Godina svetog Pavla II ("sekond edišn")
ponedjeljak , 27.10.2008.
Gdje smo stali? A, da!
Obraćenje sv. Pavla (ako se to moze nazvati obracenjem)!
Pavao je bio progonitelj kršćana i njihov gorljivi neprijatelj.
Šta mu bi, jadan ne bio, da to radi? 
Pa, kao glavni razlog mozemo staviti neznanje.
Nije poznavao osobu i zivot Isusa Krista! Znao je samo on sto se govorilo „u kuloarima“, tj. ono sto su zidovski svecenici i sluzbenici mislili i znali o Isusu (ono zbog cega je i bio optuzen i raspet)!
Vrhunac zidovske religije je iscekivanje, tj. dolazak Mesije – onoga koji ce cijeli obecani narod otkupiti i spasiti! Jednako tako je i Pavao iscekivao Mesiju.
Unatoc mnogim indikacijama Starog Zavjeta (sluzbene „zidovske Biblije“) da je upravo Isus taj dugoocekivani Mesija, vecina zidova (skupa s Pavlom) to nije prepoznala. 
Ali kad je Pavla ošinila ona munja, onda se je malo zamislio!!!
(– šalim se!) 
Pavao je vidio “svjetlo” i cuo “glas Gospodinov” – takav nam izvjestaj donosi Novi Zavjet. Gospodin se je najprije obratio Pavlu rijecima: “Savle, Savle, zasto me progonis?!”
Znakovito je to sto ga je zazvao njegovim originalnim imenom – Savao. Zazvao ga je njegovim zidovskim imenom po kojem je bio poznat svima i koje je imao od rodjenja. Ime Pavao je vrlo rijetko koristio, a sv. Luka, pisac Djela Apostolskih, ga je poceo zvati Pavao kako bi naglasio tu veliku promjenu u Pavlovom zivotu.
Jednako tako je bilo i s Abrahamom - njegovo “oriđiđi” ime je Abram i tim imenom ga je Bog pozvao da bude praotac izabranog naroda (a Bog mu je tek poslije, kako bi obiljezio sklapanje Saveza, nadjenuo ime Abraham).
Mozemo reci da je i sa sv. Franjom bila slicna situacija. On je cuo Isusa kako mu s raspela govori: “Franjo, idi i obnovi moju crkvu!” Zazvao ga je imenom Franjo jer su ga svi poznavali pod tim imenom i vjerojatno se i sam tako predstavljao – to je bilo ime koje je oznacavalo cijelu njegovu osobu (bez obzira sto mu je krsno ime, koje nije skoro nikada koristio, bilo Giovanni).
Hocu reci da Bog svakoga zove onim imenom koji oznacava cijelu osobu, onakva kakva je, svima poznata, bez uljepsavanja i bez pretvaranja.
Bog zove covjeka kakav je!!!
On treba covjeka onakvog kakav je!!!
Da se razumijemo, duhovni poziv nije samo redovnistvo ili svecenistvo!
Bog zove i daje zvanje i oca i majke i supruga i supruge – i to su duhovna zvanja!!!
I za sva ta zvanja Bog ne trazi Superman-e (nadljude), ne trazi vec kanonizirane svece, ne trazi vec gotove i iskusne roditelje da se odazovu njegovu pozivu, vec trazi nas; jadne, bijedne, gresne, s nasim manama, ali i s nasim vrlinama, snagama, dobrim osobinama, talentima, s nasom ljubavlju - da postanemo pravi i dobri roditelji, supruzi, fratri, svecenici ili sto drugo na sto nas je pozvao – i to samo uz njegovu pomoc, jer On kad zove ne ostavlja te na suhom!!!
Jes’ da mi Njega mozemo ostaviti na suhom, ali On nas nece!
Jednako tako je bilo i s Abrahamom - njegovo “oriđiđi” ime je Abram i tim imenom ga je Bog pozvao da bude praotac izabranog naroda (a Bog mu je tek poslije, kako bi obiljezio sklapanje Saveza, nadjenuo ime Abraham).
Mozemo reci da je i sa sv. Franjom bila slicna situacija. On je cuo Isusa kako mu s raspela govori: “Franjo, idi i obnovi moju crkvu!” Zazvao ga je imenom Franjo jer su ga svi poznavali pod tim imenom i vjerojatno se i sam tako predstavljao – to je bilo ime koje je oznacavalo cijelu njegovu osobu (bez obzira sto mu je krsno ime, koje nije skoro nikada koristio, bilo Giovanni).
Hocu reci da Bog svakoga zove onim imenom koji oznacava cijelu osobu, onakva kakva je, svima poznata, bez uljepsavanja i bez pretvaranja.
Bog zove covjeka kakav je!!!
On treba covjeka onakvog kakav je!!!
Da se razumijemo, duhovni poziv nije samo redovnistvo ili svecenistvo!
Bog zove i daje zvanje i oca i majke i supruga i supruge – i to su duhovna zvanja!!!
I za sva ta zvanja Bog ne trazi Superman-e (nadljude), ne trazi vec kanonizirane svece, ne trazi vec gotove i iskusne roditelje da se odazovu njegovu pozivu, vec trazi nas; jadne, bijedne, gresne, s nasim manama, ali i s nasim vrlinama, snagama, dobrim osobinama, talentima, s nasom ljubavlju - da postanemo pravi i dobri roditelji, supruzi, fratri, svecenici ili sto drugo na sto nas je pozvao – i to samo uz njegovu pomoc, jer On kad zove ne ostavlja te na suhom!!!
Jes’ da mi Njega mozemo ostaviti na suhom, ali On nas nece!
Vratimo se mi nasem Pavlu.
Nakon sto je vidio svjetlo na putu u Damask, Pavao je oslijepio i tri dana je proveo u mraku.
Pretpostavljam da je Pavlu bilo dosta ta tri dana da shvati kako je Isus onaj Mesija kojeg je iscekivao.
Naime, u vrijeme dok je on studirao, bio je obicaj da se sve uci napamet, tako da mozemo reci da je znao sve sto je bilo napisano i posto je, kako znamo otprije, bio jedan od najboljih i najrevnijih studenata, Pavao je “jaaaakooo dobro” poznavao Sveta Pisma.
Njemu je stoga sigurno bilo lako prisjetiti se onih odlomaka Starog Zavjeta koji su govorili o obecanom Mesiji, a koji su ujedno potvrdjivali Isusovo mesijanstvo.
Uostalom, jadnik je tri dana bio slijep i nije nista vidio
– sta ce drugo, vec razmisljati o onome sto mu se dogodilo, a sto mu je vjerojatno iz temelja protreslo sve u sto je bio uvjeren!!! Zato tvrdim: ta tri dana koja je proveo u mraku – u slijepoci, bila su Pavlu dovoljna da obrazlozi sam sebi da Isus je pravi Mesija! Tako gledajuci, nije toliko ni vazno da li je Pavao proveo tri godine u pustinji ili ne, jer je tamo mogao samo produbiti ono sto je u tom kratkom roku dozivio i shvatio!!!
Uglavnom, ono obracenje koje smo spomenuli na pocetku, sada mozda izgleda kao neutemeljeno, jer se radi o rastu Pavlove vjere, tj. sazrijevanju njegove vjere.
Kao sto je Isus doveo zidovsku vjeru do vrhunca i ispunjenja kao Mesija kojeg su iscekivali, tako je i Pavlova vjera dosla do vrhunca kada je prihvatio Isusa kao Mesiju kojeg je u sklopu svoje vjere iscekivao!!!
Pavao dakle, po svojoj savjesti, nikada nije bio “negativac” – poganin! U onom uvjerenju u kojem je zivio kao zidov i farizej davao je sve od sebe i cijeloga sebe je podlozio sluzenju svom narodu. Tako da obracenja, u smislu prelaska iz jedne religije u drugu, uopce nema, vec samo rast i sazrijevanje vjere.
Nakon susreta s Isusom jednakim je zarom i strascu nastavio zivjeti i djelovati u svom apostolskom pozivu. Ovdje se vidi da ga je Bog htio za sebe onakvog kakav je i bio: vatren 
i ostrouman (i cesto puta obicna sirovina od covjeka
) - takav je bio u svojoj borbi protiv krscana, ali, pozivom Bozjim, takav je nastavio biti i u svom propovijedanju Evandjelja Kristova!!!
i ostrouman (i cesto puta obicna sirovina od covjeka) - takav je bio u svojoj borbi protiv krscana, ali, pozivom Bozjim, takav je nastavio biti i u svom propovijedanju Evandjelja Kristova!!! Jasno, ne mogu ja bez moraliziranja!
Mozemo i mi sebi dopustiti taj rast vjere! Nece nas to ubiti!
Mozda je nasa vjera jos na razini osnovnoskolskog vjeronauka?
Mozda jos vjerujemo da je Bog sudac koji jedva ceka da nas osudi?
Mozda vjerujemo da je Bog nekakav kondukter koji jedva ceka da nas u’vati bez karte i izbaci iz tramvaja koji vodi u raj?
Na takvim podrucjima trebamo dopustiti (i potruditi) se da nasa vjera raste, da sazrije!!!
Mozemo se izvlaciti na to da je i sveti Pavao imao jedno vrijeme djetinjastu vjeru, ali on je dopustio rast svoje vjere i potrudio se da sazrije!!!
p.s. moje metode debelo krse sva egzegetska pravila, ali nadam se da mi biblicari nece zamjeriti!
nastavlja se... ('ko zna kad?!)
komentiraj (1) * ispiši * #
Gresna Crkva (?)
četvrtak , 16.10.2008.Nakon uzaludnih pokusaja dijaloga komentarima s jednim “posjetiteljem-provokatorom” u zadnjem postu, ipak mozemo zakljuciti nesto:
ljude ne zanima doktrina Crkve! 
Zanima ih zivot Crkve, zanima ih ono sto njeni sluzbenici zive i kako se ponasaju i kako oni zive ono sto propovijedaju!
To je u redu!
Vjernik ima pravo traziti od crkvenih sluzbenika da zive svetim zivotom i da budu uzor drugima ili bar da se drze onoga sto propovijedaju!!!
Kao da kupis od nekoga litru mlijeka i on ti govori da je mlijeko jako ukusno i zdravo, a on sam ni da ga proba. Vrlo neuvjerljivo, zar ne? Stovise, mirise na prijevaru!!!
Kako se tek osjeca covjek kada mu netko tumaci zivotne istine koje su prisutne u njegovoj obitelji (vjerojatno) generacijama, a ni malo se u njegovom zivotu ne vidi da vjeruje u to???
Kao da kupis od nekoga litru mlijeka i on ti govori da je mlijeko jako ukusno i zdravo, a on sam ni da ga proba. Vrlo neuvjerljivo, zar ne? Stovise, mirise na prijevaru!!!
Kako se tek osjeca covjek kada mu netko tumaci zivotne istine koje su prisutne u njegovoj obitelji (vjerojatno) generacijama, a ni malo se u njegovom zivotu ne vidi da vjeruje u to???
To je problem pred kojim su mnogi zastali
(i dosta njih zastranili). Ipak, cini mi se nekako da su s pravom zastali, a cak i oni koji su zastranili.
Pred time je zacudjen zastao i veliki Karl Rahner. Sve je mogao teoloski, filozofski, dogmatski (i kako god) objasniti da svatko razumije, ali sam kaze da ostaje samo jedan kamen spoticanja, a to nisu dogme ili teske (ne)shvatljive teoloske rasprave vec zivot Crkve, zivot njenih clanova.
Pred time je, ocito, zastao (i zastranio) onaj koji je napadajuci komentirao zadnji post na ovom blogu, a da ni sam, jadan, nezna sto ga muci i sto da kaze (glavno da se pise)!
Sam kaze da je krsten, ali da ne vjeruje - ipak, i on je po krstenju clan Crkve. Pa, nije ni sam svjestan da tim napadom Crkve napada i sam sebe.
Misli valjda (kao i oni najnepismeniji novinari koji jednako tako definiraju Crkvu) da se Crkva sastoji samo od svecenika i casnih sestara.
Crkva bez vjernika, tj. bez laika nije nista i ne bi ni imala smisla (kome bi svecenik trebao sluziti ako ne bi imao vjernika?)!.
I moj nedavno preminuli tetak, koji je bio jedan od najboljih ljudi koje poznajem, nije izdrzao pred tim izazovom u kojem mu je bila stavljena vjera u kusnju, a to je - zivot Crkve.
S njime sam par puta raspravljao o vjeri, o Bogu, o Crkvi.
Uvijek mi je iznosio cinjenice koje su dobro poznate svima u svijetu, tj. onu gresnu stranu Crkve, koja je i njega skandalizirala.
Nije pricao o krizarskim ratovima i inkviziciji (sto je uobicajeni argument crkvenih protivnika), vec o onim stvarima zbog kojih se danas i protiv nekih biskupa vode sudske parnice i zbog cega neke biskupije bankrotiraju, kao i o bogatstvu Crkve
i njenih sluzbenika i ostalim stvarima koje su danas glavne vijesti svih novina i ostalih medija. A ja? Ja mu nisam znao odgovoriti!
Nisam znao. Nisam niti htio. Jer mi nije bio cilj opovrgnuti te cinjenice, koje su uglavnom bile tocne (iako danas ima i puno lazi).
Ja sam znao zbog toga ostati pred njim bez rijeci i bez ikakvog odgovora. Da smo se nadmetali, cinilo bi se da me je na neki nacin i pobijedio, cinilo bi se da je nasao razlog za nevjerovanje, za odustajanje.
Rekoh mu da ne zelim opravdavati nikoga i da je svatko odgovoran za sebe, makar bio dio crkvene hijerarhije.
Njemu je bilo potrebno, kao i mnogim ljudima danas, zivotno svjedocanstvo vise nego teolosko objasnjenje neke dogme.
Zivotno svjedocanstvo ponajprije crkvenih sluzbenika (koji su precesto pogresno zvani “Crkva”), ali i svih koji nose krscansko ime, svih koji su krsteni (koji zapravo cine Crkvu)!
Ne bi Rahner bio Teolog da ne ponudi “rjesenje”.
Kaze da je sve to istina i da cinjenice ne mozemo mijenjati.
Gresna Crkva postoji jer su njeni clanovi gresnici i od toga ne mozemo pobjeci.
Ali, kolika je nasa uloga u tome?
I nas mali (i veliki) grijeh cini dio te gresnosti Crkve.
Ne mozemo bas za sve okriviti svecenike i casne sestre (iako su oni najistaknutiji)!
I mi svojim malim odgovornostima sudjelujemo u tome samim time sto smo clanovi Crkve.
I time sto ja ne izvrsavam svoje studentske obveze pridonosim tome.
I time sto ne izvrsim duznosti koje moram.
“U malome si bio vjeran, nad mnogim cu te postaviti!”
– kaze Isus dobrom sluzi (Mt 25,21)
Ipak, cini mi se da vrijedi i suprotno;
onaj tko je u malome nevjeran, taj ce biti i u velikome nevjeran.
A samo je pitanje vremena kada ce nam zivot donijeti velike odgovornosti. Samo je pitanje vremena kada cemo postati otac ili majka, zupnik ili gvardijan, suprug ili supruga, ispovjednik ili propovjednik, djed ili baka, odgojitelj ili duhovnik, kum ili kuma.
To su velike odgovornosti koje sa sobom donose donose veliku radost i srecu ako se vrse iz ljubavi i svim srcem
, tj. donose velike sablazni ako se vrse nemarno i bez srca. 
– kaze Isus dobrom sluzi (Mt 25,21)
Ipak, cini mi se da vrijedi i suprotno;
onaj tko je u malome nevjeran, taj ce biti i u velikome nevjeran.
A samo je pitanje vremena kada ce nam zivot donijeti velike odgovornosti. Samo je pitanje vremena kada cemo postati otac ili majka, zupnik ili gvardijan, suprug ili supruga, ispovjednik ili propovjednik, djed ili baka, odgojitelj ili duhovnik, kum ili kuma.
To su velike odgovornosti koje sa sobom donose donose veliku radost i srecu ako se vrse iz ljubavi i svim srcem
, tj. donose velike sablazni ako se vrse nemarno i bez srca. Nositi taj teret gresnosti, osobne i zajednicke, je tesko, tj. gotovo je nemoguce.
Ipak, ne treba odustati!
Ta gresnost Crkve moze umrtviti nasu vjeru jedino ako smo mi vec dopustili da ona umre u nasem srcu
– kaze Rahner. Nema nam druge, vec prihvatiti u vjeri to stanje gresnosti (naravno, cineci i sve sto je u nasoj moci da se ono svede na minimum) i zajedno ga u vjeri nositi!
Lako je upirati prstom u druge (kao sto to ja cinim na svom blogu)!
Time nista ne cinim(o), jer optuzivanje ne dovodi nigdje!
Jedino sto vrijedi je svjedociti zivotom!
Zasto?
Jer “vjera bez djela je mrtva”! (Jak 2,26)
Kako?
“Svim srcem svojim, svom dusom svojom, svim umom svojim!” (Pnz 6,5)
Gdje?
U svom zivotnom okruzenju!
(a ne onima koji te ne poznaju ili su daleko od tebe – to je lako!
vec pred onima s kojima zivis svaki dan i dijelis kruh, znoj i ljubav! )
komentiraj (2) * ispiši * #
