Dio X

ponedjeljak , 25.04.2005.

Photo by Scott Johnston, Copyright © 2005 Scott Johnston



Dok sam spremao stolnjake sa stolova i slagao stolice pod njih, pogledao sam u nebo i sretno zaključio da će sutra biti lijep dan i da će ona opet biti tu i da će opet preko puta pod svojim malim suncobranom prodavati sladoled i da ću opet uživati gledajući je i da ću opet otići i kupiti si jedan 'njen' sladoled i da ću joj opet objašnjavati kako mi je za užitak u sladoledu puno bolje pojesti jedan mali 'njen' sladoled, nego kilu sladoleda iz mog restorana i ona će se opet nasmiješiti i ja ću biti sretan.

Dok sam tako već u glavi zamišljao sutrašnji dan, u moj restorančić je ušetao Norvežanin na zadnje piće prije spavanja. Natočio sam nam. Njemu votku jer je za života u hladnoj Norveškoj naučio piti nešto što možda nije ukusno ali grije kada je vani hladno, a sebi vermut jer ja ipak nisam nikada živio negdje gdje je jako hladno, a bogme nisam nikada ni pio da bi se napio, pa sam jednostavno pio ono što mi je ustima milo ne osvrćući se na komentare 'vidi pičkice što pije'. Upalili smo radio jer mi se baš i nije dalo prčkati po cedeovima , a i red je da znamo što se u svijetu događa. Poslušali smo vijesti i nakon uobičajenih tko je koga napao, gdje je netko bacio bombu ili slično došla je vijest o nekom tipu u Americi koji gradi vremeplov, doduše nije baš bio siguran da li je to vremeplov, ali je bio siguran da tim svojim strojem može predmete i ljude provoditi kroz vrijeme i kao da će isprva stvar testirati na atomima.
Ni ja ni Norvežanin nismo mogli zaključiti kako će atom znati da li je bio u prošlosti ili u budućnosti i na kraju kako će nam reci sto je vidio i doživio, ali smo svoje neznanje pripisivali našim lošim poznavanjem atoma i njihovih običaja. No ideja kao ideja nije bila loša, bilo bi jako zgodno moći se vratiti u prošlost i popraviti krivo napravljene stvari ili malo skoknuti u budućnost pa vidjeti da li smo dobro odlučili i nešto napravili sada. No da ne bi previše žalili u budućnosti zbog loše napravljenih stvari u prošlosti, Norvežanin i ja smo morali promijeniti mjesto razgovora, jer je moj mali restorančić već odavna trebao biti zatvoren.
Kako nam se nije išlo kući potražili smo kakvo takvo mjesto za nastavak noći. Nedaleki hotel se činio idealnim imao je disko koji je radio cijelu noć, a i momci sa ulaza su nas znali pa nismo morali plaćati ulaznice, a osim toga imao je i mirne kutke gdje se ipak moglo razgovarati i pritom ne propustiti zgodne plesačice koje su svoja mlada preplanula tijela izvijale u ritmu glazbe. Ušli smo, smjestili se, naručili votku da ga grije iako ni sam nije znao zbog čega je potrebno ga grijati kada je ovdje ionako već vruće, ali valjda se navike teško gube, naručili vermut da me sladi, konobar me je poznavao pa nije stavljao one bezvezne ukrase na čašu u obliku zrnaca šećera i komada limuna što glumi mjesec, kako to već inače ide. Iskusnim očima promotrili smo djevojke na podiju, a Norvežanin je zaključio da nas dvojica moramo biti brzi kada su u pitanju žene, jer baš i nismo bili tipovi za kojima bi se žene trgale i da se moramo ograničiti na one ne preplanule, što znači friško stigle i još neupoznate sa svim mogućnostima koje postoje. No kako ni izbor bijelih tijela nije bio baš osobit i zanimljiv, zavaljeni u crvene (dobar pokušaj imitacije kože) fotelje, nastavili smo priču o vremenu i to uglavnom prošlom, jer izgleda da smo upali u nekakvu retro večer, kada je DJ nastojao tijela po podiju bacati hitovima iz sedamdesetih i osamdesetih, a istodobno je u nama dvojici budio neku vrst nostalgije za vremenima koja su podosta iza nas i vremenima u kojima smo stjecali neka prva ljudska, muška saznanja.
Norvežanin je mahnuo konobaru dva puta rukom, što je značilo da ovaj donese dvije ture istog pića za nas stol, sto je pak također značilo da se on, Norvežanin, priprema na dugu priču. Norvežanin nije znao kratko pričati, nije pričao puno, ali kada je odlučio nešto ispričati, to je znalo potrajati. Nije volio da se prekida i uvijek je pričao polako i povezano kao da je čitav život smišljao bas samo tu priču. Za ovu priliku je čak i odšetao do wc-a kako ga prirodne sile ne bi tjerale da priču završi ranije no sto želi ili da ju nedajbože prekine.
Dok je on pronalazio put wcea, moj pogled je zalutao na plesni podij, na duge noge plasačica, na njihove bokove, na lijepo u uske hlače zaokuružene guze. Bile su mlade i plesale su na glazbu na koju su sigurno i njihove majke uvijajući tijela pokušavale zapasti u oko kakvom zgodnom frajeru, koji je kasnije možda postao i njihov otac. Nije im nimalo ta podudarnost smetala jer usprkos tomu sto su iz zvučnika izlazili ritmovi i zvuci, Soft Cela, Patrica Hernandeza, Boney M i ostalih iz zlatne disko ere, koja mi se usputbudirečeno nije nikada bas pretjerano sviđala osim činjenice da su i onda hlače bile uske i da su i onda guze bile lijepe isto kao i danas. Možda su danas cak i lijepše ali možda tako mislim zbog toga što danas imam koju godinu više (kako si sam dajem komplimente glede starosti), pa su mi mlade, izuzetno lijepe i privlačne guze, nešto dalje nego što su mi nekada bile.
I onda sam još jednom poželio da sutra bude lijep dan, jer ona mlada sladoledarica mi nije nikako izlazila iz glave. Njena plava kosa svezana u rep, koji je otkrivao sve pravilnosti crta njenog lica, njene plave kao mora duboke oči, njen divni smiješak, njeno simpatično krivo izgovoreno slovo r, zbog kojega sam stalno kupovao sladoled od citrona, ne zato sto sam ga volio, nego zato što bi stavljajući kuglicu u fišek govorila :’..jedan cithrhončić...’, sto je zvučalo tako toplo da je u trenutku moglo otopiti sav sladoled i led sa polova. Kako onda ne bi otopilo mene od miline i učinilo mi taj mali ‘cithrhončić’ najljepšim sladoledom na svijetu. Biti će valjda sutra lijep dan...
Norvežanin je vraćajući se preko plesnog podija nastojao usput uhvatiti ritam glazbe (Patric Hernandez – Born to be alive) i pokrete grupice djevojaka od kojih se jedna izdvajala malo povećim sisicama, tako da se vise nisu mogle ni nazivati sisicama. Iako mu je hvatanje ritma i pokreta išlo sasvim dobro, zbog njegove visine i dugačkih ruku i dugačkih nogu, sve je to izgledalo pomalo smiješno i izazivalo smijeh okupljenih, a bogme i poprilično neskriveno kolutanje očima i otpuhivanje grupice djevojaka u čijoj je blizini bio, a naročito se u kolutanju očima i otpuhivanju isticala ona s sisicama koje se vise nisu mogle tako nazivati. Nakon jednog okreta u stilu Johna Travolte (nekada, iz najboljih dana) Norvežanin je ostavio kolutaše očima i došao do svog mjesta u crvenom naslonjaču.
- znaš, mislio sam ti pričati o nekim davnim vremenima, na koja je ova glazba pobudila sjećanja u meni – počeo je, smještajući se, uz škripu crvenog skaja na naslonjač – ali, pišajući čovjek zna nekada donijeti mudre odluke, pa sam tako zaključio da stvarno ne bi imalo nikakvog smisla pričati o vremenima kada mi se dizao svaki put kada sam na televiziji vidio Kim Wild, ili o tome kako sam tupo gledao i uzdisao uz zvukove Styx-ove Boat on the river, jer sam se za vrijeme maturalnog putovanja, kada su nas vodili vidjeti ponoćno sunce, zaljubio u jednu Silje, pa joj mlad, zelen i zbunjen nisam znao to reci ni pokazati.
Otpio je gutljaj votke i nastojeći se udobnije namjestiti opsovao nešto u stilu da za koji kurac su stavili skaj na naslonjače jer se jebeno grozno lijepi za tijelo, a kod njega se bogme i imalo dosta toga zalijepiti, pa je svako njegovo pomicanje pravilo popriličnu buku, sto zbog same buke i ne bi bio problem, da se ta buka ne čuje kao lijepi, zdravi reski prdac, sto pak uzrokuje okretanje glava u našem smjeru, pogotovo onih koji su imali sreću sjesti u plišom presvučene naslonjače.
Kružeći prstom po rubu staklene čaše u kojoj je ostalo još gutljaj votke, nastavio je:
- znaš koliko god ideja onog tipa da napravi vremeplov bila dobra, da možeš se vratiti u prošlost pa sada sa ovim znanjem iskustvom, one neke stvari koje si tada loše napravio, ne napraviš, da ih napraviš drugačije , mislim da to ne bi bilo dobro, jer da nisi prošao ono sto si prošao ne bi nikako sada mogao znati da li je to bilo dobro ili ne, a osobno mislim da svako od nas, nekim instinktom ili nazovi to kakogod hoćeš, uvijek izabere ono sto je najbolje za njega u datom trenutku, i da možeš otići unazad i napraviti drukčije i tvoj bi se život drugačije nakon toga odvijao i opet bi možda sjedio ovdje sa mnom i razmišljao da možda upravo ta stvar koju si otišao kao popraviti nije dobro učinjena jer je utjecala da ti se život drugačije događa, pa bi opet bio nezadovoljan i htio bi to opet popravljati i vjerojatno ako bi jedanput ušao u vremeplov ne bi nikada iz njega izašao jer bi se stalno vrtio u krug i popravljao popravljene greške iz prošlosti. I uvijek bi postojalo nešto što nas boli. Nažalost od boli ne možemo pobjeći, kuda god da odemo kuda god da se sakrijemo, ona ide za nama, možemo se popeti na najviše brdo na svijetu, možemo zaroniti u najdublje more na svijetu, ona će za nama, možemo raditi najopasnije stvari, možemo skakati kroz vatru, možemo se kupati u ledu, bol se neće uplašiti, hrabra je, ići će za nama. Na trenutke će dopustiti drugoj boli da jače boli, ali neće odustati, ustrajna je, neće se povući, udružiti će se s drugom boli pa će zajedno boljeti jače, ali neće odustati. Prati nas kao sjena, možemo ugasiti svjetlo ili sakriti se u mrak, izgledati će kao da je nestala, kao da je zaboravljena. No bol je profesionalni igrač, zna pravila igre, zna kada treba popustiti, zna se učiniti nevidljivom, zna se praviti pobijeđenom, zna izgledati zaboravljenom, je zna da će pojavom novog svjetla, novog dana, zaboljeti još jače, boleći više i jače i zbog toga što se učinila zaboravljenom.
Zaboraviti se ne može i ne treba.
Ako je nečemu došao kraj i taj kraj nas boli, onda to znači da je to što je bilo do toga kraja, bilo nešto sto je vrijedno i nešto što nas je činilo sretnima.
Zašto onda zaboraviti nešto što je bilo lijepo?
Puno je bolje katkada u sjećanje vratiti one komadiće sreće koje smo imali, nego vući za sobom tugu zbog toga sto tih komadića više nema, jer ih stvarno više nema i nikakva tugovanja ih neće vratiti.

Komadi tuge u nama poprilično odbijaju komadiće sreće koji imaju tendenciju da se svakodnevno zabijaju u nas. Tuga u nama ne da tim naizgled malim komadićima sreće da se zalijepe za nas i da zajedno čine jednu našu veliku sreću.
Naravno ne zaboraviti ne znači živjeti u prošlosti, jer život je sada, ni jučer, ni sutra, on je život ovog trenutka.
Noseći sa sobom lijepe stvari iz prošlosti i povremeno obnavljanje sjećanja na njih, omogućiti će nam da danas prepoznamo ono što će nas činiti sretnim...

Krenuli smo kući, ja sam opet poželio lijep dan sutra…..


nastavlja se (valjda, nadam se)....

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se