Dio I

četvrtak , 07.04.2005.




Možda je vrijeme da krenem s pričom od početka.......

Skinuo sam stolice sa stolova, u svom malom restorančiću uz jednu od Mauricijskih pješčanih plaža i raširio na te limene stolove nove stolnjake. Iako su svi okolni restorani i kafei imali mramorne stolove koji nisu zahtijevali stolnjake, što je praktičnije, ja sam imao nekakvu svoju teoriju da svaki stolnjak mora biti drukčiji i da svako od nas ima svoju boju i da se ugodnije osjeća uz nju.
Stoga su se jedino još kod mene mogli naći limeni stolovi prekriveni raznobojnim stolnjacima. Iako sam zbog toga imao problema za vjetrovitih dana, a da ne spominjem još i to da lim voli i zahrđati, nisam odustajao, a osim toga lakše mi je bilo pamtiti 'za podeblju gospođicu u godinama, sa malim psićem svezanim za nogu od stolice i s modnim magazinom punim vitkih i mladih guza ukrašenih zgodnim tangicama, i punim natpisa o brzim i djelotvornim dijetama koje garantirano u roku od par dana od vaše debele guze čine metu čeznutljivih, kako muških, tako i ženskih (zavidnih) pogleda, koja svako jutro žvačući podeblji sendvič s tunjevinom i puno majoneze (znam, jer ponekad zafleka stolnjak, pa se poslije izvinjava), sjeda za zeleni stol i naručuje kavu sa puno šlaga, ustvari puno šlaga sa malo kave i neće sjesti ni za jedan drugi stol osim zelenog.

Dvoje mladih, iz obližnjeg hotela koji su vjerojatno na bračnom putovanju, pažljivo paze da sjednu samo za crveni stol, koji bi kao trebao simbolizirati ljubav i neće sjesti ni za jedan drugi kako ne bi pokvarili buduće priče o ovom putovanju i divnim trenutcima romantike i ljubavnog zanosa i trenutke kojih će se sjećati u trenutcima prvih svađa i neslaganja kao nešto što je bilo i što je nažalost u istom sastavu neponovljivo.
Eto i moj restorančić će vjerojatno biti dio tih priča, a bogme i ja kao neki čudak koji im je suncobrančiće za sladolede, škaricama za nokte, rezao u obliku srca i zabadao u sredine njihovih sladolednih kupova složenih u posude srcolikog oblika.

Mala je bila zgodna, vitka ne previše visoka, nosila je uvijek nekakve široke majice pod koje sam ja uvijek nastojao zavući pogled i bar na trenutak vidjeti one dvije sisice, jer koliko god ih u životu vidio i koliko god su bile manje-više sve slične, neke veće, neke manje, neke čvršće, neke opuštenije, neke stisnutije, neke razdvojenije, neke kruškastije, neke poput jabuka, uvijek je lijepo vidjeti dvije nove. Njene nisu bile velike, taman kao čaše za vino od deci i pol, koje su uzgredbudirečeno idealna mjera kako za vino tako i za sisice jer izvanredno leže u ruci. Mali vrag je to primijetio pa je uvijek kada sam ja donosio kupove sladoleda ukrašene suncobranima, ručno rezanim, u obliku srca, uvijek kao nešto petljao po pletenoj torbi s motivom delfina, koja je bila pored njenih nogu, otvarajući meni pogled kroz široki ovratnik sve do njenog malog pupka. Jedan put sam očaran prizorom mladosti, čvrstine i idealne veličine, sladoled umjesto na stol ispustio dobrih pola metra pored njega. Ali i to nije bilo loše jer sam mogao čisteći pod dobrano se nagledati njenih vitkih, od sunca potamnjelih nogu, koje je opet mali vražićak kao nehajno prebacivao s jedne na drugu, otvarajući meni pogled na jako male, na jako bijele gaćice koje su u kontrastu s potamnjelim nogama, na moje čelo navlačile poveće kapljice znoja. Nisam žurio. Njen muž koji je izgleda jako bio ponosan na njen izgled, a bogme i na sebe kao tipa koji je ima, inače blijed i proziran, sa zlatnim Rolexom na ruci, koji možda otkriva razloge postojanja kemije između njih dvoje, ničim nije pokazivao da mu smeta što ja napadno odugovlačim s čišćenjem i što pogledom više pratim onaj mali komadić bijele tkanine između njenih nogu, nego prosuti sladoled na podu.

Tako je moj restorančić koji uzgred rečeno i nije bio pravi restoran, jer se pojesti u njemu mogao samo sladoled, skupljalo svakakvo društvo koje je izabirući odgovarajuće boje stola, provodilo u njemu komadić svog vremena, bilo da su nešto bitno razgovarali, hladili se sladoledom ili su jednostavno zavaljeni u udobne stolice, lijeno pijuckajući, nijemo promatrali plažu.


nastavak slijedi.....

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se