OSTAVI STRAZNJA VRATA OTKLJUCANA...

Vjerujem da je svatko od nas dozivio da ga netko razocara, uvrijedi,
„ogrijesi se o njega“ ili jednostavno ucini nesto sto ga je jako pogodilo!
To, zapravo, nije nikakva novost;
dogadja se svakodnevno, i dogadja se cesto puta i nesvjesno.
Dogadja se to, cak precesto, medju ljudima kojima je stalo jedni do drugih
(koji zive u bilo kojim zajednicama; obiteljskim i redovnickim; i u bilo kojim odnosima; bilo medju prijateljima, bilo medju ljudima koji su zaljubljeni).

Nista novo!

Iako nas Isus poziva na ono „famozno“ prastanje 70x7
(„sedamdeset puta sedam“; Mt 18,22), moramo sami sebi priznati (bar ja jos nisam sreo takvu osobu) da nismo bas sposobni oprostiti odmah, tj. tesko je bas u tom trenutku sjetiti se tih Isusovih rijeci i bas u istom trenutku oprostiti toj osobi. Mora proci bar malo vremena, bar neko vrijeme, prije nego se „stvari smire“.

Toga je bio svjestan i sv. Pavao , pa je rekao: „Srdite se, ali ne griješite!“ (Ef 4, 26).
Bio je svjestan covjekove nemoci da oprosti odmah.
Pa je za njega „normalno“ naljutiti se , tj. srditi se na onog koji nam je naudio i ucinio nesto lose, jer je to u covjekovoj naravi (opet, reakcija svakog pojedinca ovisi o njegovom karakteru – svi se ljute na svoj nacin; neki psujuci, neki vicuci, neki placuci, neki suteci...).

Ipak, Pavao, u nastavku istog retka, jos kaze: “Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom!“
Ne zeli reci da se mora oprostiti isti dan, ali hoce reci:

„De, brate, nemoj covjeka odmah otpisati do kraja zivota zbog jedne uvrede!!!“

Poziva nas da budemo otvoreni na to da prihvatimo onog drugoga bez obzira sto nam je ucinio.

Poziva nas da „ostavimo straznja vrata otkljucana“ kako bi ovaj mogao jednom pokucati na njih i uci.

Ipak, i onaj drugi mora uciniti „svoj dio posla“.
Mora shvatiti da su ta vrata otkljucana.
Mora pokucati.
Mora, na kraju krajeva, uci unutra.

To zahtijeva priznanje vlastite greske ili gresaka.
Ali ne samo to, vec i korjenitu promjenu mentaliteta, obracenje;
jer spoznaja vlastite gresnosti tek je prvi dio posla.
Slijedi i osuda grijeha (a ne opravdanje istoga),
te suocenje s problemima.

Reci ce prorok Baruh:
„Ako vam je misao, zastranivši, bila daleko od Boga,
vratite se i tražite ga revnošću deseterostrukom“ (4,28).

Treba prvo uvidjeti/priznati da nam je misao zastranila,
da nam je ponasanje zastranilo, da su nam odnosi zastranili;

a tek se onda treba vratiti, tj. pokusati promijeniti ta zastranjenja

i tek tada ga (i Njega i njega) traziti revnoscu deseterostrukom

– tj. kucati po tim vratima „k'o budala“, iz sve snage!!!

Slijedi i zahvalnost Bogu za otkljucana vrata.
Slijedi i kucanje.
I naposlijetku: ulazak.

Nego; uzaludno kucanje, bez iskrenog obracenja, nema efekta;
dapace, moze samo jos jace „zabarikadirati“ vrata.

„konkluzija“:

DE, BRATE, OSTAVI TA VRATA OTKLJUCANA...

...I KAD BUDES SPREMAN, POKUCAJ NA VRATA DRUGOGA!!!