Skamenjen kao mramorni kip konobara u prirodnoj veličini, kao da je sunce umjesto zlatnih zraka na mene poslalo komadiće svoje lave, stajao sam pred njom ne mičući se, vjerojatno nisam ni disao, samo sam gledao u nju ne trepćući. Govorila je nešto, ali ja ju nisam ništa razumio. Čuo sam samo melodiju, njene riječi nisu u mojoj glavi ostavljale nikakva značenja, samo glazba, samo predivan zvuk njenog glasa, koji izlazi iz njenih prelijepih, nikakvom šminkom ne pokvarenih, nasmiješenih usana. Njene riječi strujile su kroz mene kao što vjetrić struji kroz krošnje drveća noseći sa sobom nekakav poseban mir, mogla se derati, mogla je šaptati, mogla mi je sve svetce u psovkama skidati (mada iz takvih divnih usta takvo nešto i u najgorim noćnim morama ne bi se moglo zamisli) ja to nisam razaznavao, samo mir, prekrasan mir sam slušao.

- «Hej! Čuješ li? Da probam na Francuskom?»

Odjednom čujem sebe kako i dalje u pozi okamenjena konobara oslobodioca, s izrazom lica kakvog sasvim sigurno nikada ne bi pred ogledalom namjestio kao ono najbolje iz ustiju ispuštam priču o tome kako je francuski za mene poseban jezik, jezik kojim ljubav govori i kako sam dok i nisam ni riječ francuskog poznavao, znao po milijun puta neke filmove si puštati, žmiriti i samo slušati.

- «Aha zato Betty Blue» - progovorila je ovaj puta na francuskom.

Onako okamenjen okamenio sam se još više, zna za Betty Blue, zna francuski, O Bože! Stvarno, čime sam te tako zadužio?

- «Mogu li sada napokon dobiti odgovor?»

Kakav odgovor, ajme kakav ću tupan ispasti , što da joj kažem, kako joj reći da ništa nisam čuo što je govorila, mislim da je kameni kip konobara počeo kapljice znoja ispuštati.

- «Znači ipak moram sama izabrati, bez tvoje pomoći, jedan od ovih šarenih koktelčića, jer čekajući tebe i tvoju pomoć mogli bi se u tople čajeve pretvoriti» - nastavila je smiješeći se na francuskom.

Aha u to me je stvar, e pa sada kako reći da su svi posebni, samo za nju pravljeni, s toliko ljubavi i sa svim mojim znanjem, da sam si dao truda i želje, kao nikada u za ničim u životu, kako sada preporučiti bilo što, nešto s ananasom ili možda višnjom što bi se fantastično stapalo s njenim predivnim usnama, koje bi tako žarko želio poljubiti, uh nemoguće je to baš sada reći.

- «Pa…» - počeo sam mucajući (opet mucam) - «možeš izabrati između okusa ananasa…. višnje…jagode….narandže…limuna…»

- «E to! Uzeti ću cithrončić, on najbolje odgovara na ovu vrućinu, znaš ne volim baš previše šarolike napitke, ali ako je cithrončić u pitanju, ne mogu odbiti»

Tada sam prvi puta u životu čuo kako ona to prelijepo sa svojim pokvarenim r izgovara citron i citrončić i od tada je u mome životu limun postao nepoznata riječ, zamijenio ju je taj njen predivni cithrončić.

- «Znaš već dugo gledam tvoj restorančić i gledam kako ljudi piju te šarene napitke i često sam poželjela i sama popiti nešto takvo, ali evo kod mene stalno gužva, a i sama sam ovdje pa nikako ne stignem, tako da si me jako obradovao s ovim. Ali zašto toliko niih i zašto su složeni u obliku srca?»

Oduševljen s onim što sam čuo, oduševljen što i ona moj mali restorančić koji to baš i nije, naziva restorančićem, odgovorio sam nešto u stilu da je serviranje u obliku srca nešto kao poslovna politika kuće (u to ni sam nisam baš vjerovao, ali katkada čovjek govori i stvari u koje ne vjeruje, pogotovo ako one dobro zvuče), a toliko puno ih je zbog toga što sam želio biti siguran da se ne može dogoditi da joj se baš niti jedan ne sviđa.

- «Ahaaa» - klimala je glavom dok je prinosila usnama čašu i usput prstom sklanjala narančasto žuti suncobran koji je iz nje virio – «dobar ti je ovaj cithrončić, a i ovaj suncobrančić ugodno škaklja po nosu» - nastavila je smijući se.

Kako ne možemo baš uvijek birati u životu što će se dogoditi u kojem trenutku i kako neke stvari ne dolaze u najbolje vrijeme ili se nama samo čini da to vrijeme kada dolaze nije najbolje, tako je i toga trenutka grupica djece željne sladoleda okupirala prostor ispred njenog kioska.

Slegnula je ramenima rekla: - «Izvini, imam osjećaj da bi s tobom mogla o puno toga pričati, ali eto vidiš posao zove…». Nasmiješila se onim svojim divnim osmijehom, vratila čašu, rekla hvala, pomilovala me onim svojim divnim pogledom.

Još malo sam je gledao kako vješto ubacuje kuglice u fišeke, tako spretno kao da je i godinama prije rođenja samo to vježbala, okrenuo se i lagan, kao mjehurićima zraka koji me čitavog ispunjavaju, odlepršao do svog restorančića, s velikim osmjehom na licu (ne brinući o tome da li je to jedan od onih izraza kada dobro izgledam), počastio čitav restoran pićem koje su željeli (ovaj put mi nije smetalo što u takvim situacijama kada gazda časti svi kao da se trude izmisliti što skuplje piće koje će na račun kuće dobiti), sjeo u svoju stolicu, pružio pogled prema nebu, duboko zadovoljno uzdahnuo i uz nemalo čuđenje ostalih oko mene glasno rekao:

«Eeee… što je život lijep…».

nastavlja se