Šta bi ja sad morao tamo nekom govoriti svoje grijehe???
četvrtak , 19.02.2009.(nešto malo o ispovijedi)
------------------------------------------------------------------------------------------------
kako nam se priblizava korizma, vjerojatno ce mnogi pristupiti sakramentu pomirenja kao pocetak ili kao zakljucak korizme (ili oboje), pa mozda dobro dodje ovo kratko razmisljanje (iako bi se o ispovijedi moglo napisati jos tisuce stranica).
------------------------------------------------------------------------------------------------
Pošto smo katolici (ne samo na papiru, već “oni pravi”)
trebamo znati da se naš grijeh “ne tiče samo nas”.
Kako to? 
Grijeh ne stoji negdje u “vakuumu” - ko u vrećici kave.
On dotiče više toga nego što nam se čini, jednako tako i svi oni grijesi “koje nitko ne vidi”.
Ponajprije, svaki naš grijeh, bar na neki način, “nagriza” naš odnos s Bogom koji je uspostavljen krštenjem. (“Kajem se… što uvrijedih Boga, najveće i najmilije Dobro…")
Nadalje, svaki naš grijeh, bez obzira koliko mali bio, ubraja se u grijehe Crkve, upravo zato jer smo mi punopravni članovi Crkve.
I još, svaki grijeh šteti nama samima, bilo na duhovan, bilo na psihološki, socijološki ili fizički način. (i, logički, grijeh usmjeren protiv drugog čovjeka šteti toj osobi.)
Smrtni/teški grijeh potpuno uništava zajedništvo s Bogom do te mjere da ne smijemo s tim, neispovjeđenim grijehom pristupiti svetoj pričesti.
Mali/laki grijeh (to su oni svakodnevni i koji su nam već dosadni kad ih spominjemo svaki put) se “briše” i po sakramentu euharistije, točnije primanjem svete pričesti!
Naravno, često puta se “skupi” toliko malih grijeha da možda osjetimo “teret” na srcu kao da smo počinili neki teži grijeh – to je onaj “unutarnji alarm” koji se nalazi u čovjeku, a potiče nas da se pokajemo i pristupimo ispovijedi.
(u svakom slučaju, uvijek se ispovijedaju svi grijesi “od zadnje ispovijedi”, i mali i veliki, jer ne možemo baš birati koje ćemo grijehe reći, a koje ne…)
Mali/laki grijeh (to su oni svakodnevni i koji su nam već dosadni kad ih spominjemo svaki put) se “briše” i po sakramentu euharistije, točnije primanjem svete pričesti!
Naravno, često puta se “skupi” toliko malih grijeha da možda osjetimo “teret” na srcu kao da smo počinili neki teži grijeh – to je onaj “unutarnji alarm” koji se nalazi u čovjeku, a potiče nas da se pokajemo i pristupimo ispovijedi.
(u svakom slučaju, uvijek se ispovijedaju svi grijesi “od zadnje ispovijedi”, i mali i veliki, jer ne možemo baš birati koje ćemo grijehe reći, a koje ne…)
Možda je ova usporedba banalna
, ali je vrlo slikovita: ispovijed, kao i one paste za zube u TV-reklamama,
ima “efekt 3 u 1” (tri u jednom), tj.:
ispovijed nas pomiruje:
1. s Bogom,
2. s Crkvom i
3. sa nama samima
(naravno, ako smo nekoga oštetili ili uvrijedili, to moramo sami riješiti i tražiti od te osobe oprost
). Ali, zašto ići na ispovijed kada je Bog Dobar i sve nam, na kraju krajeva, ipak oprosti?
Dakle, gledajući čisto psihološki, čovjeku je puno lakše već onda kada prizna drugome čovjeku, u koga ima povjerenja, svoju pogrešku i svoj grijeh.
Tako da je on sam mirniji i čini se da je sve riješeno, jer je on to priznao i sam sa sobom je izgladio stvar!
Ali, to nije sve (i ne smije biti sve)!
Da bi se pomirio s Crkvom, vjernik se ispovijeda svećeniku, službeniku Crkve od koje je izabran i koju predstavlja.
Mi, punopravni članovi Crkve, na taj način (koji je odredila Crkva) pomirujemo se s Njom preko njenog službenika i sakramenta ispovijedi.
I još nam ostaje Bog.
Dakle, tu se javlja ono pitanje:
Ako je Bog Dobar i Milosrdan, dosta je da se ja iskreno pokajem i sve je riješeno!(?)
To je samo donekle točno (a u smrtnoj opasnosti i dovoljno za oprost grijeha!).
Sv. Toma Akvinski je rekao da pokajanje koje čovjek osjeća prije ispovijedi treba biti tako iskreno i savršeno da to pokajanje (samo po sebi) donosi oprost grijeha.
Ipak, Toma nije Crkva, ali je "zamalo" imao pravo, jer je upravo kajanje za vlastite grijehe temelj ispovijedi!
Kajanje koje osjećamo (i u ispovijedi izričemo poznatom formulom: “Kajem se…”) je temelj sakramenta ispovijedi i bez njega sakrament “ne vrijedi”!
Mi smo, ljudi, “materijalisti” i hoćemo sve nekako svesti na materijalno, na konkretno i opipljivo 
, na nekakvu formu ili ritual.
Zato nam i Crkva daje jako konkretan i materijalan način da okajemo svoje grijehe i primimo pomirenje – a to je, naravno, ispovijed.
Ali, ne samo to, već se i sam čovjek sastoji od materije i duha i živi jednako u materijalnom svijetu kao i u duhovnom.
I za taj duhovni život je našao način da ga izrazi u materijalnom svijetu – a to su sakramenti koji povezuju vidljivi svijet (u kojem živimo) i onaj duhovni svijet (bez kojega ne možemo).
Zato i klasična definicija sakramenata glasi:
“VIDLJIVI ZNACI NEVIDLJIVE BOŽJE MILOSTI.”
, na nekakvu formu ili ritual. Zato nam i Crkva daje jako konkretan i materijalan način da okajemo svoje grijehe i primimo pomirenje – a to je, naravno, ispovijed.
Ali, ne samo to, već se i sam čovjek sastoji od materije i duha i živi jednako u materijalnom svijetu kao i u duhovnom.
I za taj duhovni život je našao način da ga izrazi u materijalnom svijetu – a to su sakramenti koji povezuju vidljivi svijet (u kojem živimo) i onaj duhovni svijet (bez kojega ne možemo).
Zato i klasična definicija sakramenata glasi:
“VIDLJIVI ZNACI NEVIDLJIVE BOŽJE MILOSTI.”
Dakle, sakrament pomirenja u kojem izražavamo naše iskreno i najdublje kajanje (onom poznatom formulom koju znamo napamet) nas najsavršenije pomiruje s Bogom i briše nam grijehe na najsavršeniji način.
Jedna stvar koja mnogo utječe na “kvalitetu” ispovijedi je priprema za ispovijed (tj. ispit savjesti)!
Priprema za ispovijed ponajprije treba potaknuti što savršenije kajanje za vlastite grijehe.
Čak i ako zaboravimo koji manji grijeh (a možemo ga uvijek ispovijediti sljedeći put) nije toliko važno koliko je važno biti svjestan svoje grešnosti i imati osjećaj pokajanja.
Zato nam formula “Kajanja” u ispovijedi neće biti samo formula koju treba na brzinu izgovoriti, već će to uistinu biti izraz našeg pokajanja.
I tada nam možda niti neće biti važno kako svećenik “obavlja” ispovijed, ako smo mi pripremljeni i svjesni da nas svećenik u ime Crkve (predstavljajući samoga Gospodina Isusa) odriješuje od grijeha i pomiruje s Bogom.
A temelj svega je: svjesnost nase grešnosti, Božje dobrote i pokajanja za grijehe.
“…i obećajem da više neću griješiti!”
Ovaj dio “Kajanja” često zna biti uzrok nerazumijevanja
onoga što se događa u ispovijedi.
Čovjek, kada obećaje da neće griješiti, možda osjeća da u tom trenutku ne govori istinu, jer je 100% siguran da će već možda isti dan nešto sagriješiti, i to upravo zato jer je svjestan svoje grešnosti i slabosti.
Temeljni stav u ispovijedi je stav obraćenja.
Ne obraćenje u smislu prelaska s jedne vjere na drugu, već u smislu odvraćanja od grijeha i ponovnog okretanja prema Bogu.
U ovom kontekstu izraz obraćenje ima smisao.
Tako i obećanje Bogu da ću prestati griješiti ima smisla, jer je važan stav potpunog odbacivanja grijeha.
Zato, na kraju krajeva, nije ni važno hoćemo li reći “obećajem da neću griješiti” ili “odlučujem da neću griješiti” ili “odričem se svakoga budućeg grijeha”, već je važan stav odricanja grijeha i obraćenja.
Prije ili kasnije ćemo sagriješiti, to je istina, ali u tom trenutku je važno da odlučimo kako ćemo se svim silama potruditi da živimo po Božjem zakonu i ići Njegovim putem.
Ovaj dio “Kajanja” često zna biti uzrok nerazumijevanja
onoga što se događa u ispovijedi. Čovjek, kada obećaje da neće griješiti, možda osjeća da u tom trenutku ne govori istinu, jer je 100% siguran da će već možda isti dan nešto sagriješiti, i to upravo zato jer je svjestan svoje grešnosti i slabosti.
Temeljni stav u ispovijedi je stav obraćenja.
Ne obraćenje u smislu prelaska s jedne vjere na drugu, već u smislu odvraćanja od grijeha i ponovnog okretanja prema Bogu.
U ovom kontekstu izraz obraćenje ima smisao.
Tako i obećanje Bogu da ću prestati griješiti ima smisla, jer je važan stav potpunog odbacivanja grijeha.
Zato, na kraju krajeva, nije ni važno hoćemo li reći “obećajem da neću griješiti” ili “odlučujem da neću griješiti” ili “odričem se svakoga budućeg grijeha”, već je važan stav odricanja grijeha i obraćenja.
Prije ili kasnije ćemo sagriješiti, to je istina, ali u tom trenutku je važno da odlučimo kako ćemo se svim silama potruditi da živimo po Božjem zakonu i ići Njegovim putem.
Moram priznati, iz vlastitog iskustva i iz iskustva drugih, da dosta toga ovisi o ispovjedniku, iako on nije najvažniji u ispovijedi.
Ako narod kaže: “Dobar savjet zlata vrijedi!”
onda bi trebalo reći: “Dobar ispovjednik vrijedi brdo zlata!”
Kako neki mole Boga da pronađu brdo zlata, onda bi trebalo još (sto puta) više moliti da pronađu dobrog ispovjednika.
Zato nije ni čudo da svaki vjernik ima pravo (ako je u mogućnosti) izabrati “svoga” ispovjednika (koji mu najviše “odgovara”) i uvijek ići k njemu na ispovijed.
Slažem se s Karlom Rahnerom kada kaže:
“Ne treba misliti da je svaki zaređeni svećenik, koji ima sakramentalnu ovlast odrješenja grijeha, samo zbog toga prikladan ispovjednik!”
Ali to je možda tema za neki drugi put (koja bi sigurno bila zanimljiva
)… 
komentiraj (1) * ispiši * #
