmišljao sam o tome što je rekla, slažući se s njom, u glavi sam sebi postavljao pitanje što se to događa sa mnom, jer sam uvijek do sada kod svakoga nalazio bar nešto što bi bilo suprotno od onoga što ja mislim i onda sam se svim svojim znanjem i neznanjem trudio objasniti kako sam ja neminovno u pravu, nedozvoljavajući drugima da imaju ni mrvicu mišljenja koje je drugačije od moga. U tome bi često znao pretjerivati, ljutiti se, dizati nos, vrijeđati, pričati da su viđenja drugih čiste gluposti koje nemaju veze s zdravom pameću, jednom riječju bio sam grozan i čudio sam se kako su neki od tih divnih i dragih ljudi uopće poslije htjeli pogledati mi u oči i razgovarati sa mnom.

Kroz naše jutarnje kave i razgovore uz njih, ona, moj Anđeo, učila me da je apsolutno nebitno tko je u pravu, jer koliko god ljudi na svijetu ima, toliko ima i različitih pogleda, toliko i različitih istina. Da mi je to netko drugi pričao vjerojatno bi tražio rupe u priči pokušavajući dokazati kako to baš i nije tako, jer uvijek postoje neke stvari koje su apsolutne i jednake svima.

Govorila bi mi da svako od nas stoji na svom kamenčiću s kojeg promatra svijet i da ono što se vidi s jednog kamenčića ne mora biti isto tako vidljivo i sa drugoga. Ukoliko su kamenčići sa kojih gledamo svijet bliže jedan drugome i pogledi su sličniji, ali nikada jednaki i da nikada ne možemo vidjeti svijet oko sebe na onaj način kako ga vidi netko drugi, pa čak i da stanemo na njegov kamenčić, jer su naša poimanja svega oko nas oblikovana pogledima i iskustvima koje smo skupljali kroz život stojeći i gledajući sa raznih kamenčića, raznih visina, rasutih po raznim mjestima.

Volio sam ju slušati, kako nikoga do tada. Kada sam bio s njom, kao nikada do tada moja potreba da pričam nije bila manja, mada sam znao katkada i ne stajati s riječima pogotovo kada bi me zamolila da joj pokušam objasniti, na primjer, na koju foru frižider hladi. Volio sam je gledati kako se smije dok ja pričam hrpu gluposti koje nemaju veze s vezom. Volio sam ju slušati, voljela me slušati, volio sam joj pričati, voljela mi je pričati, volio sam ju nasmijavati, voljela je kada ju nasmijavam.

Dok sam ja tako razmišljao, ona je skupila moje vrećice gurnula mi ih u ruku, pogledom pregledala sve strane svijeta, na svaki retrovizor crvenog kombija bacila pogled i kad se uvjerila da znatiželjnih nosova nema u blizini, privukla me k sebi i poljubila me, kratko, ali tako da su se svi moji atomi u tome trenutku transformirali u vulkane, eruptirajući snagom nezabilježenom nikada ni u bližoj ni u daljoj povijesti od kada povijesti i bilježenje postoji.

Ja sam htio još, a ona je osvrnuvši se oko sebe rekla da ne treba kvariti nešto što je dobro ispalo. Izlazeći iz kombija vjerojatno sam namjestio izraz lica najtužnijeg čovjeka na svijetu od kada svijet i čovjek i tuga postoje, no ona se samo nasmijala i rekla da ne tugujem, da će biti još prilika, da će mi ljubljenje s njom i dosaditi. Sa ovim zadnjim se nisam mogao složiti i taman sam htio nešto reći kako to nije moguće, no crveni kombi je već proizvodio svoj zvuk pouzdanog četverotaktnog motora, nasmiješila se i mahnula mi i brzinom kakvom starta formula 1 u najsudbonosnijoj trci sezone otišla, ostavljajući me samog poput južno pacifičkog otoka na ulici sa punim rukama vrećica s natpisom najskupljeg supermarketa na otoku.


Nastavlja se…

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se