utorak, 13.07.2010.

Povratak sa operacije

Točno prije tjedan dana vratili smo se iz Lovrana. Sad odbrojavamo dane do skidanja
gipsa (točnije 9.8.).

I ovaj put bezbrižno smo putovali u Lovran, za to je zaslužna gđa Jasna Stilinović iz Chevrolet tima. Vozili smo se Chevrolet Captivom, a ovaj put smo ponijeli i kolica i sjedalicu za auto što je Franki priuštilo dodatni komfor jel je Captiva stvarno prostran auto. S obzirom da je Captiva terenac, a model koji smo vozili je diesel 2.0 sa stalnim pogonom na sva četiri kotača, posebno nas je iznenadila potrošnja koja je stvarno nevjerovatno niska. Udobnost, prostranost i definitivno lakoća upravljanja ovim vozilom je stvarno za svaku pohvalu, čime se Chevrolet može pohvaliti i kod ostalih svojih vozila ( u to smo se uvjerili jel smo vozili i Epicu). Chevrolet preporučamo svakome ko kupuje novi automobil, neka ga barem isproba i vjerujem da će biti zadovoljan, pored voznih osobina, dizajna i opreme, odnos uloženog i dobivenog će sigurno biti bolji nego kod drugih proizvođača automobila. Još jednom veliko hvala što nam pomažete na ovakav način, jer je pored Frankinih problema ovo drugi problem koji nas jako muči.





U bolnicu Lovran javili smo se u jutarnjim satima i smjestili su nas u sobu sa još jednom mamom i djevojčicom Elenom koja je isti dan kad i naša Franka bila predviđena za operaciju stopala. Franka je morala izvaditi krv i obavili smo razgovor sa doktorom. Iako je u prvom razgovoru dr. Mileusnić rekao da će raditi ovaj put puno težu operaciju, sada nam je rekao da će pod rendgenom pokušati namjestiti kuk ipak bez operacije,a ako ne,slijedi operacija. To bi bila puno lakša verzija i dobila bi samo gips što nam se činilo jako dobro. Ispunili smo papire kao i prije svake operacije i zamolili smo sestru da nam dozvoli da se prošećemo po Lovranu jer je u sobi bilo jako vruće. Osim toga teta Ada je Franki dala novce za pizzu pa smo to morali ispuniti.

SMJESTILI SMO SE U SOBU 21

A NAKON TOGA PROŠETALI PO LOVRANU - LOVRANSKA VRATA -


Popodne smo se vratili u našu sobicu. Sestre su za Franku složile ''kinderbet'' u kojem ona nije htjela spavati pa smo tu noć spavale zajedno u mom krevetu. Koliko smo spavale to je pod upitnikom. Ja sam kao i milion noći do sad ponovo razmišljala o svemu. Ujutro nam je sestra donijela klizmu diazepama (apaurin) da se smiri prije same operacije i oko pola 8 otpratili smo je do operacione sale. Sestra je uzela brojeve naših mobitela i zamolila nas da pričekamo u krugu bolnice ako joj ipak neće raditi operaciju da odmah mogu do nje kad me zovu. Kad je bilo već pola 10 shvatili smo i sami da joj rade operaciju. Popeli smo se na odjel i čekali vijesti od sestara,ali one nisu još znale ništa. Tek poslije 12 sati pojavio se doktor i objasnio nam je da je Franki morao ponovo namjestiti kuk i dok je sve već bilo gotovo, još je trebalo pričvrstiti samo jedan vijak, kuk se ponovo iščašio u toku operacije. Možda je to u neku ruku bilo i dobro jer su odmah reagirali i dodatno stavili još neke vijke. Sada joj je ponovo učinjena derotacijska osteotomija lijeve bedrene kosti te se položaj fiksirao pločicom i vijcima i ujedno su joj napravili tenotomiju m. gracilisa i aduktor longusa tj. presjekli su joj tetivu na preponi da ne bi ponovo spazam izvukao kuk. Umjesto jednog reza sad ima još jedan manji i na preponi. Iako je sve bilo gotovo, još sam morala pričekati da ju zagipsaju da bi mogla do nje na intenzivnu. Oko 13 sati na intenzivnoj me dočekao Frankin anesteziolog i rekao mi da je Franka imala vrlo jake spazme i bronho spazme kakve već dugo nije vidio u toku operacije. Inače ona nikad nema takve spazme pa nas je to sve jako začudilo. U 5.mj smo bili na snimanju glavice, EEG-u i sve je bilo u granicama normale. Da li je to bilo sve prenaporno za nju, u samo 4 mjeseca 2 teške operacije sad ni sami ne znamo. To grčenje mišića je imala i dalje i to je ponavljala ritmički tako da si je stalno stiskala taj tek operirani kuk i to joj je stvaralo veliku bol. U dežurstvu nam je bila predivna dr. Šurdonja koja je bila Franki anesteziolog na prethodne dvije operacije i polako joj je davala lijekove što za smirenje što za bol. Jedino što mi je Franka govorila bilo je –mama boli ili bi samo pustila suzicu. Tek oko 3 sata u noći pogledala me malo bistrije i iako se htjela nasmijati nije mogla jer ju je jako bolilo.
NA INTENZIVNOJ NAKON OPERACIJE


Sobu u intenzivnoj smo djelili sa našim cimericama. Cure su bile na krevetima a mi mame na pomoćnim kolicima uz njih. Sestre na intenzivnoj su bile više nego dobre i ljubazne i zahvaljujemo im na svemu učinjenom za nas. Ujutro su nas prebacili na odjel i u sobi je bilo 500 stupnjeva. Dvoje operirane djece, dvije mame i dva tate. Sobe nemaju klimu (iako je odjel na novo renoviran), zgrada je zaštičena pa na pročelje ne smiju stavljati ništa. Pošto je djevojčica iz sobe bila dobro, otpustili su je u popodnevnim satima i mi smo dobili još jedan krevet.
Sestre Tina, Divna, Veselka, Marija, Andrijana, Daliborka i Klaudija (koja nam je nabavila ventilator i od srca joj hvala) bile su nam jako, jako dobre. Nek se ne ljute ako sam neku izostavila, nije bilo namjerno.
NASMIJALA BI SE KAD NE BI IMALA SPAZME I JAKE BOLOVE

ČAK BI GLEDALA I CRTIĆE

ILI SA TATOM ČITALA NOVINE

SVE ŽELJE SMO ISPUNJAVALI

MAMA JE STALNO TREBALA BITI TU...




Franka spazme ima i sada samo puno rjeđe, nekada traju i po 3 sata i samo plače, ne može ni pričati jer ju još uvijek sve to boli. Noćas smo jako malo spavali. Kad ju počnu trgati spazmi tata ju draga po glavi,a ja po nogici i čekamo da lijek za bolove počne djelovati. Nekada i sami plačemo jer je to preteško gledati.
Kada bi pogledali u Lovranu kroz prozor vidjeli bi ljude na odmoru koji se kupaju i vesele i uživaju, a mi smo bili u sasvim nekom drugom filmu. Gledam Franku kojoj je na neki način ukradeno djetinjstvo i umjesto da je i ona na nekoj plaži ili u parku ona dane provodi ležeći u krevetu u bolovima. Razmišljala sam i o djeci (sa cerebralnom paralizom) koja skoro svake godine u ljetnim praznicima idu na operacije što stopala, tetiva ili neke veće zahvate i praznike provode u gipsu. Oni to stoički podnose i ono što mi ''zdravi'' ne bi možda izdržali oni izdrže. Oni su mali borci koji se bore za svaki njihov uspjeh u životu.
POVRATAK KUĆI - VOŽNJA U CAPTIVI -

KOD KUĆE JE NAJLJEPŠE

IAKO PONEKAD IMAM JAAAAKE BOLOVE, JA SAM VESELA...




Moram zahvaliti i našim prijateljima Bedenicima koji su nam posudili klimu jer bi bez nje ovi dani bili neizdrživi za našu djevojčicu. Nadamo se da joj se neće nigdje otvoriti rana ispod gipsa i da će joj rezovi lijepo zarasti. Pošto dr. ide na godišnji u vrijeme kad Franka skida gips naručio nas je 9.8. jer će ju tada preuzeti dva doktora koji su mu bili asistenti na operaciji. Na liječničkom konziliju zaključili su da Franka ima jako plitku čašicu i nažalost morat ćemo jako paziti nadalje i vrlo polako vježbati dok se te čašice ponovo ne izdube, a ako to neće biti moguće trebati će još jednu operaciju.

Krajem 6. mjeseca prodali smo auto (naš Berlingo). Obitelj Kostanjevečki (roditelji male Anje) su nam izašli u susret kada smo kupovali auto i posudili nam 25 000 kuna. Zbog smanjenja prihoda (umjetna «recesija») i ostalih kredita, nismo mogli vraćati dug pa smo odlučili prodati auto da bi vratili novce.
Trenutno smo pješaci ili biciklisti što nam je super, ali kad Franka krene na kontrole, terapije, vrtić koji je jako bitan pošto je zadnja godina prije škole, morat ćemo se dodatno zakopati da dođemo do drugog auta (što nam je trenutno nemoguća misija) jel je sve to nemoguće obavljati bez njega.

Pozdrav svima koji su uz nas, koji nam pomažu, ostavljaju lijepe komentare i do slijedećeg posta uživajte u stvarno toplom ljetu...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.