srijeda, 24.02.2010.

STIGLI SMO KUĆI

Napokon je i ova operacija iza nas.
16.02. smo stigli u lovran oko 10:00, upisali smo se u bolnici i smjestili se u našu staru sobu br.16.
Kad smo stigli osjetili smo olakšanje jel Franka je pokraj svih bolesnika sa raznim virozama u zadnjih 15 dana prošla neokrznuta. Nije ju bilo strah, puno smo pričali o ovoj operaciji baš zato da se ne preplaši pošto je sve te bolove već jednom prošla. Ovaj put obradovalo nas je što mama nije trebala plaćati smještaj u bolnici, a to nas je zadnji put koštalo oko 230 kuna po danu. Frankina želja je bila da ju odvedemo na pizzu čim se upišemo u bolnici. Naravno, tu želju smo joj ispunili, ali je pizza stigla u sobu poslije podne pošto je pizzerija bila zatvorena kad smo bili u gradu. Osoblje na odjelu je isto kao i na prvoj operaciji, sestre, spremačice i kuharice su stvarno predivne, Frankica je uživala jel su joj doslovno sve želje ispunjavale. O doktorima ne treba previše pisati, sve govori to da se Franka smijala neposredno nakon operacije, stvarno su stručni, svi od reda su profesionalci u svom poslu a u svemu tome pokazuju emocije pri kontaktu sa pacijentima. Ono što možemo reći je da je stvarno poseban osjećaj kad osjetiš toplinu ljudi koji se brinu o tvom djetetu, da je sigurno u rukama tih ljudi, a posebno to što Franka nije niti u jednom trenu osjetila strah, baš radi tih ljudi koji se do zadnjeg atoma predaju svom poslu. Eh kad bi bar svaka bolnica bila ovakva...
17.02. rano ujutro dobila je nešto za smirenje, obukli smo ju u njezinu sretnu piđamu koju je imala i prošli put, a već u 08:00 je bila prva za operaciju. Ispratili smo ju do ulaska u dvoranu i predali u ruke tetama. Do samog ulaska u dvoranu se smijala, a suze su joj krenule kad je vidila da ne idemo sa njom u operacionu salu što je i nas slomilo. Nakon tri sata iščekivanja operacija je hvala Bogu uspješno završila. u 11:10 mamu su zvali i prije nego se Franka probudila bila je uz nju. Primila je puno lijekova od kojih je povračala svako malo i tih 24 sata su prošli u bolovima. Prve riječi koje je izgovorila bile su: MAMA, BILO ME STRAH NA OPERACIJI JEL SI ME OSTAVILA SAMU, TETE NISU PRIČALE SA MNOM, MISLIM DA SU POMAGALE DOKTORU A DOKTORA NISAM NI VIDJELA, pitala je i kad će to jelo, ja nisam ništa jela (sestrama i doktorici na intenzivnoj je rekla da će tata kupiti pršut po njenoj želji). Najduži dan i najduža noć su bile iza nas. Teško je gledati svoje dijete kako pati.
Nakon toga bilo je puno lijepše, preselile su se u sobu na odjelu gdje je naša curica uživala. Mama je bila uz nju a tata je ispunjavao želje i primao upute šta treba kupiti sljedeće jutro kad dolazi u bolnicu (čokolada, smoki sa kečapom, štapići, pršut, pecivo, itd itd...) Sobu smo dijelili sa jednom tetom Tonkom iz Pule koja je operirala koljeno.
Ona bi zabavljala Franku kad mama ide na wc, tuširati se, a ako tada tata nije bio u sobi. Hvala teta Tonka.
Nitko nije bio sretniji od nas kad smo vidjeli da je najgore prošlo i da je Franka svakim danom sve bolje.

Zahvaljujući Chevroletu Frankicu su smo u Lovran vozili kao kraljicu. Prvi puta smo išli na put a da nismo razmišljali da bi mogli ostati negdje u kvaru. Dali su nam auto na povjerenje da nam olakšaju odlazak. Ne znam da li možete shvatiti kako smo se osjećali kad je tata došao do auta u nedjelju, tamo gdje ga je parkirao svaku večer i vidio da je tokom noći sa drveta pala grana i oštetila krov auta. Šok i nevjerica, pa zar se to baš moralo dogoditi. Kolika je vjerojatnost da se to ikome desi 1:1 000 000. Bili smo totalno nesretni zbog toga.
Zadnji dan u bolnici Franku su posjetili teta Marina i striček franjo, oni su nam se javili mailom nakon što su vidjeli naš blog. Već duže vrijeme komuniciramo mailom i telefonski a konačno smo se i upoznali. Za Božić su poslali paket za Franku,bracu i seku.Drago nam je da smo upoznali tako prekrasne ljude i nadamo se skorom viđenju.

TATA JU DRŽI I MAZI PRIJE OPERACIJE



NA INTENZIVNOJ NAKON OPERACIJE

VIDLJIVA JE ISCRPLJENOST DRUGI DAN NAKON OPERACIJE

SUPER JE SVE PODNIJELA,VEĆ NAS NASMIJAVA

ZADNJI DAN JE IMALA I POSJETU TETE MARINE I NJENOG DEČKA FRANJE IZ UMAGA




PJESMA PO FRANKINOJ ŽELJI
VILO MOJA
Vlasta Juretić
Skoro saki put
Kad se mi pogjedamo
Ti i ne odzdraviš
Ko da se ne poznamo
A da mi tej' sebi zvat
Kad ćeš zaspat
Prvo sna da ti rečen
Da volin te još
Vilo moja
Ti si moj san
Ti si moj san
A lagje bilo bi
Da si tuja mi
Da te ne poznan
Da te ne znan


Kad smo stigli kući,Karla smo zatekli u katastrofalnom stanju, blijed sa podočnjacima,ispijen i osmi dan u temperaturi. Baka ga je tri puta vodila doktoru, prvi dan dr. je zaključio s vrata, na osnovu izgleda da ima virozu, drugi dan zabolilo ga je uho pa su ponovno išli doktoru koji mu je dao kapi za uši (naravno opet bez pretrage), a nakon tri dana kad je vidio da je uho i dalje crveno, samo je produžio terapiju. ( radi se o doktoru Marko Balenović koji radi u domu zdravlja u Velikoj Gorici). Nakon što smo stigli Karlo je i dalje imao temperaturu i ništa nije jeo danima, spakirali smo se i otišli na Srebrnjak na hitnu. Bili smo dvadeseti na redu i upozoreni od jako bezobrazne sestre da ćemo čekati 4-5 sati i da su svi ovdje radi obrade... Kao da mi nemamo pametnijeg posla nego gnjaviti bolničko osoblje... Inače bolnica Srebrnjak je ustanova gdje smo često dolazili sa svo troje djece i jako smo zadovoljni osobljem i doktorima, pa nas je ovakav nastup jedne bezobrazne sestre (kojoj nažalost ne znamo ime) jako začudio. Karlo je izvadio krv i nakon tri sata čekanja još uvijek smo bili daleko na spisku za pregled. Mama je čula glas Karlovog doktora koji ga inače vodi na Srebrnjaku (radi alergijske astme) dr. Drago Ćaleta, objasnila mu situaciju da smo stigli iz Lovrana i da je Franka sama s bakom i u kakvom stanju je Karlo, nakon čega nas je on preuzeo bez problema. Od srca mu se zahvaljujemo jel bi sigurno čekali još minimalno 2-3 sata. ( Karlova krvna slika je bila loša i dobio je antibiotik, još uvijek su mu bile upaljene uši i imao je masu hropaca na plućima)

nedjelja, 14.02.2010.

KONAČNO IDEMO U LOVRAN

Izuzetno stresnih mjesec i pol je iza nas. Frankina priprema za operaciju, obaviti sve pretrage. Mučili smo muku s urinom i konačno u ovaj četvrtak dobili nalaz s kojim možemo na opearaciju. Osim toga ja sam već bolesna neka 2 mjeseca (mučim muku sa sinusima) i nadam se da ću proći bez operacije. Sada trebam najviše Franki.
16.2. putujemo u Lovran i u srijedu će biti operacija. To čekanje od 8. mjeseca odvuklo se punih 6 mjeseci. Konačno to je to.
Ovo isčekivanje samo da bude zdrava do tada. U vrtić ne ide od sredine 11 mjeseca.
Ono što je super je da Franka odbrojava dane do Lovrana. Nije joj to toliko stresno, puno razgovaramo o tome i ona zna da mora na operaciju da bi joj bilo bolje, da bi mogla opet u svoju stajalicu. Zna da će nositi gips i sve što slijedi jer to smo već jednom prošli. Meni nekako nije lakše, sad nekako sve znam i puno je teže.
Jedna velika briga je bio auto i kako doći do Lovrana i vratiti se u ovim zimskim uvjetima jer naš nije ispravan. Zadnjih mjesec dana ne radi nam ni grijanje u autu pa se Frankica dosta i nasmrzavala dok smo obavljali sve te pretrage za operaciju i ostala je zdrava.

Zahvaljujući mojoj prijateljici Ivani Matas Ivanković koja se javila Chevroletu sa jednom zamolbom da nam posude auto tada kada nam je najpotrebniji (kad putujemo na operaciju) i zahvaljujući jednoj divnoj osobi koja je taj mail dobila i odgovorila na njega a to je gospođa Jasna Stilinović mi ćemo imati ispravan auto za taj put. Zahvalili bi cijelom CHEVROLET timu koji će nam ustupiti auto na dva tjedna i ponovo kada idemo skinuti gips. Hvala i gospođi ili gospodični Mariji Ruk na pomoći, s kojom sam cijelo vrijeme kontaktirala u vezi auta.

Više o svemu reći ćemo kada se vratimo iz Lovrana. Do tada svima skupa jedno veliko mahanje od Frankice sa obitelji.:
Hvala svima koji svraćate na Frankin blog, na lijepim komentarima i željama.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.