Duhovnost jednog kuhara

ponedjeljak , 31.08.2009.


Na nagovor (čitaj: „pod prisilom“ nut) mojih fratara jedan put sam morao skuhati nekakav rižoto. Rižoto je, naravno, na kraju bio bačen u more, a lonac u kojem se kuhalo je teškom mukom bio opran, jer je sve zajedno zagorilo. tuzan
Iako sam uradio najbolje što sam mogao i potrudio se, osim što sam upropastio dobru količinu riže (i ostalih sastojaka), još jedna posljedica moga kuhanja je bila ta što su me moji fratri zafrkavali par dana zbog toga.

Zašto sad spominjem tu zgodu? eek
U svakom slučaju, neću početi pisati o kuhanju i receptima naših baka, niti želim s vama podijeliti svoje kuharske (ne)sposobnosti, već mi ta zgoda koristi kako bih lakše objasnio par stvari.
Ovdje u samostanu ima jedan fratar koji je već 40-ak godina samostanski kuhar.
I u zadnje dvije godine sam dosta s njime surađivao (izvrsna suradnja: „potajno“ sam si pravio sendviče dok se on pravio da ne vidi zujo).
Kuhati za 40-ak ljudi svaki dan i učiniti da svi budu zadovoljni – to je nemoguće. no
On nije toliko savršen da učini da svi budu zadovoljni svakim obrokom, no tu se niti ne radi o tome da se svima ugodi, već o činjenici da čovjek u svom radu i životu uvijek dadne sve od sebe znajući da može pogriješiti.
Moj slavni rižoto koji sam jedan put u životu pokušao napraviti je prouzročio lavinu nezadovoljstva onih koji su ga morali jesti (i jos jednom im se ispričavam! rolleyes), a koliko je onda puta taj kuhar u svojoj 40-ogodišnjoj službi pogriješio?
Koliko god je lijepo raditi za druge i potruditi se drugima pomoći i služiti im, toliko je teška i uvrijedljiva ta nezahvalnost ljudi za koje se netko žrtvuje!
Teško je umjesto zahvale i pohvale primiti kritiku ili prigovor!
Teško je za neko dobro koji si pokušao učiniti primiti nešto loše i neočekivano!
Moj rižoto mi je priuštio sličan osjećaj zbog kojega mi nije bilo svejedno.
Kada zamislim da se meni događaju takve stvari u razdoblju od kojih 30 - 40 godina, onda pomislim da to ne bih baš mogao dobro podnijeti. no

Za ono što si dužan učiniti, nemoj tražiti pohvalu i zahvalu (parafraz. Lk 17, 7-10).
Doslovno se traži od nas da postignemo osjećaj ravnodušnosti, bilo prema pohvali, bilo prema kritici, a to je jako teško!
Pohvala bi trebala postati samo potvrda da netko čini stvari „kako treba“.
Pohvala se često pretvara u (duhovnu) hranu „neduhovnih“ ljudi!
Ljudi koji čine stvari kako bi „zaradili“ pohvalu su „duhovne ruševine“ koje ne djeluju iz dubljih i svetijih pobuda i motivacija, već iz čiste želje za pokazivanjem i dokazivanjem pred ljudima misleći da i Bog na taj način „broji zasluge“! lud
„Ovisnik o pohvali“ radi stvari jer mora postići to da zadovolji ljude, a ne jer to uistinu želi sam od sebe.
Ako bi slučajno koja stvar prošla nezamijećeno, u očima „ovisnika o pohvali“ to bi značio smak svijeta!
Pohvala je izvrstan instrument za motivaciju „flegmastičnih“ osoba i za potvrdu da idemo u pravom smjeru.
Više od toga, teško da pohvala koristi.

Prihvatiti kritiku, pak, ne znači bezpogovorno prihvatiti tuđe mišljenje!
Kritika nam može biti dobar instrument usavršavanja!
Ipak, ne treba biti „lažno ponizan“ i svaku kritiku (posebno onu koja dolazi od nadređenih) smatrati Božjom objavom, već uzeti kritiku kao poticaj za razmišljanje o ispravnosti čina koji je bio kritiziran.
Često puta čovjek kritiku nagonski odbija i niječe jer je uvjeren da radi najbolje što može i da nema boljeg od njega. Kritika, ako nije zlonamjerna, je dobar pokazatelj da možda ipak nismo učinili najbolje što smo mogli ili da smo mogli i bolje, i ako gledamo na taj način, kritika postaje naš instrument i naša pomoć, a ne, kako to često mislimo, zlokobno prigovaranje.


Vratimo se na priču o našem kuharu.
Nije on postigao takvo savršenstvo da moze jednako prihvatiti kritiku kao i pohvalu, već je našao radost cerek u svojoj službi kuhanja za druge.
Ne hrani se pohvalama, niti živi od ljutnje prema kritikama, nego je svjestan da može pogriješiti i da pogreška nije smak svijeta, makar tu grešku netko drugi zamijeti i njemu „na nos nabije“. Jasno, puno ovisi o tome tko mu prigovara i na koji način to čini.

Sigurno je da se ovdje može spomenuti i izričaj: „BIJELA LAŽ“. zaliven mouthwash
Mislim da nam je svima jasno o čemu se radi: u nekoj nevažnoj situaciji i kada se radi o nekoj nevažnoj stvari bilo bi dobro „prešutjeti“ istinu ili izreći je na neki drugi način (čitaj: „slagati“), ali samo kada vidimo da bi prava istina mogla učiniti više zla nego dobra.
Jedan dobar primjer „bijele laži“ je kada osobe koje me ne žele povrijediti meni kažu: „Ma, nisi ti debel', samo imaš krupne kosti...“ – jasno, ja se odvalim smijati „bijelim lažima“, ali nekima to stvarno puno znači, posebno onima koji neku radnju ponavljaju svakodnevno – kao kuhari i domačice.
Ako naše majke jedanput u 5 godina zaborave posoliti juhu, možemo to i prešutjeti, zar ne? Ali ako ti netko kuha cijeli život, možemo mi njih nekada i pohvaliti, zar ne?


Ne radi se ovdje samo o kuhanju njami (sad će neki opet reći da razmišljam samo o hrani pjeva), već i o mnogim drugim stvarima u našemu životu koje su toliko neprimjetne da ih zamijetimo tek onda kada ih netko prestane raditi.
To je kao zrak koji dišemo – ne primjetimo ga, a bilo bi teško živjeti bez njega.
Zamislite da majke prestanu kuhati i prati odjeću, a očevi da prestanu zarađivati i ići na posao! eek
To su stvari koje roditeljima često pripisujemo kao nešto što oni „moraju“ raditi.
Nama je postao toliko neprimjetan taj njihov trud da bismo ga mi primjetili tek kada bi oni to prestali raditi.
Roditelji nisu „natjerani“ da rade sve te stvari za nas i sigurno to ne rade kako bi dobili koju pohvalu.
Premda bi roditeljima trebao biti dostatan znak zahvalnosti to što su njihova djeca poslušna, dobra, živa i zdrava – ipak, mali znak zahvalnosti s vremena na vrijeme ne bi škodio.


Eto, kao i uvijek, skačem sa teme na temu (iako mi se to sve čini povezano).

Da netko krivo ne bi shvatio, ne želim onoga kuhara predložiti za kanonizaciju (proces za proglašenje svetim), jer taj prijedlog sigurno ne bi prošao, najmanje zbog dva razloga:

1. teško je živome čovjeku sakriti nedostatke
2. još ozbiljniji razlog - još uvijek mu se dogodi da zaboravi posoliti juhu...

...tako da nema ništa od kanonizacije! no



wave hrvatska mah

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se