poniznost Bozica

srijeda , 24.12.2008.

(Lk 2, 1-14; Evanđelje s Polnoćke)


Jedno dijete, gledajući jaslice, reče: “A-ha! Pošto neke kuće imaju mala vrata, a neke kuće velika vrata, Isus je postao malo dijete kako bi uspio ući u svaku kuću na svijetu!”


Čitajući ovo evanđelje (Lk 2,1-14), možemo vidjeti kako se jedna misao provlači kroz svaki redak, a to je malenost, tj. – PONIZNOST.

Poniznost samoga Boga, jer je postao malo dijete (u pelenama) koje treba presvlačiti i hraniti i čuvati.
Uzeo je onaj oblik čovjekova života koji je najnemoćniji, u kojem je u svemu ovisan o drugima.
Čak ni starost nije toliko stanje nemoćnosti kao djetinjstvo (a i većina starih ljudi imaju mirovinu, pa su bar utoliko „moćniji” sretan).

Poniznost svetoga Josipa, koji u ovom odlomku gotovo da i nema neku aktivnu ulogu.
Baš zato što se skoro i ne spominje, njegova poniznost je tako još više istaknuta (jer znamo da je morao osigurati krov nad glavom i kruh na stolu za svoju obitelj).

Poniznost Djevice Marije, koja je svoju volju podložila volji Božjoj još tamo otkad je anđelu Gabrijelu odgovorila: „Neka mi bude po riječi tvojoj!”.

Poniznost pastira, koji su možda i najčudniji likovi u ovoj priči. Kad mi razmišljamo o pastrima kako čuvaju stado pod otvorenim nebom to uglavnom izgleda romantično.
Ali, stvarnost je bila drugačija, jer su morali čuvati stado od lopova i divljih zvijeri.
Osim toga, u Isusovo doba pastiri su bili dio onog sloja židovskog društva koji je doslovno bio isključen iz društvenog života.
Dapače, jedno tumačenje (midraš) Psalma 23. iz toga doba kaže: „…pastirski način života je najprezreniji način života koji postoji!”
Bilo je poznato da su farizeji diskriminirali pastire do te mjere da su izgubili pravo da budu svjedoci na sudu (jer nitko nije imao povjerenja u njih upravo zbog toga jer su ih ozloglasili).
Dakle, pastiri su bili pojam nečega što je bezvrijedno, pojam prezira, malenosti i odbačenosti.
Takav status koji su imali u društvu jednostavno je od njih zahtijevao poniznost, jer im je to omogućavalo da (pre)žive u društvu gdje čast ima zadnju riječ.

Ali, poniznost ne znači samo biti tih, miran, ne buniti se ili šutjeti pred svim nevoljama i problemima života.
Poniznost znači, kako nas lijepo uče pastiri, ne zatvoriti se za nikoga tko je drugačiji od tebe.
Znači otvoriti se za različitost ljudi oko mene.
Znači biti svjestan da nisam ja jedini koji ima pravo i da moja istina nije jedina i apsolutna.
Znači ne isključiti onoga koji se ne uklapa u moje koncepte i moja očekivanja.

I sada možemo shvatiti zašto, kako kaže sv. Luka, „za njih nije bilo mjesta u svratištu”.
Ne da nije bilo mjesta, već nije bilo poniznosti.
(Tko se sjeća prognaničkih dana, zna da je spavalo i po 6-7 ljudi u jednoj sobi i opet se za svakog novog gosta našlo mjesta yes.)
Da je u svratištu bilo poniznosti koja prihvaća različitost drugoga, tada bi se vrlo lako našlo i mjesta za sv. Josipa i njegovu obitelj.

Ako bi usporedili svratište sa našim životom, nećemo sigurno reći da nema mjesta za Isusa, ali čini se često da Isus stoji jednom nogom unutar našega života, a jednom nogom vani. Ovisno o potrebi, pustimo Ga unutra. Čime je to pretrpan naš život da nema mjesta da cijeli uđe unutra? Naše srce, čime je preopterećeno da nema još malo mjesta za Njega? Što to zauzima mjesto Isusu u našem životu? Možda nevažne, isprazne stvari? Možda brige za stvari koje su nebitne? Možda naš egoizam to ne dopušta, jer je teško napustiti komotan život? Teško je takvoga Gosta imati u kući, jer znamo da će se nešto morati mijenjati! Teško je se riješiti stvari na koje smo se navikli i s kojima živimo godinama. Teško je se riješiti starih navika. Teško je učiniti korak više nego se od nas očekuje. Možda se čak i bojimo toga? Možda se bojimo ostaviti naše stare navike? Možda smo se toliko navikli na neke nebitne stvari koje nam zauzimaju puno mjesta u životu da nas je strah izbaciti ih, jer neznamo kako bi bez njih, neznamo što nam novost donosi? Možda se bojimo novoga?

„Ne bojte se!” – kaže anđeo pastirima, ali i nama.
Ne bojte se novoga.
Ne bojte se promjene.
Ne bojmo se prihvatiti nešto što je drugačije od onoga što smo očekivali!
Ne bojmo se oprostiti!
Ne bojmo se tražiti oprost!
Ne bojmo se prihvatiti nekoga tko nam ide na živce!
Ne bojmo se prihvatiti nekoga tko se ne uklapa u naše koncepte!

Još nešto možemo naučiti od pastira. Oni su se vjerojatno osjetili nedostojnima u susretu sa anđelom i slavom Gospodnjom. I naravno da su se uplašili. Što će jadni, kad su ih svećenici isključili, onda su i na samu pomisao o Bogu drhtali od straha. Ali, oni su na kraju prihvatili svoje stanje i prihvatili su sami sebe u situaciji i u društvu u kojem se nalaze, upravo zato jer su vidjeli da ih je Bog htio takve i na tom mjestu i u tom društvu. I zato su bili spremni prihvatiti svoga Boga kao malo dijete umotano u pelene koje si ni nos ne može samo obrisati.
Zamislite kako mora biti razočaran tuzan jedan Židov koji cijeli život iščekuje Mesiju, svemoćnoga kralja koji će sa svojom vojskom osloboditi izabrani narod od neprijatelja, gladi, ratova i siromaštva, a kad tamo – „mali balavac” u jaslicama!
Ali, pastiri se nisu zatvorili za različitost druge osobe, pa čak ni za različitost samoga Boga.
I zato je Bog njima i mogao prići u tom obliku, i zato su oni i bili prvi kojima je bila navještena radosna vijest rođenja Gospodinova.

I za kraj ostaju sir i mlijeko.
Hoću reći, ono što su pastiri donijeli svome novorođenome Bogu je bilo samo ono što su imali kod sebe, tj. malo sira i mlijeka što su imali od ovaca, te malo vune da se dijete ugrije.
I od nas Bog ne traži ništa drugo.
Ne traži ništa što nemamo i što nemožemo.
Traži samo ono što imamo - nas same.
Naše talente, naše grijehe, naše poteškoće, našu nevolju, našu sreću i radost, našu tugu i sve što čini dio našega života.
Ništa više.
Samo ono što imamo.
Kao i pastiri.
Od nas se ne traži ono što nemamo, već samo to da napravimo još malo mjesta za našega Velikog „malog Boga”.



SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ SVIMA!!! mah wave hrvatska

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.