Sirene (3. nastavak)

petak , 19.08.2011.

Iz moje zagledanosti, udubljenosti i odvojenosti od svega, trgnuo me ženski glas s kopna. Isprva nisam obraćao pažnju, iskreno i ne vjerujući da mene netko treba, jer na Otoku i nisam imao baš previše poznatih koji bi me nježnim ženskim glasom zvali, no nakon nekog vremena shvatio sam da netko pokušava privući moju pažnju.

Okrenuo sam se prema obali i ugledao dvije žene, otprilike moje dobi, što znači da su i one kao i ja brojeći godine negdje pri kraju niza koji počinje sa tri i kada još uvijek možeš sebe i smatrati i zvati tridesetineštogodišnjakom. Zgodno je to s brojenjem godina, kada si klinac strašno želiš da imaš koju više, da ove što prolaze presporo malo ubrzaju i da prođu što brže, kako bi što prije ušao neki tada ti se čini čarobni svijet odraslih. Brojiš ih drugačije, pa sa šesnaest i pol imaš skoro osamnaest, no kada ih se poprilično nakupi shvatiš da taj svijet odraslih i nije nešto posebno, sjetiš se da su sve prošle bile nekako ljepše i da ove što dolaze previše brzo prolaze, pa sam sebe s tridesetidevet lažeš da imaš trideset i neku.

Znam da se starost ne broji brojem okretaja zemlje oko sunca, nego ju određuje ono što osjećaš u sebi, količina radosti, želje i užitka u svakom proživljenom danu. Ipak nekada si mogao čitav dan i noć raditi, lumpovati, piti, hodati... odspavati par sati pa opet sutradan isto ispočetka i tako skoro u nedogled, a sada ti poslije jedne burnije noći treba i po nekoliko dana da se vratiš u neku normalu. Zašto je to tako, nisam previše razmišljao, vjerojatno je neki znanstvenik to vrlo lijepo u svom nekakvom radu i objasnio. Ne čitam znanstvene radove, ne zbog toga što smatram da se u njima nema što pročitati, nego zbog toga što svi ti znanstvenici toliko se posvete tome malome komadiću svoga istraživanja, ulože čitavog sebe veliki broj godina, na kraju i dokažu, otkriju nešto, a usput zanemare sve ostalo, činjenicu da život postoji i teče i mimo dokazane tvrdnje da je zbroj kvadrata nad katetama jednak kvadratu hipotenuze. Nisam razmišljao o tome, volim razmišljati o ničemu.

Dvije djevojke, nazvati ću ih djevojkama, jer tako i sebe mogu momkom zvati, koje su me dozivale zanimale su se za to da li na Otoku postoji kakav dobar restoran u kome se može pojesti nešto osim ribe. Nakon što su mi objasnile da su već bile u ona dva restorana na obali i da im se uza sve poštovanje prema kuharu, obrok nije svidio. Poznavajući i restorane i kuhare koji u njima rade, nisam se niti malo tome začudio. Danas svako može poredati par stolova u red, obući se u konobara, tetkovog sina proglasiti kuharom i iznad ulaznih vrata zakucati tablu s natpisom restoran.

Kako nisam imao pametnijeg posla, a i želudac mi je nakon spomena hrane odaslao signal, u obliku blagog grča, da u njemu vlada poprilična praznina, predložio sam djevojkama da mi se pridruže u večeri. Ispričao sam im priču o malenoj konobi na kraju mjesta gdje se mogu pojesti domaći otočki specijaliteti, koji nisu nužno riba. Pogledale su se, malo zamislile, zasigurno zaključile da su u brojčanoj prednosti i da im ja ne izgledam kao nekakav opasni tip, slegnule ramenima i skoro u glas rekle: „Zašto ne.“

Putem do konobe sam saznao da su iz Velikog Grada i da su prijateljice još iz gimanzije. Na otok su došle prije pet dana, saznavši za njega kopajući po internetu. Učinio im se sa svojim pješčanim plažama i okružen beskrajnim morem kao zgodno mjesto za odmor. Angažirale su bake i djedove za čuvanje djece te zajedno sa muževima krenule na odmor za koji su vjerovale da će im razbuktati, godinama svakodnevnim životnim problemima već pomalo ugaslu vatru bračnog života. No kako to biva i kako u jednom filmu, iz kojeg se sjećam samo toga, glavni glumac prelazeći preko nekog drvenog mosta reče : “Čovjek snuje, a Bog odlučuje“, njihovi muževi su odmah po dolasku na Otok otkrili mogućnost noćnog ribolova na velike ribe, te su već prve noći unajmili brod, pribor i vodića. Noćna avantura praćena bogatim ulovom im se toliko svidjela da su odlučili da ju niti jednu noć svog boravka na Otoku neće propustiti. Nakon povratka iz ribolova u ranim jutarnjim satima, umorni bi zaspali, spavali do popodne, potom pripremili nešto od ulovljene ribe za ranu večeru, te se pripremali za novi lov. Tako se planirano razbuktavanje vatre pretvorilo u nešto sasvim drugo, što sa vatrom u tom smislu nema ništa.

Stigli smo do konobe, našli slobodan stol, smjestili se, naručili kuhanu janjetinu s povrćem, načeli prvu bocu domaćeg crnog vina. Saznao sam da jedna radi kao računovođa u nekoj firmi, da muči muku sa gazdom i naplatom potraživanja, da je jedva upisala sina u vrtić, da izgubi dva sata u prometu dnevo odlazeći i dolazeći na posao, da u kupovinu ide isključivo samo nedjeljom jer ostalim danima nema vremena zato, da je nekada pjevala u zboru, a danas jedva pod tušem zapjeva koju. Uz drugu bocu vina druga je ispričala da je nakon gimnazije završila psihologiju, a danas kada ne pomaže kćerci u savladavanju gradiva petog razreda osnovne škole, umjesto proučavanja psihe raznih ljudi, premeće kroz ruke robu, koju su ti isti ljudi kupili, na blagajni jednog velikog trgovinskog centra. Saznao sam da se danas sve više ljudi odlučuje za jeftiniju varijantu neke robe, zanemarujući kvalitetu.

Kada je uz treću bocu crnog vina došao red na mene da ispričam svoju priču, pravi razlog mog dolaska mi se nije dalo objašnjavati i predugo bi trajalo, pa sam im slagao da sam na Otok došao da odvojen od svijeta napišem roman o ljubavi, životu i psima, u kome se psi uopće ne spominju. Možda i nisam puno slagao, ali definitivno ništa nisam pisao. Nijh je pak zanimalo o čemu pišem. Poprilično opijen vinom, mogao sam mojim poprilično opijenim sugovornicama ispričati bilo što. Počeo sam im pričati o dijelu gdje glavni junak na obali mora razgovara sa sirenama tražeći svrhu života, te im predložio da im pokažem stvarno mjesto na kome kupim inspiraciju za to, naravno ako žele. Imajući vjerojatno još uvijek na umu brojčanu prednost uz opijenost alkoholom, nije puno trebalo da zajedno sa mnom i još jednom bocom crnog vina već budu na putu ka skrivenoj uvalici s druge strane otoka.

Nakon toga sjećanja postaju u najmanju ruku rečeno nejasna. Vrijeme kao da je počelo mijenjati dužinu proticanja, neki događaji su se odvijali strahovitom brzinom, a neki kao da su trajali satima. Boje su se na tren razlijevale u svim nijansama šireći se i na ono što nije obojeno, a na tren su potpuno nestale u tišini crnila. Sjećam se da sam stajao u vodi do koljena šireći ruke, dozivajući sirene. Sjećam se da nikoga nije bilo oko mene. Sve je utihnulo. Osim otkucaja srca nisam čuo ništa. Mrak. Crnilo. Odjednom učini mi se kao u da u daljini čujem pjesmu, tužni ženski glas, kao da je sva tuga svijeta skupljena u tome glasu, u toj pjesmi bez glazbe, kao da izranja iz mora, kao da se razlijeva pijeskom, kao da se provlači između stabala, kao da ulazi u mene, tamo negdje duboko, tamo negdje gdje niti jedna pjesma nije mogla doći, srce ubrzava, dah je kraći, isprekidan, grlo se steže, suze same kreću, kotrljaju tugu niz obraze, pjesma ih kupi u sebe, odnosi tugu, odnosi suze, odlazi ostavljajući mir. Tišina opet. Mrak. Trenutak kao vječnost da traje. Ispred mene voda kao da počinje ključati, iz nje izranjaju dvije djevojke s kojima sam večerao, gole, boje se opet šire, miješaju, one me skidaju vuku za sobom u dubinu, stavljaju između sebe, svojim tijelima me obuhvaćaju, stišću, zaranjaju.....

Tišina opet, boje nestaju, ostaje samo plavo, koje nestaje.

Moglo je na brodu biti još četrdesetosam kilometara užeta za namatanje, no u mom sjećanju se nije pojavljivalo više niti jedno na prošlu noć. Prazna boca je ležala na palubi. Odjeća na meni je bila suha. Glava mi je bila bistra, bez boli. Ništa mi nije bilo jasno. Zavukao sam ruku u hlače, odahnuo sam, sve je bilo na svom mjestu.

Slegnuo sam ramenim. Ništa, ionako je danas novi dan. Možda su stvarno bile sirene.

Sirene (2.nastavak)

srijeda , 08.06.2011.

1. dio

Namatajući užad u koncentrične spirale kako se to već s užadi na brodovima radi, počeo sam polako u glavi odmotavati događaje prethodne večeri.

Pristao sam u otočku lučicu, za koju i sada, kada sam se poprilično izvještio u manevriranju tridesetmetarkim dvomotornim drvenim brodom, tvrdim da je ipak mogla prilikom zadnje rekonstrukcije prije nekih petnajstak godina, kada je moj brod još uvijek lovio ribu na nekim drugim morima, a ja samo sanjao i to u nekim sporednim snovima sebe kao njegova kapetana, biti napravljena koji metar većom, jer sam sam uvjeren, iako baš i ne pratim politiku, pogotovo regionalnog razvoja, da je i tada već postojala nacionalna strategija što većeg otvaranja otoka turizmu, pogotovo nautičkom turizmu, koji je trebao u državnu kesu nešto više, a bogme i u otočnu kesu nešto manje, donositi eure, dolare i ostale iskoristive valute, koje bi se sukladno toj istoj strategiji, jer ovaj komad svemira je prvak Svijeta u strategijama, koristili za razvoj otočkih sredina kako na gospodarskom, tako i na kulturno obrazovnom planu, što bi za krajnji cilj u pesimističnijoj varijanti imalo zaustavljanje iseljavanja mladih ljudi s otoka, a optimistička planiranja su predviđala čak masovniji povratak onih koji su nebrigom režima morali svoja rodna ognjišta u idiličnom maslinama i morem okruženom krajoliku, povezana kopnom dva puta tjedno brodskom linijom, zamijeniti za sivi beton i prljavi asfalt velikih gradova na kopnu koji im je ipak nudio mogućnost nekakvoga zaposlenja, školovanja djece, preživljavanja.

Doduše iz tog vremena, vremena rekonstrukcije lučice, datira i poprilično velika, čak i za sredine puno veće od ove, nova kuća tadašnjeg načelnika otočke općine, koji je suprotno strategijama, prvom prilikom dao leđima vjetra ostvarujući svoju strategiju na kopnu, koristeći to novosagrađeno zdanje više za iznajmljivanje apartmana tijekom ljetne sezone, a manje za povremeni boravak u njemu i to uglavnom u vrijeme kada treba prebrojiti, koliko je tko dana i koliko soba koristio. Kada bolje razmislim pa čovjek ipak ostvaruje strategiju, iako su gotovo svi oni koji bivaju kod njega tijekom sezone samo njegova rodbina, a rodbine izgleda čovjek ima puno i odsvakuda, jer znao sam tamo primijetiti kao kamen bijele sjevernjake, a bogme i poput ugljena crne neke ljude, tako da još uvijek od turizma općina i nema baš nekakve velike koristi, ali bitno je da se glas o ljepoti otoka širi što dalje.

Nakon što je pomeo palubu i iznijeo smeće koje su putnici na relaciji Kopno Otok, kao slučajno zaboravili ponijeti sa sobom, mali Šime je stao pored mene i upitao:

• Gazda? Jel bi to bilo za danas dosta?

Kažem mali Šime, ustvari Šime je bio dobrih dvadesetak centimetara višlji od mene, suh, košćat sedamnaestogodišnjak premlad da potraži kakav posao na kopnu, presiromašan da bi nakon završene osnovne škole na Otoku izučavao kakav zanat ili nešto slično čime bi si barem u nekim pretpostavkama osigurao sigurniju, bolju budućnost.
Živio je sam, s majkom u polusadrađenoj kući na rubu mjesta jer je njegov otac, mornar na nekom prekooceanskom brodu, jednom davno isplovio i nikada se više nije vratio, ali to je neka druga priča.

Kako stvarno nije bilo više nikakva posla na brodu ni za mene ni za Šimu, isplatio sam mu njegovu dnevnu zaradu, mahnuo mu na odlasku i ostao sam na brodu zagledan u trenutak kada Sunce pozdravljajući se s nama, šalje svoje posljednje zrake za ovaj dan i u obliku velike narančasto-crvene kugle uranja daleko tamo negdje u plavetnilo mora i bojajući ga svojom svjetlošću, stvarajući predivne slike, koje oduzimaju dah.

Volio sam tako stajati zagledan u daljinu i dopuštati pogledu užitak, ne misliti o ničemu, pogotovo ne o stvarima koje ti svakodnevnica uvlači u mozak, ne misliti o poskupljenju benzina, o ratu u nekoj dalekoj zemlji, o kriminalu i korupciji u vlastitoj zemlji, ne misliti o tome da li je neka lokalna pjevačica, uzdignuta u status zvijezde, s rasponom glasa od čak četiti tona, obukla gaćice ili ne na zadnjem nastupu pred publikom u razvikanoj diskoteci poznatog poduzetnika, koji je svoju poduzetnost iskazao dovođenjem u propast poklonjene mu tvornice i otpuštanjem tisuću radnica koje su šile košulje i njima oblačile pola evrope. Zbog toga nisam volio čitati ni novine, zbog toga i ne gledam televizor, ne zbog toga što mi je sve svejedno, nego zbog toga što ne vidim kako bi moje razmišljanje o tome moglo išta promijeniti. Uđe ti kao crv takva nekakva glupost u mozak i jede te. Ne treba mi to. Volim misliti o ničemu.

Iz moje zagledanosti, udubljenosti i odvojenosti od svega, trgnuo me ženski glas s kopna. ......

nastavlja se....

Sirene

utorak , 31.05.2011.

Prvih nekoliko zraka, koje je Sunce tog jutra poslalo na točno određeni dio Zemlje, završavale su svoj milijardama kilometara daleki put na mom licu iscrtavajući nekakve kozmičke simbole koji bi prevedeni na nekakav ljudskom rodu poznati jezik značili vrlo-vjerojatno samo jedno: ... probudi se ... vrijeme je ... danas je novi dan ....sve što je bilo, prošlo je .... sve što će doći, tko zna kada, kako i dali će uopće doći... imaš samo ovaj tren .... iskoristi ga...

Najbolje za buđenje.

Da bi sve bilo u stilu kakvog dobrog priručnika za samopomoć, kojeg je samo Sunce napisalo, slijedeća grupa zraka završavajući svoje putovanje na mojim očima me baš u trenutku kada ih zaželjeh širom otvoriti i udahnuti čitavim sobom novo jurto, novi dan, novi početak, upozorila da ipak u životu i ne ide sve tako baš glatko, tako baš kako mi to hoćemo i zasigurno ne baš u onom trenutku kada mi to zaželimo.

Zažmirio sam na tren, mogao sam odustati, nastaviti žmiriti, čekati, čekati da kakav oblak zakrije sunce, čekati ... čekati da možda sunce zađe. No kako odustajanje sa sobom ne nosi baš nešto previše dobrih stvari, nego više u razmišljanjima kao u kamen uklesano ostavlja "što bi bilo da sam tada ....", okrenuo sam glavu drugu stranu zaključivši da je čekanje možda opravdano u trenutku kada čekaš u redu za recimo kuglicu ili dvije kakvog slasnog sladoleda, čokolada ili vanilija možda, no kako ovo nije bio red za sladoled, otvorio sam oči, rastegnuo ruke i noge i uhvatio novi dan.

Tvrda brodska paluba kao ležaj, narančasti pojas za spašavanje kao jastuk, brodska užad kao nešto čime si se želio pokriti u naletima hladnoće, galeb Sebastijan kojeg vjerojatno samo ja tako zovem, sa pola metra nijemo zuri u tebe i nisu nešto što bi čovjek baš tako rado poželio kao scenarij idealnog buđenja, no kako je buđenje samo po sebi veličanstveni događaj, sitnice gdje, kako i zašto si ga baš tu dočekao spadaju u one malo manje važne.

Prvi pokreti snom ukočenog i obamrlog tijela kao posljedicu za sobom su vukli određeni nivo boli u svim njegovim dijelovima, no poput kakvog motora koji malo zakašlje pri paljenju, pa onda s vremenom počne presti kao kakav stari mačak pored vatre, tako sam i ja vrlo brzo dostigao pokretljivost razmjernu broju mojih godina, a bol je sasvim nestala u trenutku kada sam naslonjen na ogradu broda pogledom obuhvaćao beskrajno plavetnilo ispred sebe, plućima do maksimuma napunjenim jutarnjom svježinom kakvu samo more može dati.

Ponekad, poželim da taj tren potraje vječnost. Poželim na kratko, jer ne možeš vječno stajati naslonjen na ogradu broda zagledan u nepreglednu daljinu dok ti lagani vjetrić prolazi kroz kosu, ustvari možeš ali si onda najvjerojatnije na nekakvom plakatu kao oni dvoje u onome nekom filmu o onom nekom brodu, a onda si najvjerojatnije skupa s tim plakatom zaljepljen ili obješen na nekakav komad zida koji je poprilično daleko i od mora i od vjetrića i od svega onoga zbog čega bi taj trenutak pretvorio u vječnost.

Stajanje na mjestu je stajanje na mjestu i možda je dobro za kakav garderobni ormar koji nikada ni u primisli nije ni pokušao razmišljati o tome kako bi mu možda na primjer bilo u drugom kutu nekakve spavaće sobe, ili možda za kakvu uličnu svjetiljku koja bi svojom šetnjom po gradu kuda poželi definitivno izgubila svrhu svog postojanja, no stajanje na mjestu definitivno nije za čovjeka, pa nije čovjek ormar, lampa ili drvo, kako jednom dosta davno reče jedan mudri pisac, pa da pusti korijenje i njima veže uz sebe sve ono što mu se u tom trenutku čini ili idealnim ili jedino mogućim. Toliko čvrsti čvor koji bi vječno vezanim držao nešto još nije izmišljen, a i najnoviji zaključci sa sedamnaestog tradicionalnog internacionalnoga simpozija o vezivanju održanom u kalifornijskom gradići Nodus, pod pokroviteljstvom Svjetske Akademije Znanosti i Umjetnosti, koje okuplja najveće živuće, a bogme i poneke mrtve (u citatima) autoritete s područja vezivanja čvorova, jasno govore o tome da ni suvremena tehnologija, a ni motoričko psiholiški stupanj razvoja čovjeka još dugi, dugi niz godina, a neki su spremni reći i stoljeća, neće donijeti bitne pomake u tome pravcu.

Zbog svega toga ali i zbog nesavladive želje da vidim kako izgleda nastavak života s nekog drugog mjesta ili nekog drugog kamenčića, odvojih se od ograde broda i prekrasnog trenutka buđenja dana. Trebalo je pospremiti moj noćašnji krevet, vratiti pojas za spašavanje na svoje mjesto, složiti užad, pripremiti brod za putnike, pripremiti brod za plovidbu, jer nije ni brod iako drven, drvo da stoji na jednom mjestu.

nastavak slijedi....

Trenutak, sada

nedjelja , 14.11.2010.

vrijeme ne postoji, postoji samo sadašnji trenutak, jedini kojeg imaš, jedini u kome možeš nešto.

možeš se sjećati prošlih trenutaka, no oni su zauvjek ostali iza tebe, onakvi kakvi su bili, dobri lili loši ali sasvim sigurno nepromjenjivi, ne vrijedi žaliti za njima.

možeš sanjariti o trenutcima koji će doći, ali oni će tek doći noseći sa sobom ogroman broj sitnica koje sada ne možeš ni zamisliti i ne vrijedi čekati ih.

misli o prošlom i budućem su neophodne, bez njih ne možeš, ali previše prošloga i budućega u jedinom trenutku kojeg imaš taj trenutak sužava, ne ostavljajući prostora da ga iskoristiš na najbolji mogući način.

ne iskoristiš li ovaj trenutak sada na najbolji način, kada postane prošlost vrlo vjerojatno ćeš žaliti za njim.
ne iskoristiš li najbolje ovaj trenutak sada ni budući trenutci koji dolaze neće se na najbolje nastavljati.

jedino što imaš je ovaj trenutak sada, iskoriti ga!


Utorak

utorak , 19.10.2010.

Puhalo je. Puhalo je poprilično.

Kišne kapi, koje su oblaci možda i ispuštali u standardnim veličinama kakvima se već kišne kapi ispuštaju na zemlju, bile su sitne i nošene vjetrom zabijale su se u lice poput iglica, stvarajući bol. Dobro ta bol i nije bila toliko jaka da ne mislite da sam neki osjetljivi, nešto kao puding od vanilije, plačljivac. Ne mogu reći da su me te usitnjene kapljice šibale po licu jer nikada me nitko nije šibao pa iskreno i ne znam kakvu bol šibanje izaziva, no čitajući neke knjige koje su svojim slovima zabilježile neke priče i događaje iz nekih poodavno davnih vremena, kada su učenje i slobodno mišljenje bili jedna od vrlo opasnih stvari i kada je svako tko se bavio tim tada zabranjenim moždanim aktivnostima kao kaznu doživljavao u najmanju ruku, ako već nije završio na lomači potpaljen uz kliktanje okupljene mase, javno šibanje , dajem si zaključiti da je ova bol koju osjetim je neusporedivo manja.

Možeš li zamisliti šibanje, paljenje na lomači, rastezanje na onom nekome drvenom kotaču ili kakvu drugu, ma ne mogu to nazvati ljudskim umom smišljenu, grozotu koja bi kao trebala ljude zaustaviti u razmišljanju, smišljanju nečega novoga, u stjecanju i širenju znanja.

Ja razmišljam i ne mogu to zamisliti, mada, ako si dozvolim da se još malo dublje zamislim,a da pri tome ne pazim da li me iza ugla čeka kakva lomača ili kožni bič, na pamet mi padaju (još uvijek sam u dubokom razmišljanju pa razmišljam i odakle to na pamet padaju stvari) misli o tome kako ni danas takve kazne možda ne bi bile loše, možda čak i ponovo uvesti.

Jebote pa kada upališ televizor, obično ti pred nekakav film koji čekaš zadnje tridesetdvije godine uvale nekakvog političara koji drobi li, drobi i drobi, a ti ne možeš vjerovati da ljudska usta mogu takve gluposti ispričati. Ne vjeruješ pa misliš možda čovjek i ne misli tako, možda je samo krivo riječima interpretirao ono što mu glavom kruži. Onda te on svojim drugim rečenicama ubije, pa takvu pomisao koja bi uz njegovo ime vezala bilokakvu olakotnu okolnost vezanu uz njegove misli i njegove riječi prekrižiš najdebljim prekriživačem kojeg je najbolji svemirski proizvođač prekriživača ikada napravio.

Na žalost previše je takvih prekriženih, toliko puno da se neki i tajno prokrijumčare pa na svu nesreću pustiš njihove riječi da ti ulaze u uho, a u uhu premalo filtrirajuće smole. Onda požališ što nisi sa ekipom iz kvarta ili s bilo kime kog si sreo na ulici završio dopodne u birtiji i napio se kao afričke pustinje ono jednom godišnje kada padne kiša, ma požališ i što nisi solodrinker, pa da se sam napiješ, da ti alkohol uskovitla moždane stanice da ti se jebe za bilo što, ma za sve osim kako sobu zaustaviti da ti se ne vrti.

Najgore od svega ako im dopuštaš da ulaze u tebe, te njihove misli te razgrađuju, ubacuju u tvoj organizam gluposti koje te isprva samo stresaju, zatim se zakukulje, pa se pružaju i na kraju spreme na mjesto gdje nikako ne želiš ići.
Zato je djeci najbolje, ona sve znaju, znaju što je dobro, što je loše, nije ih niko nafilovao ispravnim i neispravnim i oni ne čuju i ne zanimaju ih gluposti. Šteta je što ih odučavamo od toga.

Usprkos kiši koja je tjerala i oči da se skupljaju, nisam mogao ne vidjeti zelene vlati trave nakićene kapljicama kao engleska kraljica biserima kako plešu vjetrom pokretane.

Utorak je.



Ponedjeljak

ponedjeljak , 18.10.2010.

Sviće valjda valjda kao i svakoga dana, kažem valjda jer nisam bio svjedokom.

Nije da nisam budan, budim se puno ranije nego li sunce, dozvole li mu eventualno oblaci nagurani na nekome svome nebeskom tulumu, svojim zrakama pomiluje komadić zemlje gdje živim i kaže 'ej! narode! evo novog dana!'.
Tuširam se i moja pozornost je usmjerena na neke druge stvari praktične prirode kao što su ne smakanje kose koja mi je u zadnje vrijeme poprilično narasla, no dobro ne doseže još do guzice, ali je jedno petnajstak centimetara duža nego što je bila zadnjih godina, pa jutarnji ritual pranja kose ritualno ne upražnjavam baš svakoga jutra, ovoga definitivno ne.

Osim brige o tome da kosa ostane suha, dobar dio pažnje mi je usmjeren i na ne ispuštanje uvijek klizavog sapuna iz ruku, jer svakovrsne, klinički potvrđene, na životinjama ne testirane, mišićavim tijelima (spremnim da bez šale preskoče četrdesetsedamzarezdva metra razmaka koliko dijeli dvije zgrade u nekom visokozgradskom naselju, te usput se još nasmiješe, pokazujući zube bijelije od najbijelijeg kineskog porculana, zgodnoj djevojci zamišlenog pogleda u daljinu, zagrnutoj samo u poprilično debeli, ali mekan kao paperje, bijeli bademantil) izreklamirane pjene ili glelove za kupanje izbjegavam poput, na primjer, razmišljanja o stanju na tekućem računu, jer dok misli vezane uz nepokriveni minus izazivaju ne baš sjajno stanje u predjelu tijela zvanom želudac, tuširanje pjenama ili gelovima mi izaziva ne baš sjajno stanje dijela tijela zvanog koža, koja uprkos oslobađajućem utjecaju srebra ili inovativno rashlađujućem riješenju sadržanom u plastičnoj bočici, se poslije takovog tretmana osjeća iznimno ljigavo i sasvim zrelo za još jedno pošteno pranje.

Kroz prozor i ne gledam tako da stvarno ne svjedočim tom iznimnom trenutku buđenja novoga dana, iako je ponedjeljak.


Mreža

četvrtak , 05.08.2010.

U životu moraš biti kao mreža, dovoljno rijetka da niti jedno zlo, niti jedna strijela, niti jedan nož koji leti prema tebi ti ne može nauditi, a istodobno toliko gusta da u nju trajno upleteš sva ona divna srca, sve one prekrasne duše, sve one dobre stvari koje ti život donosi..

Prigodno - Valentinovo ili Veliki problem Malog muškarca

subota , 13.02.2010.

Valentinovo ili Veliki problem Malog muškarca

Veljača 14 dan u mjesecu, svake godine u isti dan, nekada, kako to samo Veljača zna, nekada sunčan i topao, kao da je ljeto posudilo zimi koji dan, nekada snijeg do koljena, kao da je nebo istreslo sav snijeg iz sebe, nekada kiša od jutra do sutra, kao da kopno u more želi pretvoriti. Svake godine drugačije, ali svake godine isti problem. Isti problem za Malog muškarca, koji je usput budi rečeno i zaljubljen.

Neko bi rekao Divno, upitao se gdje je tu problem? Ali budi usput rečeno Mali BudiUsputZaljubljeni muškarac je zaljubljen u jednu BudiUsputRečeno udanu Divnu ženu. I sve bi opet bilo divno i krasno da je Divna žena, žena Malog muškarca i da je Mali muškarac muž Divne žene. Ali kako život nekada ne piše samo divne i krasne priče, tako i Divna žena ima svog muža, koji BudiUsputRečeno nije Mali muškarac, pa tako i Mali muškarac BudiUsputRečeno nema za ženu Divnu ženu. I eto problema.

Kao što je svom Svijetu poznato 14. veljače je Dan zaljubljenih ili kako to narod voli reći Valentinovo, dan kada se oni koji se vole u cijelom svijetu, osim na ovom komadu zemlje gdje žive Mali muškarac i Divna žena, daruju malim pisamcima u kojima riječima iskazuju svoju ljubav jedno ka drugome. Kako je ovaj komad zemlje gdje su se igrom slučaja, povjesnih okolnosti i sklonosti njihovih predaka našli Mali muškarac i Divna žena, vrlo čudan komad zemlje koji uvjek želi biti drukčiji od ostatka svijeta i u kojem kada ljudi prave kuće dobro paze za njihova barem za mrvicu (ali toliku mrvicu da se ta mrvica sa ulice može dobro vidjeti) bude višlja od susjedove.

Tako su ljudi na tom komadu zemlje odlučili da ni Valentinovo nemože biti samo Valentinovo i da se ne mogu samo pisamca taj dan razmjenjivati i slati, nego da to mora biti puno više. Kako su ti isti čudni ljudi odlučili isto tako jednog dana da više neće slaviti ono što su nekada rekli da će slaviti, a misli se na dan žena (jedan dan u ožujku kada se iskazivala počast svim ženama i majkama, dan kada su žene primale cvijeće i poklone od muževa, djece, radnih kolega, pa čak su u čast žena i jedne drugima poklanjale nešto, najčešće crveni karanfil ili ružu, dan kada su žene sebi u čast priređivale proslave, pekle kolače, pripremale jelo, a muškarci su im čestitali, jeli, pili, ponapijali se, zaprljali stolnjake, pa su žene i prije nego je taj dan kada se slavilo njih, završio i kada su po svim protokolarnim običajima bile oslobođene poslova, zasukale rukave, prale suđe, skidale i spremale na spavanje pijane muževe i poneke razmišljle da im baš i netreba takav dan u njihovu čast).

Ali kako su čudni ljudi koji odlučuju (a to su na ovome komadu zemlje uglavnom muškarci) odlučili da takav dan više ne postoji, isto tako su uvidjeli da su pogriješili ne zbog toga što im treba dan da slave žene, nego što im fali jedan dan kada se u ime nekog dobrog razloga mogu dobro najesti, dobro napiti i dobro stoljnjake (a oni malo manje vješti i kravate, jer tada su obično u čast žena i svečana odjela oblačili) zaprljati. Onda su oni rekli da na njihovom komadu zemlje i Valentinovo, koje kako rekoh ostatak svijeta slavi kao dan zaljubljenih, neće biti samo dan zaljubljenih nego takodjer dobra prilika za jelo, piće i prljave stolnjake. Kako bi djelomično unaprijed se osigurali za dovoljnu količinu i jela i pića i stoljnjaka počeli su ženama kupovati i poklone i cvijeće za taj dan i to ne samo ženama koje vole ili trebaju ili se piše da ih vole nego i svim ženama koje znaju, pa je u toj čudnoj zemlji Valentinovo, Dan zaljubljenih postao i Dan žena i Majčin dan i Dan baka, Dan radnih kolegica i naravno dan kada se opet moglo s nekim dobrim razlogom dobro jesti slobodno piti i naravno prljati stolnjake. I tako od ljubavi za dan zaljubljenih osta jako malo.

Da li je sada jasno zašto je Dan zaljubljenih postao problem za našeg Malog muškarca i zašto je nebrojeno puta poželio da živi u normalnom svijetu, gdje bi za Dan zaljubljenih mogao svojoj ljubljenoj Divnoj ženi, poslati pisamce u kojem bi joj napisao da ju voli više od ičega na svijetu. Ali to u ovoj čudnoj zemlji nije bilo dovoljno. Ne da to nebi bilo dovoljno Divnoj ženi, nego Mali muškarac kada vidi kome se i kavi sve pokloni kupuju i daruju, on koji voli najviše na svijetu i koji bi naradije da može cijeli svijet svojoj Divnoj ženi poklonio, osjeti se jadno. Ne zato što nebi mogao nešto kupiti svojoj dragoj Divnoj ženi, ne zato što nema novaca, nego zato što BudiUsputRečeno njegova Divna žena BudiUsputRečeno ima muža koji će svoju ženu zapitati otkuda joj to.

Onda naš Mali muškarac, svake godine početkom veljače uzme papir u ruke i na njemu piše moguće poklone za svoju Divnu ženu.

1.Cvijeće
Naš Mali muškarac kaže: neće cvijeće. Svi kupuju cvijeće, kada neznaju što bi onda muški se zalete u cvjećarnu, kupe cvijet ili dva ili kupe i veliki buket, kojekakvog cvijeća, nebitno što je, samo neka izgleda dobro i neka se vidi da su oni to kupili i na taj način ispunili ono što su morali.
Nije da naš Mali muškarac svojoj voljenoj Divnoj ženi nebi volio pokloniti cvijeće, ali kako je on čudniji od čudne zemlje u kojoj živi on kaže: “Cvijet koji želim pokloniti svojoj dragoj Divnoj ženi mora biti mojom rukom ubran, ne kupljen bilo gdje, jer tim cvijetom joj želim reći da ju volim, da je ona meni nešto posebno, da nije ono nešto što se svagdje može naći i što svatko može naći”. Zato naš Mali muškarac nikada neće svojoj Divnoj ženi otići u cvjećarnicu i kupiti joj cvjet, neće joj kupiti ni najveći buket cvijeća na svijetu iako ju voli najviše na svijetu, nego će ako negdje vidi kakv cvijet, pa makar to bio i žuti obični maslačak, svojom rukom će ga ubrati i donjeti ga svojoj dragoj. Neće mu biti teško ni kroz susjedovo dvorište, pored opasnog psa koji grize sve što se kreće prišuljati se i kroz ružino grmlje puno bodlja provući se da bi svojoj Dragoj ženi ubrao tek propupali pup crvene ruže, koji će biti svjež i crven kao niti jedan od onih koji se mogu kupiti.
Ali naš Mali muškarac koliko god želio svojoj Divnoj ženi ne može donjeti cvijet, jer cvijet se vidi, a ono što se vidi, vidi i Divne žene muž, pa onda on pita otkud Divnoj ženi cvijet.
Naš mali muškarac na svojoj listi prekriži cvijeće.

2.Nakit (zato što ga u čudnoj zemlji a i u ostalom svjetu i drugi poklanjaju)
Naš Mali muškarac ne voli kupovati nakit, jer nakit je skup, nije da ga on nevoli kupovati zbog toga što bi za njega potrošio puno novaca, nego naš Mali muškarac kaže: “Ako mojoj najdražoj i najvoljenijoj Dragoj ženi kupim kakav nakit, kakav komad zlata ili kakv dragi kamen, opet joj time ne mogu reći kolko ona vrijedi meni, jer ni svo zlato ni svo drago kamenje čitavog svijeta nema tu vrijednost, ne vrijedi niti mrvicu koliko ona vrijedi meni, a istodobno kupovina i poklanjanje skupog nakita mi izgleda kao i kupovina nekoga, jer ako Dragoj ženi poklonim skupi nakit, osjećao bih se kao da kupujem njenu ljubav, a ni taj osjećaj ne želim, ne želim ni stvarati njoj obavezu da zbog toga što sam joj kupio nešto vrijedno ona mora biti samnom i voljeti me.”
Ali naš Mali muškarac i da želi svojoj Divnoj ženi ne može pokloniti nakit, jer nakit se vidi, a ono što se vidi, vidi i Divne žene muž, pa onda on pita otkud Divnoj ženi nakit.
Naš mali muškarac na svojoj listi prekriži nakit.

3.BiloŠtoDrugo
Kad razmišla o BiloŠtoDrugom što bi mogao pokloniti svojoj Divnoj ženi, naš Mali muškarac vidi puno stvari koje on misli da bi njegovoj dragoj bile drage , ali sto tako ne može nevidjeti da muže njegove Divne žene ima oči i da on isto tako može vidjeti, ne može nevidjeti da muž njegove Divne žene ima i usta i da neće moći neupitati:"A otkuda ovo", i ne može nevidjeti da bi bilo što, što bi on poklonio svojoj Dragoj ženi ne bi izazvalo, noj samoj probleme. A razmišljao je o mnogim stvarima, volio bi da joj može pokloniti porculansku lutkicu, jer zna da ih ona voli, vidjeo je dva mala porculanska slonića kako su se zagrlili surlama i zaželio joj je to pokloniti, vidio je jedan mali satić koji bi joj mogao zazvoniti i reći joj da su jaja kuhana (ali se onda sjetio da njegova Divna žene nevoli kuhana jaja, pa je zaboravio da je to vidio). Vidio je puno zgodnih stvari koje bi joj želio pokloniti.
Ali naš Mali muškarac i da želi svojoj Divnoj ženi ne može pokloniti BiloŠtoDrugo, jer BiloŠtoDrugo se vidi, a ono što se vidi, vidi i Divne žene muž, pa onda on pita otkud Divnoj ženi BiloŠtoDrugo.
Naš mali muškarac na svojoj listi prekriži BiloŠtoDrugo.

Naš Mali muškarac zgužva list papira na kojem je pisao moguće poklone i uvidje da će ipak i on kao i sav ostali svijet osim čudnih ljudi u njegovoj čudnoj zemlji, ipak svojoj dragoj i voljenoj Divnoj ženi u kojiu je zaljubljen i koju voli onako kako nikada nitko nigdje (pa ni u ostalom svijetu, a kamoli u njegovoj čudnoj zemlji) nije volio, morati pokoniti nešto treće.

Uzeo je olovku i papir i počeo....

od onih bez nekog naslova

četvrtak , 04.02.2010.

Kapi kiše su se razbijale o prednje vjetrobransko staklo, stvarajući nepravilne vodene kružnice koje su iskrivljavale pogled na polupraznu, uličnim svjetiljkama djelomično žuto obojanu ulicu. Poluotvoreni prozor unosio je miris kiše pomješan s mirisom asfalta. Volim taj miris, volim sjaj mokrog, kišom okupanog asfalta. Volim asfalt, rodio sam se na njemu, poljubio prvu curu i zapalio prvu cigaretu s njim pod nogama. Pušim i sada. Puštam da mi neuvučeni dim izlazi kroz usta i onda ga uvlačim duboko u sebe kroz nos. Volim pušiti. Pogledom pretražujem ulicu, ne tražim ništa, samo gledam. Miran sam. Telefon je ugašen i ne postojim za nikoga. Nema me.
Ona. Negdje je na putu, putu koji će ju dovesti u istu ovu ulicu. Ostaviti će svoj automobil negdje dalje, skrivena kišobranom brzim koracima naći će put do mene, otvoriti vrata, sjesti na sjedalo do moga, s pokojom kapljicom kiše na obrazu poljubiti me, reći 'volim te’, reći 'vozi’.
Nije bitno gdje i nije bitno što će poslije biti. Ona i ja skupa. Sami....

Puštam još jednom Radiohead i Creep da ju zajedno dočekamo.


... preporučena glazba...



Oblak mali

ponedjeljak , 06.04.2009.

Vidio sam ju jučer, na tren. Ona mene nije. Možda je i bolje tako.

Imala ja osmjeh na licu. Lijepa je kad se smije, predivna kada joj iz očiju cakli sreća, koju poput najsjajnije nebeske zvijezde širi oko sebe, vidio sam to i bio najsretniji čovjek na svijetu.

Žurila je negdje. Kosa joj je narasla, lepršala je oko nje, iako sam bio prilično daleko, mogao sam osjetiti njen miris. Volim miris njene kose, lavanda. Možda i nije lavanda, ali meni će uvijek tako mirisati, mirisati i sjećati na cvjetiće lavande koje sam vezao u vjenčiće ispreplićući ih u njenoj kosi, u snovima, jer java nikada nije nudila dovoljno ukradenih trenutaka, nije ni mogla, ni svo vrijeme svijeta ne bi bilo dovoljno.

Trenuci za koje želiš da su vječni, obraz uz obraz, dodir trepavice koji te miluje, dlan kojeg ne želiš nikada ispustiti iz svoga, dodir usana koji te pretvara u nešto što ni sam ne znaš opisati, u nešto što nisi ni vjerovao da može postojati. Trenuci kada prestaješ biti sve što si bio, trenuci kada ti nije važno ništa, trenuci kada nema misli, trenuci kada ne postoji ništa, ništa osim tog dodira, poljupca, kada ne postoji ništa osim nje upletene vječno u tebe.

Žurila je. Vidio sam ju tek na tren. Na nebu je ostao tek oblačić mali, namignuo sam mu. Jednom davno sakrila je anđela u njega da me čuva i prati.




* ovo je bilo davno objavljeno, čeprkajući nešto po prošlosti naletjeh na to ponovo, digoh pogled prema nebu, namigoh, ništa se nije promjenilo.....

Life is Nice, Love is Great (I'm singing/I'm feeling again)

utorak , 16.09.2008.

Nakon što dvadesetak dana nisi kušao ni kap alkohola, nevjerojatno je koliko ti malo treba da zazujiš, nevjerojatno je koliko ti malo više od tog malo treba da se napiješ, a još nevjerovatnije je koliko ti malo više od malo više od malo treba da više ni ne znaš za sebe.

Ne valja, idemo ispočetka.

Nakon što dvadesetak dana nisi znao dali si živ ili si na dobrom putu da više uskoro ne budeš živ, nevjerojatno je koliko ti malo tog treba da se osjećaš fino, nevjerojatno je koliko ti malo više od tog malo treba da oko sebe vidiš samo ružičasto, još nevjerovatnije je koliko ti malo više od malo više od malo treba da više ni ne znaš za sebe, da budeš opijen životom kao raspupani cvijet jutarnjom rosom.

Priznajem pio sam tog dana. Ne puno, ne onako kako znam, ne toliko da zaboravim, ne toliko da zaboravim i na sebe. Prevarilo me. Prevarilo me pivo. Pivo koje sam izbjegavao, ne zbog toga što ga ne volim, ne zbog toga što mi nije fino, baš naprotiv….

Moraju li se baš sve stvari koje voliš izbjegavati, mora li čovjek da bi opstao, da bi preživio, da ne bi patio, mora li se odreći onog što voli, mora li prestati voljeti. Ma naravno da ne mora. Jedna od divnih stvari koju nam je naš Stvoritelj, naš Bog, naš Svemir, naš Nazovimo-ga-kako-god-tko-hoće, dao je ta da u svakome trenutku, ali baš u svakom trenutku našega postojanja imamo najjače oružje koje je ikada izmišljeno, imamo mogućnost odlučivanja, mogućnost odabira. Tako da u svakome trenutku možemo odlučiti i odabrati što ćemo voljeti, i tko bi onda normalan odabirao da voli ono nešto što ne smije, koji bi normalan alergičar volio šetnje kroz zelene livade ukrašene raznobojnim cvjetovima, koji u slavu ljubavi nošen vjetrom rasipaju pelud, zalog svoje budućnosti. Naravno da neće voljeti cvijeće i pelud i suzne oči i kihanja i gušenja, odabrati će za voljeti čelik, staklo, asfalt, beton i uživati će u tome i ljubiti će sigurnost koju zatvorena kutija pruža. Pogledajte samo gradska naselja, gradske blokove s iskorijenjenom travom (naravno krivom travom), provjerite tko ih je osmislio, što mislite, tko je čelikom, staklom, betonom za budućnost ostavio trag svoje ljubavi? Alergičari naravno.

Moraju li se baš sve stvari koje voliš izbjegavati?
Vjerojatno moraju, jer gdje bi bili, što bi s nama bilo da radimo ono što volimo, da smo na onim mjestima koje volimo, da smo sa onima koje volimo. Možda i ne bi nigdje drugdje bili nego gdje smo sada kada se trudimo da se uvjerimo da to što radimo, to gdje jesmo, to što živimo je ono što volimo.

Ne znam i neznam. Ni pivo više, koje sam popio nije mi donijelo pamet, nije mi donijelo odgovor. Možda je to sve isto, možda je sve samo stvar mjere. Možda je svijet stvoren za one s manjim mjerama, za one koji svega žele manje.

Možda moraš pobjeći od dobrog dijela stvari koje voliš, ili možda moraš zavoljeti sve ono od čega ne možeš pobjeći. Tko zna….

Pivo ovaj puta, kao niti jedan puta ranije nije donosilo odgovore ili barem ne one odgovore koji bi koristili ičemu, ali je zato i ovaj puta, kao i puno puta prije, kao što to i inače svi njegovi alkoholni sudružnici rade, znatno skraćivalo fitilj, odnosno izbacivalo iz glave onaj korektivni faktor razmišljanja, onu urođenu, onu neprimjetnu, onu nesvjesnu kontrolnu proceduru misli …..

Oslobođen korektivnog faktora misli, upotrijebivši u istoj rečenici i boli me i kurac i za sve što i smijem i ne smijem otišao sam u noć pjevušeći pomalo izmjenjenu pjesmu s početka priče…

Love is nice, love is great
Love is these song that I'm singing again
Love is nice and love is great
Love is these song that I'm feeling again.....


... priča se nastavlja......

love life nice noise

srijeda , 10.09.2008.


Love is noise, love is pain
Love is these blues that I'm singing again
Love is noise and love is pain
Love is these blues that I'm feeling again
(the Verve)


Uhvatila me frka, onako kako te može uhvatiti frka kada ti u kriznim godinama, onima u kojima broj prošlih postaje priželjkivani broj budućih, oni koji kao nešto znaju o zdravlju, onako vrlo-važno i vrlo-zagonetno kažu da si možda opasno bolestan, a ti ne znajući što bi u tome trenutku napravio pobrojiš sve svoje doživljene godine pa vidiš da je to prošlo vrijeme neusporedivo manje u odnosu na ono potrebno za proživjeti sve ono što si za vrijeme proživljavanja tih istih stavio na neki spisak u glavi i zaključiš da svakako to nije vrijeme kada bi trebao prekinuti s izvršavanjem zacrtanoga, jer taj isti spisak ima još puno, puno, puno, toga tako zanimljivog, nedoživljenog.

Uhvatila me frka, jer nakon jednog manje-više običnog bezazlenog posjeta liječniku, zbog obične malo povišene tjelesne temperature, nakon kojega sam očekivao da me pljesnu po guzici uz riječi 'tjeraj kući, nije ti ništa', slijedećih dvadesetak dana sam se nagledao nakrivljenih doktorskih glava i nijemog klimanja njima, islikao rendgenom više puta nego megazumnim objektivom fotoaparata neka polupoznata starletica koja je kao slučajno zaboravila obuci gaćice u popodnevnoj šetnji gradom. Izbodenih vena, kao prosječno dobro opskrbljeni narkoman, prošao sam put kroz nekoliko bolnica, put u kojem se moguća teška bolest pojavljivala u većini liječničkih nalaza, koje sam vukao sa sobom.

Uhvatila me frka, iako uvjeren od samog starta da mi apsolutno nije ništa, ili barem da i ako mi i je baš nešto, da to nije nimalo opasno, nakon svakog novog doktora, na novom višem nivou moje uvjerenje se poljuljalvalo sve više i više. Skupa sa svojim uvjerenjem sam bio kao brodić na valovima koji iz manjih mora prelazi u veća i veća, sve drhtaviji, sve uplašeniji, sve dok takav sebi neprepoznatljiv nisam došao do Posejdona, koji je bez puno klimanja glavom, ne praveći kazališta tamo gdje im nije mjesto da bi veličao svoju ulogu, zaključio da mi ipak nije nešto, pljesnuo me po guzici i rekao 'tjeraj kući, nije ti ništa'.

Paralelno sa tim putovanjem, nimalo ugodnim, odvijalo se nešto drugo, nešto što o čemu nikada nisam razmišljao. Dogodili su se ljudi oko mene, odjedanput sam postao ih svjestan, počeli su se pojavljivati i poznati i nepoznati i to baš točno na onome mjestu u onome trenutku kada su bili potrebni, svi do jednoga spremni na pomoć…..

No nisam o tome htio pričati...... (nastavci slijede)



kiša... kap... tren... vječnost...

ponedjeljak , 23.06.2008.

Tople kapi kiše su se razbijale o zelenilo razlistanih lipovih grana i nudile onaj divan miris svježine, miris ozona, koji nastaje kada se tisuće kapljica raspada u tisuće komada i kada toplina zraka u svakom tom malom komadiću oslobađa onaj mali atom kisika koji se spaja sa svojom braćom u zraku nudeći savršeno očaravajući čarobni miris, miris jedinstven i poseban, miris kakav nam samo priroda može dati.

Plesala je pod krošnjom. Zrake kasnopopodnevnog sunca milovale su njenu mokru kožu ocrtavajući savršenu figuru njenog tijela, koje se poput kakve žive skulpture od bjelokosti lagano gibalo, prateći ritam kiše. Stajao sam nijemo naslonjen na drvo ne mičući se, ne želeći ničim, nikakvim bespotrebnim pokretom, nikakvim šumom, pa niti ni uzdahom pokvariti trenutak beskrajne ljepote.

Zatvorenih očiju, kose već pomalo mokre, otežale od kiše, podignute glave prema nebu, usana namještenih u čarobni osmijeh, okrenula je svoje golo tijelo prema meni i rukama me pozvala da joj se pridružim.

Usnama kupim kišu s njenog lica, dlanovima ju razmazujem po čitavom tijelu, privijam ju uz sebe… tijelo uz tijelo, koža uz kožu, savršenstvo dodira… miris njenog tijela kroz miris kiše… okus njenih usana, nježnijih od ružinih latica… trenutak kojeg želiš pretvoriti u vječnost… trenutak koji pretvaraš u vječnost znajući da si u njemu svakom svojom misli, svakim svojim uzdahom, svakom svojom željom, svakim svojim pokretom… dahom upijaš mirise, lijepiš ih na dodire, spajaš sve u jedno i sve je jedno, neizbrisivo uklesano u jedan tren, u vječnost, u tren, u vječnost, u tren, u ljubav







Ležim na zemlji, osjećam svaku njenu kvržicu na leđima. Znam budan sam.
Pogledom gledam zvijezde sa one druge strane, one s koje ih malo tko vidi. Negdje netko u daljini pjeva o sreći … možda on zna sto je sreća.

Sreća je ovdje pored mene, njena glava na mojim grudima, njen miris koji dišem, svježe sjećanje na slast poljupca, toplinu usana najslađeg sladoleda.
Držim joj čvrsto ruku iz straha da ne nestane, slušam kako diše, srce hvata ritam njen…

Zvijezde su zvjezdane noćas, mjesec je žuto žut… Volim ju ...


gledam u nebo

srijeda , 23.01.2008.


photo by freestyler

Gledam u nebo.
Današnji umjetnik zadužen za ljepotu jutra miješao je prve zrake sunca i oblake, miješao je plameno crvenu i sivu, miješao je vodu i vatru, miješao tugu i sreću, miješao je veselje i sjetu.

Miješao je kao dobar njemački mikser napravljen davno, davno u vrijeme dok njemačke stvari nisu izrađivali kinezi u nekom više milijunskom selu pored šangaja za koje ni veći dio kineza ne zna da postoji, miješao je zapadnonjemačkom preciznošću i ustrajnošću, miješao je nedozvoljavajući da grudice dobrog prekriju loše, miješao je ne dopuštajući sjenama da sakriju svjetlo.

Miješao je sve skupljeno u meni ne dajući prednost ni Osobi A koja bi oduševljena Svemirom skakutala po krovovima i s kišobranom i bez kiše uz singing in the rain plesala sve dok u plućima ima daha, sve dok u nogama postoje zadnji atomi snage.

Miješao je sve skupljeno u meni ne dajući prednost ni Osobi B koja bi zaronila duboko, duboko ispod pokrivača, ispod kreveta, duboko ispod svega tražeći mjesto gdje ne postoji ništa, gdje ne postoji misao, gdje ne postoje sjećanja.

Miješao je sve, ostavljajući mi nebo da ga gledam, miješao je sve, ostavljajući me bez dima i bez cigarete koju sam često znao u ovakvim situacijama vrtjeti među prstima.

Ostavljao me da ne mislim o ničemu, što priznajem nije nimalo loše za početak dana.


Rečenice ...(dva)

srijeda , 12.12.2007.

Eh, sreća, svuda je okolo, lebdi oko nas u milijardama sitnih komadića, naše je samo da skinemo štitove i da pustimo tim malim komadićima sreće da se lijepe na nas, jer oni su kao mali magnetići, imaju ludu želju da se zalijepe za nekoga i da zajedno sa ostalim komadićima čine čovjeku jednu predivnu stvar, jer baš kao što su se milijarde sitnih treptavih zvjezdica, koje pojedinačno svaku za sebe ne bi ni primijetili, skupile na večernjem nebu čineći veličanstvenu sliku, tako i ti mali komadići sreće skupljeni u nama čine našu sreću, veliku onoliko koliko dopustimo tim sitnicama da nas vesele, onoliko veliku koliko dopustimo sebi da uživamo u njima…..

* objavljeno davne 2005 u nekom od dijelova Priče o Anđelu

Rečenice...

srijeda , 05.12.2007.

… Kružeći prstom po rubu staklene čaše u kojoj je ostalo još gutljaj votke, nastavio je:
- znaš koliko god ideja onog tipa da napravi vremeplov bila dobra, da možeš se vratiti u prošlost pa sada sa ovim znanjem iskustvom, one neke stvari koje si tada loše napravio, ne napraviš, da ih napraviš drugačije, mislim, da to ne bi bilo dobro, jer da nisi prošao ono sto si prošao ne bi nikako sada mogao znati da li je to bilo dobro ili ne, a osobno mislim da svako od nas, nekim instinktom ili nazovi to kakogod hoćeš, uvijek izabere ono sto je najbolje za njega u datom trenutku, i da možeš otići unazad i napraviti drukčije i tvoj bi se život drugačije nakon toga odvijao i opet bi možda sjedio ovdje sa mnom i razmišljao da možda upravo ta stvar koju si otišao kao popraviti nije dobro učinjena jer je utjecala da ti se život drugačije događa, pa bi opet bio nezadovoljan i htio bi to opet popravljati i vjerojatno ako bi jedanput ušao u vremeplov ne bi nikada iz njega izašao jer bi se stalno vrtio u krug i popravljao popravljene greške iz prošlosti i uvijek bi postojalo nešto što nas boli….

* objavljeno davne 2005 u nekom od dijelova Priče o Anđelu

Zelena košulja - dio treći

srijeda , 19.09.2007.

Obukao sam zelenu košulju. Zakopčao i ono dugme skroz gore, kod kragne, ono što stišće vrat. Nisam mislio tako zakopčan do vrha ići kod Patrika, ali sam imao namjeru dočekati svoju dragu i tako ukočeno zakopčan ne savijajući ni koljena ni laktove, poput voštane lutke vojnika iz pretprošlog stoljeća, paradirati i glumatati po kući čekajući da se ona spremi za izlazak.

Otključala je vrata, u istom trenutku sa sebe odbacila cipele sa nogu i ispustila hrpu vrećica koje je nosila na pod što je u meni izazvalo bojazan da bi najnoviji nastavak BloodCrown-a mogao nezgodno pasti, polomiti se i tako završiti svoje postojanje i prije nego je i počeo postojati. Gipkim korakom poput gazele došla je do mene, ljubeći me u usta, u trenu je otkopčala ono dugme koje me stezalo oko vrata i tako uništila unaprijed zamišljenu predstavu koja je uključivala mene i voštanog vojnika i moju priču o tome kako me ta košulja i fizički i mentalno sputava, ubijajući u meni biće koje je sposobno samo donositi odluke.

Novonastala situacija i gubitak pripremljenog glumačkog angažmana me zbunila na trenutak, također je nestala i bilo kakva briga za sudbinu najnovijeg nastavka BloodCrown-a. Njena blizina, osjet njenih vlažnih usana, osjet njenog toplog daha, osjet željenog tijela ispod tanke ljetne haljinice, spustio je automatski, moglo bi se reći refleksno, bez neke unaprijed pripremane i smišljene namjere, u trenutku, moje dlanove na njenu guzu. Privukao sam ju sebi. Izmigoljila se poput ribe, recimo jegulje, koju pokušavaš u vodi rukom uhvatiti, poljubila u obraz i rekla: - »Hej….Znaš da nemamo vremena… Znaš da se moram još tuširati i obući... Znaš da ne volim da netko čeka na nas… Pogotovo Patrik.»

Jebeni Patrik, zar mora baš sve pokvariti, zar baš mora biti u svakom trenutku kada ne treba, zar nije mogla šutjeti dva minuta, ljubiti me u tišini, stvoriti mi barem lažni osjećaj da bar ta dva minuta postoji samo za mene, da joj nitko drugi i ništa drugo nije u glavi, pogotovo ne Patrik.

Da je Bog, mogla je i bez Boga proživjeti ta dva minuta. No nije. Nastavila je: «Znaš da će Patrik večeras pripremiti Suffle me limon?». Nemam pojam što je Suffle me limon, što se mene tiče Suffle me limon može biti i igrokaz dresiranih, depiliranih japanskih vjeverica u dva čina, ali pošto je nabrajanje Patrikovih kul zanimanja, nasuprot mom apsolutno zamrznuto hladnom kul odnosu prema njima, jedna od njenih omiljenih tema razgovora, pogotovo kad pokušavm svojom električnom šakom uništiti nekog šakala u posljednjem nastavku BloodCrown-a, pretpostavio sam da je Suffle me limon nekakav jebeni kulinarski specijalitet francuskog, vjerojatno provansalskog, jer Provansa je jebeno in u posljednje vrijeme, porijekla, koji mu je pao na pamet dok je pohađao školu kreativnog kuhanja, koju je pak upisao kako bi odagnao, da baš tim riječima, odagnao stres skupljen na radnom mjestu. Ma da, da stresa šljive sa drveća skupio bi više stresa nego što ga skupi objašnjavajući ljudima kako na osnovu njihovih prihoda, koji se možda i ne čine toliko pretjerano veliki, nije uopće pretjerano da izaberu policu osiguranja koja pokriva i slučaj nastanka štete atmosferskim smrzavanjem zraka tijekom kolovoza.

No imati stres je in i Patrik ga je morao imati, kao i način kako ga se riješavati, Kao što sam i ja morao imati najskuplju policu osiguranja koja me je štitila i od između ostalog, ozljeda dobivenih u bilo kakvom obliku ringa za borbu, jer kao što Patrik reče, a moja draga zdušno potvrdi, muškarci u ranim četrdesetima su na svakakve gluposti spremni kako bi drugima, a bogme i sebi dokazali, kako u njima ima još snage, energije, volje i moći, pogotovo ako njihova izabranica broji i više nego desetak rođendana manje, očito aludirajući na razliku u godinama između mene i moje drage, koju on ipak smatra pomalo prevelikom, no istodobno po njegovim riječima i idealnom za izračun najpovoljnijeg koeficijenta djelitelja rizika zajedničkog osiguranja, koje me, kako on to pojednostavljeno (kao da ja samo pojednostavljeno rečeno razumijem) voli reći: jednostavno štiti od svega, osim naravno od gubitka energije nakon udarca štapom Zoltara Mallet-Lilaca, mada bi mi možda takvo osiguranje bilo najpotrebnije.

Nije ni čudo da čovjek ima stres, kada na sve to mora misliti. Eh da mi je znati tko je izmislio stres …..

nastavlja se, dok na playeru sviraju Sixpence None The Richer - Kiss Me…..

Bez naslova kao i bez imena

srijeda , 12.09.2007.

spremajući ili boljerečeno praveći reda (da napokon sada rade linkovi na pričice) ovdje na blogu, barem među linkovima sa strane naišao sam na nekoliko svojih nepovezanih mudrovanja koje nisam mogao smjestiti u niti jednu priču, iako su baš to možda to najbitniji dijelovi svih mojih priča i napisanih i ne napisanih....

nisam odolio da ne prepišem jednu

...možda je život kao program na radiju i kada ga budem živio kao što slušam program na radiju, možda ću ga onda naučiti dobro živjeti, jer ako naiđe pjesma koja mi se sviđa to je super, ja sretan, cvrkućem, srce kao autobus, ali ne mogu uvijek biti sve koje su mi posebno dobre i drage, ponekad naiđu i one koje mi se baš i ne sviđaju, one koje mi nisu drage i koje mi ne pašu, ali ne padam u loše faze zbog njih, ne obraćam veliku pozornost na njih, proći će, ne ljutim se što su tu....

kada budem tako i sa životom, možda bude još i bolje nego sto je sada


za one koji još to nisu a željeli bi, a do sada nisu mogli, preporučam za pročitati pedesetak nastavaka Priče o anđelu (dio 15 fali ni sam neznam zašto, nije ni napisan)
evo i djelova...
Song For The Lovers (uvod 1.dio)
Song For The Lovers (uvod 2.dio)
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 3233 34 35 36 37 38 39 40 41 41 42 43 44 45 46 47

ako su vam zvučnici uključeni bez da vas pitam želite li ili ne, kroz njih vam puštam pjesmu koja mi je opet ne znam zašto zadnjih podosta dana stalno u glavi.... pulp - bad cover version

uživaj thumbup

Rafaelova priča

petak , 01.06.2007.

Rafaelova priča

Rafael je dugo čekao da dođe red na njega, ustvari Rafael je bilo zadnje ime kojega se sjećao. Strpljivo je čekao u redu ne razmišljajući ništa. Nije mu ovo bilo prvi puta da stoji u ovakvome redu. Nije se bojao iako se nije sjećao ničega s ranijih putovanja, niti jednog detelja, niti jedne slike, pamtio je samo poseban osjećaj koji je imao po povratku, nekakvu ispunjenost i spoznaju da je bogatiji jer je poznavao sebe više nego kada je krenuo na put.

Gledao je u plavičasti svod čekajući svoj znak, koji će ga povesti na put. Bio je samo jedan od milijardu njemu sličnih koji su nijemo gledali i čekali svoj znak. Znakovi su se pojavljivali velikom brzinom, ali nikakve nervoze nije bilo, jer svako je čekao svoj, koji je jako dobro poznavao i nije bilo ni teoretski moguće da ga ne prepozna i propusti. Relativno rijetko bi se dogodilo da dva ili više njih isti znak prepoznaju kao svoj i krenu na put vođeni njime, sretnici, pomislili bi oni koji ostaju i brzo nastavili razmišljati o ničemu.

Rafael je znao kako znakovi nastaju, stvara ih ljubav, a ljubav je dobro poznavao, ljubav je jedino ono što je imao, on sam je bio ljubav, i znao je svoj zadatak na tome putu, biti i ostati ljubav. Znao je, negdje na Zemlji će se spojiti dvije energije u jednu, dvije energije različitih ljudi u ljubavnom zanosu, dvoje njemu sličnih, davno otišlih na put će se spojiti i stvoriti novog čovjeka koji će njemu biti dom i taj spoj, to zračenje, taj bljesak koji nastaje kada jedan od milijun svojom snagom željom i ustrajnošću uspije naći put do svog cilja, biti će njegov znak da odlazi na put, put ljubavi.

Bljesnulo je i on je istoga trenutka nestao i našao se u nečemu novome. Dvije energije koje su ga zvale još su bile tu, okupavšiga svom topilinom i svom svojom ljubavi koju su imale, dvije ljubavi, Lukrecija i Markus zaželjele su mu dobrodošlicu i iskreno zamolile da ovom novom biću koje tek nastaje bude najbolji vodić i najjači čuvar kroz život koji mu slijedi. Nije imao potrebu ništa obećavati, ljubavi ne trebaju obećanja, u ljubav se vjeruje, sama ljubav je dokaz.

Boravak u novoj sredini nije mu predstavljao problem, nije primjecivao nikakve razlike, doduše lagano je rastao i dobivao nove fizicke oblike, bio na toplom i sigurnom mjestu ali i dalje je bio ono što i je, ljubav. Ljubav ljubavi koje su mu stvorile novi dom osjećao je često i stalno su bile tu kraj njega da ga vole, volio je jako svom svojom ljubavi on i njih jer što bi ljubav drugo mogla raditi osim voljeti. S vremenom je njegov dom postajao sve veći i sve manje je prostora imao u toj toploj i zaštićenoj okolini, imao je osjećaj da mora negdje van, da je vrijeme za novo putovanje.

Kako je kasnije uspio shvatiti, rodio se i taj dan su ljudi upisali, a ljudi su imali taj običaj pisati kojekakve stvari, kao da se ne zaborave, kao da se mogu zaboraviti, kao početak njegovog života, dali mu neko drugo ime, sada je bio Davor. Puno toga mu nije bilo jasno, on je Rafael a ne Davor, on postoji oduvijek, a ne od tog trenutka kada su oni rekli da se on rodio. Upoznao je Klaru, kasnije je saznao da je ona Davorova mama i osjetio je da iz nje izvire ona energija, ona ljubav koju je znao kao Lukreciju, jednu od onih ljubavi koje su ga zvale da dođe, upoznao je i Marka u njemu je prepoznao Markusa (on je imao sreću da mu ljudi nisu skroz ime promjenili), kojeg su zvali Davorovim tatom. Puno stvari, puno naglih promjena u malo vremena, no Rafael se nije bojao. Naviknuti će se i na Davor, kao da je to bitno.


Sasvim neplanirano, potaknuto nekim neću reći čudnim, ali u najmanju ruku poprilično nevjerojatnim slijedom događanja, ovom pričom obajvljenom još davne 2005. godine na jednom drugom blogu (kod pegy), gdje je sasvim nepotrebno i pogrešno protumačena kao pamflet protiv neznam čega ne , što svakako nije, nakratko prekidam započeti serijal nazvan Zelena košulja i ovdje na svome blogu nakon toliko vremena objavljujem istu priču, jer kako ništa u životu nje slučajno, tako ni moje podsjećanje na tu priču baš ovih dana, izgleda nije slučaj (ne nitko pa ni ja nisam trudan), a o razlogu zašto se to baš sada dogodilo nekom drugom prilikom, što može zazvučati i kao obećanje da će na ovome blogu i ubuduće kao i u prethodne tri godine biti još dosta napisanih slova, iako je bilo i drugačijih razmišljanja.

Zelena košulja - dio drugi

utorak , 24.04.2007.

* za one koji su preskočili dio prvi evo linka

Bilo je već previše kasno za još jedan pokušaj savladavanja Zoltar Mallet-Lilaca, ne volim kada u borbu moram ući opterećen njenim vremenskim trajanjem.

Vremenska limitiranost nije ono što me oduševljava, prije bi rekao da me guši i sputava, jer velike trepćuće brojke koje neumitno odbrojavaju i pokazuju kako je vremena sve manje, u glavu htjeli mi to ili ne, uvlače još jednu dodatnu misao, misao koja ničemu ne pomaže, misao koja u konačnici potpuno okupira tvoj um, misao koja ti oduzme svo vrijeme jer jednostavno počneš misliti samo u tome koliko ti vremena ostaje.

Opterećenost vremenom ubija draž, u svemu, jednako u pokušaju savladavanja Zoltar Mallet-Lilaca, kao i u slučaju kada nečiji topao krevet, ma kako bilo lijepo i zanimljivo u njemu, moraš napustiti do četiri popodne jer eto igrom slučaja baš nešto iza četiri, jedan od vlasnika tog kreveta ima namjeru doći kući, pa eto nije baš najzgodnije da te nađe u svom krevetu, ma koliko zgodno ga ti dijelio sa drugim vlasnikom, koji je osim toga i vlasnica prekrasnog para nogu čiju unutrašnju stranu, onu sklonu međusobnom doticanju imaš neopisivo veliku želju istraživati razmicanjem, milovanjem, sve dok ih ima, sve dok ne postaju nešto drugo, nešto puno toplije, nešto puno mekše, nešto puno slađe…

Večeras nema ništa od vremenski neopterećenog doticanja, razmicanja, milovanja, jer je vlasnica prekrasnog para dugih nogu odlučila da će svoje noge radije ove večeri križati pod stolom nekog tamo Patrika, nego ih širiti i otvarati se pod mojim poljubcima i milovanjima.

Ništa. Niti jedno vino se nije prehladilo u frižideru, pa neće ni ovo koje sam pripremio za večeras, zaleđene kozice (kada živiš preko sedam brda daleko od mora i ne mogu biti drugačije do zaleđene) će ostati i dalje zaleđene, mala večerica koju sam želio pripremiti samo za nas dvoje i dalje će ostati samo želja, planirana, neostvarena, do neke druge prilike.

Srećom naučio sam se da nije u životu uvijek onako kako baš to ja hoću, pa me situacije u kojima se događa da je suprotno od onoga što ja želim ili očekujem baš previše ne ubacuju u fazu2 , fazu kada se upravo zbog toga što se eto nešto nije dogodilo baš onako kako si ti naumio i planirao, počinješ upravo zbog toga osjećati jadno, jadnije nego što bi trebao, jer ustvari u većini takvih situacija se i nije dogodilo nešto zbog čega bi trebao biti tužan i pokunjen, nego se samo nije dogodilo ono što si ti očekivao.

U skladu sa novo nastalom situacijom laganim korakom koji ostavlja dovoljno vremena za razmišljanje krećem ka ormaru u kome se nalaze košulje. Otvaram ga. Gledam ih. Žute, plave (lane jako «IN»), čitava kolekcija mojih teksas košulja različitih nijansi «blue jeansa», kako bi uvijek bile u skladu sa trapericama i njihovoj trenutnoj boji i naravno zelena, iako je jedne sasvim fine pastelno zelene boje u mojim očima se zeleni kao komad najradioaktivnijeg materijala sa kriptonita.

Sjedam. Razmišljam. Razmišljam koliko je meni ustvari sasvim svejedno koju ću košulju imati na sebi, plavu, žutu, zelenu, crvenu, tako mi je svejedno. Trebam li onda namjerno birati neku drugu osim zelene, kako bi nekome dokazao da se i sam znam obući. Možda i ne trebam….

… nastavlja se ….

* na ovome blogu trenutno Vam svira Deus - Nothing Really Ends,

iako još nema čvrsto smišljen naziv, nazovimo ovu priču u nastavcima "Zelena košulja"

ponedjeljak , 26.03.2007.

kako svaka priča koja želi biti ispričana, mora imati barem svoj početak, tako i ova počinje baš početkom i nije nimalo neobično da želeći pridobiti čitaočevu pažnju počinje sa poprilično glasnom zvonjavom telefona....

Cvrrccccc … cvrrrccc … cvrrrrcc ….
Bučno je zazvonio telefon, namjerno namješten na najbučniju i najiritantniju melodiju zvona, kako ga ni slučajno ne bi mogao prečuti. Naravno, to je bila njena ideja, vođena mišlju da nikako ne bi bilo dobro ne čuti telefonski poziv koji možda poziva na sudbonosni razgovor za zaposlenje na trećem katu kao treći pomoćnik, pomoćnika za idejno osmišljavanje zidne kolorizacije, kako stambenih tako i radno-poslovnih prostora, čiji se posao uglavnom svodi na dodavanje boje, a poslije i čišćenje prostora za glavnim molerom.

Iritantno cvrckanje telefona me natjeralo da na tren izgubim koncentraciju, što je Zoltaru Mallet-Lilacu bilo dovoljno da me samo jednim preciznim udarcem štapom u glavu baci na pod i oduzme mi tridesetisedam jedinica energije, prije nego što sam stiskom tipke «pause» prekinuo sada više neupitan poraz. Tražeći slušalicu telefona negdje na stolu razmišljao sam o tome kako sam se još jednom dao nasanjkati i kako sam u duelu sa Zoltarom dječje naivno prihvatio borbu štapovima, inače njegovim najmoćnijim oružjem, umjesto da sam inzistirao na dvoboju električnom šakom u kojoj sam bio i više nego dobar, moglo bi se reći čak jedan od najboljih.

Iz napokon pronađenog telefona dopirao je dobro poznati glas:
- « Pa gdje si do sada? «
- «Treba ti cijela vječnost da dohvatiš tu slušalicu.»
- «Misliš da će netko drugi čekati toliko da se ti stigneš javiti?»
- «Draga, ma znaš da se odmah javim, no ovaj puta sam bio u WC-u, a dobro znaš da nakon što su mi tri ranija, ne baš tako jeftina, telefona upala u WC, više telefone tamo i ne nosim, preskupo je.»
- «Ajde de! Htjela sam ti reći da ću danas malo kasnije doći kući, moram pokupovati poslije posla neke stvari po dućanima, a ti budi u sedam spreman, ne zaboravi da danas idemo na večeru kod Patrika.»
- «Nema problema draga, ljubavi moja jedina.»
- «Ljubavi? Sunašce? Možeš li kada već budeš hodala po dućanima pogledati da li su u FullGamePlayStore-u dobili četrnaesti nastavak BloodCrown-a?»
- «Koga?»
- «BloodCrown-a, znaš ono kada ideš u prošlost i tamo srećeš između ostalog i svoje slike iz prijašnjih života, pa se onda boriš sa bićima iz budućnosti, a u toj igrici je i ona princeza SatinWire koja ima onu lijepu kosu, skoro lijepu kao što je tvoja. Zapamti četrnaesti nastavak, zapiši.»
- «Dobro. Budem vidjela ako se sjetim, a ti ne zaboravi biti spreman u sedam».
- «I nemoj molim te obući onu teksas košulju, nju nikako, imaš u ormaru onu finu zelenu!»

GrrrMrrrrFrrrrr poželim na tren da sam mačak, pa da mogu onako frknuti, kako to samo mačke mogu. Možeš misliti večera kod Patrika. Znao sam. Inače sam sklon vjerovati da loše stvari nikada ne dolaze same, tako da sam bio uvjeren da Zoltarov udarac štapom u glavu nije jedino zlo, ali ipak nisam vjerovao da će lančano kolo uparenih nesreća toliko daleko se zavrtjeti te u istom paru ponuditi i večeru kod Patrika.

«Njnjnjnjjjnjjjj … nemoj obući teksas košulju, obuci onu finu zelenu….» , kao ja ne znam sam što trebam obući, a u ostalom što fali mojoj teksas košulji, izuzetno je dobra kada njene starce treba razvoziti gradom od mesara do doktora sa obaveznim zadržavanjem kod šnajdera kako bi se isprobao i eventualno malo suzio ili proširio sakoić ovogodišnjeg trend uzorka i boje, koji će ionako većinu svog postojanja provesti u ormaru kamforom natopljen čekajući sudbonosni napad moljca i koji će usprkos svim poznatim mjerama zaštite ipak načiniti od tog brižno odabranog i krojenog odjevnog predmeta samo krpu koja se vjerojatno više ne može ni crvenom križu pokloniti, jer Bože moj pa tko bi tako nešto više i nosio.

Teksas košulja ne može, ali zato može «ona fina zelena», naravno jer ju je ona kupila i vrlo je «IN», a kako se ide kod Patrika, koji je isto tako vrlo «IN» onda moram i ja biti barem malo «IN», barem da imam «IN» košulju, kada već nemam «IN» posao i plaću i kada ne živim na tako «IN» mjestu kao Patrik, pa ne mogu sa velikog osunčanog balkona s kojeg se pruža fantastičan pogled, rukom mahnuti lađaru, kao starom prijatelju, koji svoj veliki šlep provlači rijekom skoro dodirujući obalu i Patrikovu kuću smještenu skoro u samoj vodi, i naravno nikako ne smijem kolutati očima kada sa sofisticirano skupoga kućnog razglasa, koji bi zvučnom snagom mogao dobro ozvučiti osrednje posjećen predizborni skup stranke na vlasti, počnu prostor ispunjavati tonovi također vrlo «IN» glazbe u izvođenju Arsena «IN» Dedića.
Zelenu «IN» košulju još mogi i odtrpiti ali Arsena....

... nastavlja se ....

* dok Vam uši i oči sa valova Vaših omiljenih radio postaja i sa ekrana vaših omiljenih tv programa ovih dana počinje puniti novi Travis singl Closer, freestyler ide malo dalje u budućnost pa vam ovom prilikom u svom jukeboxu predstavlja pjesmu Selfish Jean sa nadolazećeg Travis albuma The Boy With No Name

Dragi dnevniče

ponedjeljak , 12.03.2007.

kako sam i ja jedan od onih čija je priča otisnuta u Blog pričama, ovom prilikom podsjećam na taj svijetliji trenutak moga pisanja

Dragi dnevniče

Dragi dnevniče, subota je. Mislim nije subota, ali pišem sada kao da je subota, jer nisam stigao u subotu ovo napisati. Koliko dugo ti pišem, znaš da je subota ono meni baš onako fin dan. Znaš subotom ne radim pa sam cijeli dan kod kuće. Znaš da subotom i ne kuham, jer sam sam kod kuće na ručku, pa onda ne kuham, nego kupim sira i kajmaka, ustvari vrhnja kako me moja žena uči. Ona kaže da samo seljačine kažu kajmak, a fin i učen svijet govori vrhnje. Onda se ja trudim da pred njom govorim vrhnje, a u stvari uvijek mislim na kajmak, jer ne bi da ona misli da se udala za seljačinu.

Danas kao i svake subote ona radi, opet je puno posla u kancelariji, pa ona i njen šef Mato moraju subotom dolaziti i napraviti ono što nisu preko tjedna. Subotom se uvijek fino sredi, fino obuče, namiriše onim nekim mirisom, kaže da je to miris nekog cvijeta, možda i je ali nekog cvijeta iz neke daleke zemlje jer ja nisam vidio ni pomirisao još niti jedan cvijet koji tako miriši. Možda u drugim zemljama cvijeće drugačije miriše, ja ne znam, nisam nikada išao iz ove moje zemlje. Moja žena često putuje, bila je i u Mađarskoj, bila je i u Rimu, a prošli mjesec je bila i u Parizu, a kada dođe toplije vrijeme često putuje tu kod nas na more. Ja more ne volim, bio sam jednom davno i lijepo je, plavo, možeš satima gledati u njega. U njega nisam ulazio, jer znaš da ne znam plivati, ali sam rukom uzeo malo vode iz njega i liznuo i stvarno ne lažu slano je. Moja žena voli more i onda ona ode na more a ja ostanem kod kuće i gledam u nebo i ono je lijepo i plavo. I fino mi bude jer onda ne moram kuhati.

Znaš da kuham svaki dan. Znaš moja žena se umori na poslu i onda kada dođe kući mora odmarati. Radim i ja, ali ona kaže da nije isto sjediti osam sati u uredu s punom glavom slova i brojki i šetati sa čekićem u ruci, kao što ja šetam. Ti znaš da ja radim na željeznici i da cijeli dan hodam s onim velikim čekićem u ruci od kotača do kotača na vagonu, lupim ga malo, poslušam, ako zvoni dobro onda je dobro, a ako ne zvoni dobro onda nije dobro i moram nešto napraviti (ne bi sada puno o tome, pisao sam ti to već ranije onda kada sam ti pisao kada je neko kroz prozor vagona bacio zaprljanu dječju pelenu koja je pogodila mene u glavu dok sam slušao kako kotač zvoni). Znaš ne šetam ja cijeli dan sa čekićem, nekada nema vlakova pa onda sjedim u jednom starom vagonu i moram ti priznati ja se ne umorim sjedeći, možda zato što dok sjedim nisu mi u glavi slova i brojke, nego se stalno smijem jer Stipo (znaš on ti radi sa mnom, ali samo s druge strane vlaka) stalno priča smiješne viceve. Baš je taj Stipo smiješan čovjek, uvijek i sve na neku šalu okrene i baš mi je lijepo raditi s njim.

Znaš moja ti žena jako puno radi na poslu. Mislim da njen šef Mato ne može raditi bez nje, često ju zove kući na telefon i popodne kada ne rade. Nekada se i ja javim na telefon, a onda me njen šef Mato fino pozdravi i upita kako sam i to tako fino kao da sam predsjednik države, ja mu onda kažem da sam dobro i da sam ja uvijek dobro, onda on kaže meni da je blago meni kad je tako i onda me zamoli da mu dam na telefon svoju ženu jer imaju nekakvih problema na poslu. Sigurno je to težak posao taj u uredu sa brojkama i slovima u glavi, kada te brojke i slova ne mogu ni popodne, kada se ne radi, izaći iz glave, onda ja zovnem svoju ženu i dam joj telefon i odem gledati televizor, jer kada ona priča na telefon onda mogu gledati što hoću i bez problema i pitanja mijenjati kanale na televizoru. Katkada samo čujem kako se smije dok priča sa šefom na telefon i tada pomislim da je i šef Mate isto sigurno neki smiješan čovjek i da moja žena baš ima veliku sreću što radi s takvim čovjekom, jer ja znam kako je fino raditi s nekim tko te može nasmijati, kao što mene Stipo nasmijava. Dobar je taj njen šef Mato, par puta kada sam radio popodne i kada sam s posla došao kući, iza kauča na kojem sjedim i gledam televiziju, znao sam naći njegovu robu. To je on meni poslao, kaže moja žena, jer on više to neće nositi, a meni može biti dobro da obučem ispod uniforme dok radim. Poklonjenom konju kažu ne gledaš u zube, pa onda ni ja nisam pitao zašto je ta roba iza kauča i zašto je zgužvana. Doduše malo su mi malene njegove stvari i to sam rekao svojoj ženi, no svejedno on je još par puta poslao robu. Valjda su ti koji puno rade sa slovima i brojkama malo smušeni pa zaborave.

Odužio sam se dnevniče, ali danas je subota pa mogu. Večeras ima kaubojski film na televiziji, a ja volim kaubojske filmove. Volim kada oni puno trču i pucaju, onda je zanimljivo i volim što uvijek u kaubojskom filmu pravda i oni dobri na kraju pobjede. Nadam se da ću ga moći gledati.

Eto toliko dnevniče od mene.

Dnevniče ne moj se ljutiti ali moram dopisati još nešto dok je još subota. Nisam gledao kaubojski film. Moja žena je rekla da su kaubojski filmovi za seljake pa smo gledali neke pjevače kako pjevaju. Volim ja i pjevače gledati, ali ne volim kada pjevaju tužne pjesme, a neki brko je pjevao neku tužnu pjesmu u kojoj svi plaču i noć i zora i on jer je ona koju on voli otišla s nekim drugim, nije rekao da li je taj drugi isto imao brkove, jer ako nije imao brkove mogao je i on svoje obrijati pa možda onda ona ne bi otišla pa on ne bi morao plakati i tužne pjesme pjevati. Ja sam se jako rastužio na tu pjesmu, suze mi krenule, pa sam morao izaći van da moja žena ne vidi kako plačem, ona ne voli kada ja plačem, kaže pravi muškarci ne plaču. Ja sam onda šetao pred kućom, gledao nebo, bilo je puno zvijezda, pitao se kako to da moja žena voli gledati brku koji pjeva i plače a ne voli kada ja plačem, možda zato što ja nemam brkove. Nisam znao odgovor pa sam prestao misliti o tome. Brojao sam zvijezde, nabrojao 347 što je najviše ovog tjedna……

Kiša

ponedjeljak , 26.02.2007.

Kasnoljetno ranonedeljno popodne ispraznilo je grad.
Zlaćane sunčeve zrake mješale su se sa krupnim kapima tople kiše čineći od svake kapljice mali biserčić koji se u sudaru sa asfaltom raspršivao u tisuće malih, čineći vodeno ogledalo u kome se zrcale, nekom toplom, nekom svježom bojom, obojane zgrade pustih gradskih ulica.

Sjedili smo pod starim kestenom, koji je svojom velikom krošnjom, raširenom poput kakvog divovskog zelenog kišobrana štitio drvenu klupu na kojoj smo bili nas dvoje. Sjedeći svako na svome kraju klupe, uživali smo u mirisu svježine koji donosi kiša, uživali u šumu kapi, uživali u slici okupanog grada ispred nas.

Gledala je negdje u daljinu, zamišljena. Gledam u nju. Lagani vjetrić se poigrava s njenom kosom stvarajući mjesto sunčevim zrakama da se upletu u nju. Gledam njene oči, bistre kao planinska rijeka, nisam mogao skinuti pogled sa njih.

Volio bih ju poljubiti, ali i dalje sjedim kao kamen na svojim rukama i ne mičem. Lijepo mi je i ovako, bojim se bilo što učiniti da ne prekinem taj čarobni trenutak, ali stvarno ju želim ljubiti.
Kap kiše je kroz šumu lišća pronašla put do njenog obraza. Pogledala me, nasmijala se. Pružio sam ruku, prstom pokupio kapljicu sa njenog lica i prislonio na svoje usne. Nasmijala se. Volim kada se smije. Predivna je.

Skinula je sandale, pokazala mi da i ja učinim isto, uzela me za ruku i potrčala.

Trčali smo mokrom ulicom, bosim nogama po toplom asfaltu. Kiša je padala po nama. Stali smo, zagrlio sam ju, podigao, usnama kupio kapljice s njenog lica, usne su nam se spajale u jedne, nije se bunila…..

Oduvijek - Zauvijek

petak , 02.02.2007.


Sunce je doticalo najvišu točku na nebu koju može dotaći, snopovima svojih zlaćanih zraka prekrivalo je beskonačno dugu pješčanu plažu, isijavajući toplinu koja je u meni ubijala bilo kakvu želju za ikakvim pokretom. Opušteno sam ležao na pletenoj ležaljci sakriven sjenom nečega što bi se moglo nazvati velikim bambusovim suncobranom, mada se u stvari radilo o suncobranu načinjenom od najobičnije trske, ali daleko je upečatljivije i sofisticiranije ležati sakriven sjenom bambusa, nego svagdje_lako_nabavljive trske, a ionako izgleda slično i svakome onome tko nije imao sreću ugrabiti tu mrvicu hlada na uzavrelome pijesku taj na oko neugledni, vjetrom pomalo raščešljan i od dugotrajnog sunca izblijedio stožasti krovčić nasađen na isto tako oku ne pretjerano zanimljiv drveni stup, izgledao je poput dvorca Marije Terezije u najboljim danima, nudeći raskoš i komfor o kakvom se samo sanjati može.

Podignute glave više sjedeći no ležeći, lagano pijuckajući dobrano rashlađenu i dobrano razblaženu mješavinu gina i tonika, koja je u sebi sadržavala i još dobrano vidljive komade leda, za koje je najzaslužnija bila valjda najružnija i najteža torba u krugu od sedamstotinaitridesetičetiri kilometra, koju je dizajner osmislio kao zaista veličanstven prijenosni frižider, koji zaista u svojim komorama, zahvaljujući nekome malome elektromotoru progonjenom baterijama, koje su razlog neuobičajene težine tako male torbe, može piće i led držati hladnima skoro neograničeno dugo ili barem toliko dugo dokle god u baterijama ima onoga nečega što baterije čini upotrebljivima, ali ju je nažalost isti taj ili možda neki drugi dizajner zadužen za onu vizualnu notu, obukao u kombinaciju iz samo njemu znanih razloga zelene i zlatne boje s pokojim roza cvjetićem gdjegod, što se meni nije ni malo sviđalo, no kako je ponekad funkcionalnost bitnija od dojma koji se dobiva pogledom, što nadasve dokazuju nekada izrazito kod trgovkinja, medicinskih sestara i ostalih žena što većinu vremena stoje, popularne udobne borosane, koje su imale tu moć da i najdivnije noge na svijetu i najnezahtijevnijem oku pretvore u sasvim nezanimljiv prizor, tako sam i ja taj prijenosni frižider često s užitkom nosao sa sobom.

Plažu su uglavnom u ovo doba dana okupirali mladi ljudi, koji zbog godina i načina života oslobođenog suvišnih razmišljanja i neopterećenosti budućnošću za koju još uvijek imaju jako puno vremena, nisu nimalo marili za ozonske rupe, ultraljubičasta zračenja i prijeteće kancerogene sastojke sunčevih zraka, nego su svoja mlada razgolićena tijela, nauljena raznim uljima više u svrhu dobivanja sjaja koji ta mladošću i energijom nabijena tijela čine još oku ugodnijim, porazbacali na vrući pijesak, uživajući u suncu, moru i mladosti.

Dvije djevojke koje su možda tek jučer izbacile teen iz age, ali koje su sasvim sigurno sa sebe odbacile sve krpice koje bi njihova savršeno oblikovana tijela u bilo čemu sputavale, ostavivši na sebi tek naočale, nedaleko od mene igrale su se sa loptom dobacujući je jedna drugoj u igri koja je donekle nalikovala na odbojku ali u igri čiji su pokreti otkrivali sve ljepote njihovih tijela. Nadasve lijep prizor, ali i prizor koji me ostavljao potpuno ravnodušnim i u trenutcima kada je jedna od njih tek nekoliko koraka od mene kupeći loptu sa pijeska mom pogledu izlagala svoju savršeno oblikovani golu stražnjicu.

Zgodna guza – progovorila je Ana, koja je svo vrijeme ležala uz mene.
Poželiš li katkada tako nešto mlado, utegnuto i slasno – nastavila je.
Zgodna guza – potvrdio sam i nastavio:
Od kada sam našao tebe, našao sam sve što u životu trebam, našao sam tijelo uz koje bi se uvijek svijao, koje bi uvijek mazio, našao sam usne koje bi vječno ljubio, kosu koju bi vječno mirisao. Od kada sam našao tebe, našao sam ono što sam oduvijek tražio, ono što sam oduvijek želio, našao sam onu s kojom želim biti jedno. Zauvijek. I kada zubi budu spavali u čašama pored nas neće biti ljepšeg trenutka od tvog dodira. Zauvijek. Jedina.

Ne znam da li je pet, nisam brojao

ponedjeljak , 15.01.2007.

Na radiju svira Sade - No Ordinary Love, nisam baš neki velik fan, ali ju mogu poslušati, a osim toga moram nekako i započeti ovu priču pa mi radio i Sade baš nekako i dobro dođu. Još uvijek često slušam radio, barem one postaje gdje ne pričaju puno, biram one gdje se glazbeni urednici ne natječu međusobno u tome tko će više puta zavrtiti nazovi pjesmu, nazovi pjevača iz ovih naših krajeva. Ne znam da li zbog toga što starim (više ne lagano) ili zbog nečeg drugoga, ali mi se čini da danas i nema nešto baš puno dobre domaće glazbe. Pokušavam se sjetiti što sam zadnje dobro čuo, mislim, prevrćem po muzici na disku, među 26965 pjesma koje mi omogućuju da dva i pol mjeseca bez prestanka non-stop, bez ponavljanja ijedne pjesme uživam u glazbi koju sam skupio, teško išta nalazim.

Ipak bezvremenska Tako volim što te znam (Songkillers) je dobar izbor i ugurala bi se negdje na nekakav CD koji bi ponio sa sobom na pusti otok zajedno sa Kiss the rain (Biliie Myers), Creep (Radiohead), Glorious (Andreas Johnson), You´re Gorgeous (Babybird), To Be Free (Mike Oldfield) i još pokoju pjesmicu uz svakako obaveznu Sang To Me, Marc Anthonya za koju me vežu neki druge uspomene i osjećaji koji nisu vezani samo za glazbu. Čudan neki izbor za nekoga tko u zadnje vrijeme, a zadnje vrijeme je meni u ovom slučaju nekoliko godina, uglavnom uši napaja house-om, dobro ipak je to više neki chillout house.

Kada bi mi dali na taj otok ponijeti i koji film, spakovao bi svakako Betty Blue, Vrtlog života (American beauty), Tko je ovdje lud (O Brother, Where Art Thou?), Bez pomaka (Non ti muovere), Maratonce, Tko to tamo peva, nešto od Bigasa Lune i Almadovara, zavisi koliko bi bi mi dali da nosim.

Ponio bih i pokoju knjigu, našlo bi se mjesta za Richarda Bacha, Michala Viewegha, Anthony de Mela, Og Mandina, Paramahansu Yoganandu, mjesto bi našao i Rabindranath Tagore ali i Michell Houellebecq i možda još poneko koga se sada ne mogu sjetiti.

Skupljač sam. Skupljam glazbu, knjige, filmove, slike, mirisne štapiće i aromatična ulja, cipele, čajeve koji se nikada ne popiju, razne uređaje po kući, vina koja se ipak sa društvom popiju, stare telefone, aparate za esspresso iako najradije pijem onaj skuhan u najjeftinijoj posudi za pravljenje istoga. Da, jako volim esspresso. Skupljam to sve u tolikoj mjeri da mnogo od toga skupljenog uglavnom beskorisno skuplja prašinu, čekajući neko vrijeme kada ću, kao naći vremena zato. No vremena sve manje nalazim, ne zato što se nešto pretrgoh od posla (iako zadnjih dana poprilično se pretržem), nego jednostavno zato što me je oduvijek više stvari istodobno obuzimalo, a uvijek sam želio što više toga probati, uživati u svemu. Da uživam u jako puno toga, skoro u svemu.

Ne čitam novine, ne gledam TV, ne zanima me tko je koga ubio, ne zanima me tko je obukao cipele vrijedne 37.548,56 kuna, ne zanima me tko s kim spava, ne zanima me tko krade od naroda, koliko je sati na čijem satu, ne zanima me tko otkriva spomenike, ne zanima me tko je u 37. minuti fantastičnim lažnjakom zadnjom nogom prevario čuvara i manirom rasnog strijelca uputio loptu ka golu, ne zanima me čak ni kome je ispala sisa prilikom velebne ceremonije dodjele godišnjih nagrada za najbolje proštepan lijevi rukav haline bez leđa. Ne zanima me mnogo toga i onda se toga klonim jer me umara i ne uživam u tome. Ne brine me to nimalo.

Ne odgovaram na mailove, ne pišem SMS-ove, ne volim telefonirati, ne pišem razglednice s ljetovanja, ne čestitam nove godine i blagdane, ne pamtim datume i rijetko kada se sjetim nečijeg rođendana, ne sastajem se s nekim samo zato što je prošlo puno vremena od zadnjeg susreta, ne održavam kontakte na silu i to me brine pomalo.

Često radim poslove koje ne moram ili ih ipak možda moram jer ne mogu samo gledati kada neko nešto radi i muči se, a ja znam da to meni nije problem. Volim pomoći, ako mogu, ne štedim svoje vrijeme i uživam u tome.

Volim kuhati, jako volim kuhati, možda zato što ne moram, možda zato što mi nije obaveza. Volim sate provesti u kuhinji smišljajući, miješajući, kombinirajući… Nekada i ne uspije sve po planu, ali dobro vino sve ispere. Uživam kuhajući.

Kao što reče glavni lik filma Mostovi okruga Maddison (vidiš mogao bi i taj film na pusti otok ponijeti) vrlo je teško naći muškarca kojemu je teško i komu dojadi pričati o sebi, pa ni ja nisam neka iznimka, no nekad mora i točka na kraju doći.

Nadam se da sam ovim dobro obavio zadaću koju su mi ostavile Plejadeblue, Iskra, Tinilica i Builderica, uživajući sam napisao eto nekoliko stvari koje ste možda znali, a možda i ne o meni. Nebitno je jer ionako nikada o nekome nećemo moći saznati sve, a i kada budemo mislili da puno toga znamo uvijek će nas ponešto iznenaditi, a nastavak niza pričom o sebi neka nastave prvih pet koji to požele i u komentaru se na to 'obvežu', a da nisu do sada od nikoga prozvani.

Volite i uživajte, jer ljubav je jedini istinski užitak!

“Postoje neki ljudi s kojima provedeš čitav život, živeći s njima iz dana u dan i nikakvog traga na tebi ne ostave. Postoje na svu sreću i oni ljudi s kojima podijeliš možda samo trenutke, trenutke koji te promjene na bolje za čitav život.” (za vas nepoznati autor, za mene žena s kojom sam naučio i još uvijek učim sve najvažnije i najljepše stvari u životu)

Ovdje danas neće biti moja priča. Biti će priča žene s kojom sam u ovom virtualnom svijetu ekrana, žica i modema, krajem prošlog i početkom ovog tisućljeća, podijelio dio zajedničkog vremena. Bilo je to vrijeme debelih monitora, malih ekrana, pištavih modema, vrijeme puno prije bloga, vrijeme nekih zgodnih chat programčića čudnih imena kojima se ubijao višak vremena. Slučajan susret se riječ po riječ pretvorio u prijatno generacijsko druženje, prijateljsku razmjenu misli, nerijetko i u rame za plakanje. Bilo je to vrijeme kada sam ja pisao svoje prve priče. Ona je bila prva koja je poslije one najbitnije, jedine i meni najdraže žene u životu, te priče čitala. Ona je bila ta koja me je poticala da nastavim pisati, što je meni jako puno značilo jer je ona bila profesionalac u toj struci. Čitala je moje priče, ja sam čitao njene. Kako se život pobrine da sve u njemu traje onoliko koliko traje, tako su novi interesi i poslovi naše druženje bez nekog posebnog povoda priveli kraju i izgubili smo svaki međusobni kontakt. Ostala su sjećanja i nada sresti ćemo se opet kada to bude oboma potrebno.

Na žalost s Martinom se u ovome životu više neću moći sresti. Otišla je od nas, svega nekoliko dana pred svoj 40. rođendan, svega nekoliko dana mlađa od mene. Vjerujem u nešto lijepše.
Mediji su javili da je nakon duge i teške bolesti u 40. godini preminula predstojnica odsjeka dramaturgije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu Martina Aničić. Autorica je dviju knjiga proze ("Raspukline", AGM, 1995 i "Nebeska košarka", Znanje, 2004), scenarija za TV seriju "Obiteljska stvar (HTV 1996/97), drama ( "Candida", "Don Juan, pas božji"), radio-drama ( "Slava umjetnosti"), kao i mnogobrojnih prijevoda s engleskog jezika.

Ovdje ću vam sada uz zvuke Elle Fitzgerald koju je jako voljela, zahvalan Svemiru, Bogu, Stvoritelju što mi je dao priliku upoznati ju, prepisati jedan dio iz njenog u to vrijeme nastalog, a nikada objavljenog, kako ga je ona sama nazvala romana u komadićima Žudnja iza kapaka.

...Ima jedna stvar koju bih zbilja voljela….pronaći mjesto na kojem počine Sahara, stati tamo i cijeli dan gledati. A onda napraviti prvi korak…pa sljedeći, pa još jedan…i otkoračati u prostor bez granica. Pitam se je li pustinja tiha, ili ako nije, kako diše?
Diše li kao ti i ja na dva kraja grada, dok nam se riječi mimoilaze u beskrajnom prostoru binarnih znakova….? Ili u njoj vlada onakva mrtva tišina koju ja ponekad osjetim u sebi kad znam da je sve u redu i da se ništa ne može zeznuti….Bedasto, ali to bi me baš zanimalo…..

I htjela bih napokon upoznati nekoga tko zna igrati šah i tko bi me tome naučio…ovo s kompjuterskim šahom mi ide sporije nego što bih htjela….glupu mašinu nemreš niš pitati….ona nije programirana da objašnjava, nego samo da pobjeđuje….kakav je to kreten programirao….J

I nikako, nikako ne bih htjela da mi život prođe a da nisam svjesna svake njegove sekunde, da mi prođe bez ljudskih lica, bez riječi, u rutini bez ljubavi, želim da me ljudi pamte po tome kako sam se smijala i kako sam se ljubila….i po tome kako sam barem nekima pola sata njihovog života učinila veselijim. A sve ostalo je kao voda ispod mosta, kao današnje novine koje će sutra biti na dnu mačjeg zahoda….nevažno i sporedno, sve, osim onoga što ide od mene prema drugom čovjeku i vraća se.....

dragim mojim čitateljima umjesto čestitke i poklona pod bor:

voli!
ljubi, voli, bezgranično, ne zbrajaj dobiveno, ne oduzimaj dato, ne računaj, ljubav nema mjeru, bezgranična je i nepotrošiva

slušaj srce!
sljedi ga i ma koliko god ti se ponekad činio nerazumno, budi siguran - ono zna pravi put

vjeruj!
vjeruj sebi, u sebe, jer možeš sve, ne postoji nemoguće, ti si ona os oko koje se vrti sav tvoj poznati svijet

budi sretan!
pohvataj sve one male, možda i nevidljive komadiće sreće, koji imaju ludu želju da se s tobom raduju

ne brini!
brigom se ne rješavaju problemi

iskoristi trenutak!
ne preživljavaj ponovo ono što je prošlo, ne očekuj ništa od sutra, ovaj tren je jedino što imaš, iskoristi ga, ti najbolje znaš kako

uživaj!
uživaj u svemu, u suncu, u nebu, u moru, u danu, u mraku, u šumi, u poljubcu, u zagrljaju, u muzici, u riječi, u slici, u osmjehu, u sebi...

uživaj u svemu, jer zbog toga sve i postoji !!!!


* svirao je Marc Anthony - You Sang To Me

Oblak mali

utorak , 05.12.2006.

Vidio sam ju jučer, na tren. Ona mene nije. Možda je i bolje tako.

Imala ja osmjeh na licu. Lijepa je kad se smije, predivna kada joj iz očiju cakli sreća, koju poput najsjajnije nebeske zvijezde širi oko sebe, vidio sam to i bio najsretniji čovjek na svijetu.

Žurila je negdje. Kosa joj je narasla, lepršala je oko nje, iako sam bio prilično daleko, mogao sam osjetiti njen miris. Volim miris njene kose, lavanda. Možda i nije lavanda, ali meni će uvijek tako mirisati, mirisati i sjećati na cvjetiće lavande koje sam vezao u vjenčiće ispreplićući ih u njenoj kosi, u snovima, jer java nikada nije nudila dovoljno ukradenih trenutaka, nije ni mogla, ni svo vrijeme svijeta ne bi bilo dovoljno.

Trenuci za koje želiš da su vječni, obraz uz obraz, dodir trepavice koji te miluje, dlan kojeg ne želiš nikada ispustiti iz svoga, dodir usana koji te pretvara u nešto što ni sam ne znaš opisati, u nešto što nisi ni vjerovao da može postojati. Trenuci kada prestaješ biti sve što si bio, trenuci kada ti nije važno ništa, trenuci kada nema misli, trenuci kada ne postoji ništa, ništa osim tog dodira, poljupca, kada ne postoji ništa osim nje upletene vječno u tebe.

Žurila je. Vidio sam ju tek na tren. Na nebu je ostao tek oblačić mali, namignuo sam mu. Jednom davno sakrila je anđela u njega da me čuva i prati.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se