nedjelja, 11.01.2009.

SRETNA NOVA...

Blagdani su iza nas. Iskoristili smo ove dane za odmor. Dovoljno je bilo to da ne moramo ići
nigdje i da ne moramo gledati na sat i već smo se osjećali bolje. Novu godinu smo čekali kod naših kumova. Tamo smo prespavali i klincima je to bio pravi izlet. Tata je počeo raditi 2.1. i radi i vikende jer imaju inventuru. Jedna dobra stvar je da je na drugom radnom mjestu i sad više neće raditi u smjenama nego samo ujutro.
Djeca su cijelo vrijeme čekala snijeg i ipak je pao mada ni sami prognostičari nisu znali kad će pasti. Vodili smo ih na sanjkanje i mislim da nam je to bilo najkraće sanjkanje u životu. Jednostavno zbog hladnoće nismo mogli biti duže. Dok je tata došao s posla već je pao mrak tako da nas nije imalo što grijati, sunce je već davno zašlo. A sutradan je bila stvarno niska temperatura od -17. Tu večer sve je bilo smrznuto i sanjke su jurile ko lude. Franka je uživala no mi smo se malo bojali radi njene skore operacije.
Gledala sam neki dan u kalendar od prošle godine ( naš planer na kojem sve zapisujem jer je to nemoguće pamtiti ) i prva 3 mjeseca prošle godine činila su mi se tako jednostavna. Ušli smo u svoju kolotečinu. Vježbali smo i vodili je na vježbe,išla je u vrtić, nastojali smo Franki nabaviti sva pomagala koja su joj potrebna za normalan život, pregrizli smo ponos i rekli da nam je u tome svemu potrebna i pomoć drugih ljudi, htjeli smo iz Franke izvući maksimum da koliko toliko bude samostalnija. I onda rtg kukova u 3. mjesecu nam je raspršio sve ono ćemu smo težili, u što smo vjerovali. Saznanje da Franka mora obaviti dvije jako teške operacije. Totalni šok. Kada smo padali pisali smo ovaj blog i olakšavali si dušu. Pisali smo sve ono što nas trenutno muči. U tom smislu ovaj blog za nas je imao psihoterapijsku svrhu. Hvala svima koji su bili uz nas, koji su nas pratili, hvala svima na komentarima. Nadamo se da ćemo u ovoj godini obaviti i onu drugu operaciju i da će se život vratiti u našu staru kolotečinu.
Od prošlog tjedna krenuli smo na vježbe u terapijsku igraonicu Maka jer je naša teta Patricija ( zbog operacije svoga sina ) već 3 tjedna na godišnjem a nitko ju ne mijenja. Sada kad su nam vježbe najpotrebnije morali smo to nadoknaditi. Ono što nas je rastužilo je veća cijena terapija od nove godine tako da sad za jednu vježbu plaćamo 150 kuna. 5 dana u tjednu košta 750 kuna a za nju je to neophodno. Franki su atrofirali mišići i sada vježbama trebamo to vtratiti na staro. Malo je to teško jer ju ne smijemo oslanjati na noge ni stavljati u četveronožni do druge operacije radi disbalansa. Jedan kuk joj je centriran a drugi još uvijek nije na svom mjestu. Truditi ćemo se svim silama pomoći joj u tome svemu. Drugi tjedan idem po papire za toplice pa bi krajem 2. mjeseca išle u toplice na 3 tjedna ( dok još imam oslobođenje participacije ).
Kako stvari stoje Franka bi mogla krenuti u vrtić što bi njoj jako puno značilo, no veliki problem nam je auto. Neki dan smo išli pješke na terapije. Nije toliko daleko ali je jako zima. Franka se ne kreće pa je njoj u kolicima još hladnije. Po tom hladnom vremenu naš auto neće upaliti i stvara nam dodatne probleme.
Ovih dana stalno smo u mislima i molitvi s našom malom Anjom i njenim roditeljima i od srca molimo da uspiju u ovoj borbi. Želimo im puno snage i šaljemo im svu našu pozitivnu energiju. Velika pusa Anjici.
Do slijedećeg posta veliki pozdrav.
Jedna prigodna pjesma vezana uz situaciji u nasoj drzavi i reformu zdravstva.,dok se grijemo na drva jel plina nema...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.