Vojna tehnika, povijest oružja!

Protuzračnim sustavima vrlo malog dometa (Very short-range air defence systems - Vshorad) obično se smatraju raketni ili topnički sustavi koji imaju domet do deset kilometara. Najveća im je prednost velika operativna prilagodljivost, osobito za raketne sustave koji se lansiraju s ramena ili iz malih, vrlo pokretnih vozila. Vshoradi omogućavaju da svaki vojnik, nakon relativno kratke i jednostavne obuke, postane dijelom učinkovite protuzračne obrane, barem u uvjetima dobre dnevne vidljivosti (većina ih nije opremljena IFF sustavom prepoznavanja pripadnosti letjelica).


Iskustva nekih sukoba s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća i s početka ovog pokazala su da je moguća uporaba Vshorada i noću, ali samo u uvjetima u kojima protivnička strana ima potpunu dominaciju u zraku, te nije potrebna identifikacija uočene letjelice. Povećanje vjerojatnoće pogađanja ciljeva može se postići postavljanjem Vshorad raketnih sustava na nosače ili vozila koji omogućavaju ispaljivanje salve (dva ili više) projektila. Uporaba radarskih i/ili elektrooptičkih sustava (s dnevnim i termovizijskim kamerama, te laserskim daljinomjerima) motrenja i navođenja paljbe dodatno povećava učinikovitost i raketnih i topničkih sustava.





Pod pojmom laki PZO raketni sustavi uglavnom se podrazumijevaju projektili koji se lansiraju s ramena, iako na tržištu postoje i sustavi koji se lansiraju s lakog postolja, a dio ih je prilagođen i za ugradnju na vozila. U literaturi na engleskom za lake PZO raketne sustave koji se lansiraju s ramena rabi se skraćenica Manpad (Man-portable air defence systems). Od svoje pojave početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća Manpadi su stekli glas sustava koji doduše nemaju neku veliku učinkovitost ali ih je isto tako nemoguće otkriti i neutralizirati prije uporabe (lansiranja). Uz to pokazalo se da se Manpadi mogu pojaviti i na potpuno "nemogućim" mjestima kao što su visoki planinski vrhovi, ili na prijevoznim sredstvima kao što su vodeni skuteri.




Pod pojmom laki PZO raketni sustavi uglavnom se podrazumijevaju projektili koji se lansiraju s ramena, iako na tržištu postoje i sustavi koji se lansiraju s lakog postolja, a dio ih je prilagođen i za ugradnju na vozila. U literaturi na engleskom za lake PZO raketne sustave koji se lansiraju s ramena rabi se skraćenica Manpad (Man-portable air defence systems). Od svoje pojave početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća Manpadi su stekli glas sustava koji doduše nemaju neku veliku učinkovitost ali ih je isto tako nemoguće otkriti i neutralizirati prije uporabe (lansiranja). Uz to pokazalo se da se Manpadi mogu pojaviti i na potpuno "nemogućim" mjestima kao što su visoki planinski vrhovi, ili na prijevoznim sredstvima kao što su vodeni skuteri.


Od pojave prvih Manpada razvijena je već četvrta generacija sa znatno boljim sustavima samonavođenja na ciljeve i učinkovitijim bojnim glavama. Unatoč tome u uporabi su, ponajviše u rukama gerilaca i terorista, i sustavi prve generacije kao što je sovjetski KBM 9M32M Strela-2M (NATO oznaka SA-7 Grail) i američki Redeye. Oba ta sustava još uvijek su opasna prijetnja nezaštićenim zrakoplovima u koje ulaze vojni transportni avioni i helikopteri, ali i civilni putnički avioni.

Na osnovi Stele-2M razvijen je projektil Strela-3 (SA-14 Gremlin) koji je postao operativan 1978. i još napredniji KBM 9M310 Igla-1 (SA-16 Gimlet) koji je postao operativna 1981. godine.

Oba projektila opremili su hlađenim infracrvenim sustavom samonavođenja na ciljeve koji omogućava i napade na zrakoplove u dolasku, za razliku od projektila Strela-2M (i američkog Redeyea) koji može napadati samo ciljeve u odlasku, kad ciljatelju okrenu svoje ispuhe mlaznih motora.