srijeda, 30.04.2008.

ČEKANJE ZA OPERACIJU



Trebalo mi je nekoliko dana, nakon povratka iz Lovrana, da sredim misli i krenem dalje. Uhvatila me tuga, jako sam zabrinuta. Franka mora na dvije jako teške operacije. Radit će joj prvo jedan kuk, a tek nakon dugotrajnog oporavka i drugi. Osjećam se kao onda kad se rodila. Mislila sam da su neki najgori dani iza nas, a sad evo ponovno prolazimo sve to. Čini mi se da nemam snage, da ona osjeća moju brigu, htjela bi je od svega toga zaštititi. Ne znamo ni datum operacije (trenutno smo na listi čekanja), može biti ubrzo a može i druge godine. Izluđuje me ta neizvjesnost. Danas se cijepila protiv hepatitisa. (bojimo se da ne dobije transfuzijom). Još mora primiti jedno cjepivo za mjesec dana a jedno za 6 mjeseci. Brine me još tisuću stvari, u glavi mi je sto pitanja. Moram stisnut zube i ići dalje. Hodali smo po Lovranu, totalno nesvjesni svega oko sebe. Ja sam spuštala pogled svaki put kad bi me oblile suze. Odveli smo Franku na pizu koju smo joj obećali i tužni i umorni vratili se doma.






SJEĆANJE NA PRUGIJA
U subotu nam je uginuo naš obožavani mačak Prugi. Otrovao se vjerojatno otrovom za štakore. Kad smo ga odveli veterinaru već je bilo kasno. Imao je temperaturu za dva stupnja nižu od normalne. Dobio je protuotrov, no nije pomoglo. Bili smo jako tužni. Doveli smo ga iz Međimurja ( na nagovor našeg sina Karla) pa smo ga od milja zvali međimurac. Uvijek je ispred vrata žicao hranu i uljepšavao nam je svaki naš dan.



AKCIJA „PRUŽI RUKU PRIJATELJU“
POMOĆ ZA FRANKINA KOLICA

Konačno možemo reći da je jedna akcija uspješno privedena kraju. Naši prijatelji i kumovi Zdravka i Nenad Kramarić osjetili su dam nam je pomoć potrebna. Ne samo njihova nego i njihovih prijatelja. Osmislili su akciju i te prijatelje stavili kao nositelje lista koji su dobili omotnice u koje će skupljati novce od svojih prijatelja. Iznos koji je bio potreban za nadoplatu kolica bio je oko 13 000 kn, jer kolica koštaju oko 21000kn. Govorim oko jer dodaci koji dolaze na kolicima povećavaju njihovu cijenu. Što je dijete invalidnije treba vam više dodataka. Na doznaku smo dobili 8000kn a ovu razliku nismo imali tako da nismo ni pokušavali nabaviti još jedna kolica koja bi nam uvelike olakšala život. Našoj Franki kolica su sve. Možete zamisliti kako je to kad Franka povrati po kolicima i dok se ne operu i osuše vi jednostavno nemate kuda s njom. Ne mogu je ni voziti u autu jer nam ta kolica služe i kao invalidska auto sjedalica. Naši prijatelji su skupljali kunu po kunu i skupljeno je na naše veliko iznenađenje čitavih 25 000kn. FRANKA IMA NOVA KOLICA. Ne mogu vam opisati njenu sreću zbog novih kolica. Kada smo došli po kolica i kad smo je sjeli u njih stalno je govorila:“ Idemo doma“, jer se bojala da ih ipak nećemo nositi doma. Teta u dućanu nam je pokazala kako ih sklopiti u autu a Franka joj je vikala iz auta :“Hvala teta za kolica“. Kao da smo ih dobili. Mi znamo da ih nismo dobili od tete u dućanu nego odricanjem ljudi koji su htjeli pomoći nama a prvenstveno našoj Franki. Razveselili su jedno malo biće. Govorila mi je prvi dan :“Stavi me mama u nova kolica da malo uživam.“ Svaki dan joj počinje umjesto s dobrim jutrom, riječima :“Stavi me mama u nova kolica.“ Voli svoja nova kolica ali je rekla da voli i stara. Moramo reći da je od skupljenih novaca za kolica dosta ostalo. Još nismo odlučili koje ćemo pomagalo kupiti za te novce, da li će to biti pomagalo za wc, pomagalo za kupanje ili nešto treće...
Veliko hvala svim ljudima koji su dali svoj nama veliki prilog za kolica, prvenstveno pokretačima i nositeljima lista a to su :
MARIJANA I TOMISLAV BARBARIĆ
MAJA I MARIO DEVUNIĆ
IVANA I ROBERT DUSPARA
OBITELJ FUKETA
SANJA JELAKOVIĆ I ANKICA ŠARIĆ
MONIKA I ZAVIŠA KAČIĆ ALESIĆ
ZRINKA I IVICA KOZLEK
HELGA KRALJIK
ZDRAVKA I NENAD KRAMARIĆ
DUNJA KUNA
TAMARA I ANTE MARETIĆ
ANDREJA I RENATO OBRANKOVIĆ
ANA MARIJA REGVERT
ZVONIMIRA I IVAN ŠPOLJAR
Sve ostale ljude koji su pomogli možete naći u zahvalama.Ako smo nečije ime ili prezime slučajno krivo napisali ili izostavili molimo da se ne ljute i ako mogu neka nam jave.
Veliki pozdrav od Franke i obitelji.

subota, 26.04.2008.

VEČERNJI LIST O FRANKI

Ovako je to izgledalo u ponedjeljak 21.04.2008. u večernjaku.

srijeda, 23.04.2008.

PRIJATELJI

Čemu služe prijatelji? Dali su nam uopće potrebni???
Nekada, moram priznati, mučila su me ta pitanja. Pitao bih se kako neko može uvijek biti uz vas, a kad vam je najpotrebniji, nema ga nigdje. Gledam svoje prijatelje, poznanike, idu svojim životom i imaju svoje probleme, ne žele se petljati u tuđe. Izgledaju kao da im je neugodno prići nekome ko ima situaciju u kakvoj se nalazi moja obitelj. Posljednje vrijeme moja obitelj vidi da je ustvari okružena pravim prijateljima, iako smo se ponekad osjećali napuštenima, nikada to nismo bili. Samo danas vidimo neke druge prijatelje, one koji uvijek stoje tu negdje, sa strane, uvijek su na okupljanjima (rođendanima, krstitkama, roštiljadama) vidim i ljude sa kojima smo odrastali, s kojima smo izlazili, sa kojima radim, sa njima ste si uvijek dobri, popričate si kad se vidite, ustvari, nikada ne računate na njih. Nećete ih nazvati kada ste sretni, nećete ih pozvati na kavu ili pivu, nećete ljetovati sa njima, ustvari nećete uopće razmišljati o njima ako ih usput negdje ne sretnete. O njima pričam, i tek sada vidim da nas podržavaju, da im moja obitelj ipak nešto znači. Razmišljam, na koji smo način sa njima bili u kontaktu, koje su teme naših razgovora, kako smo uopće gledali jedni na druge..? Ustvari nije mi sada to uopće bitno, (bitno je naravno, ali to je jedna druga priča). Sada su tu i osjećamo se posebno, iako se ništa na očigled nije promijenilo, naša situacija je ista, ali ih osjećamo pored sebe. Naravno, pokraj nas su bili i prijatelji koji su oduvijek tu, i mi smo uvijek bili uz njih, prijateljstvo za koje mislim da ništa ne može narušiti… Njima to ne moramo govoriti, oni to znaju. Zato neću odgovoriti na gore postavljena pitanja, ustvari, neću uopće misliti o tim pitanjima…


Sutra idemo u Lovran, Franka ima sto pitanja, veseli se putu i što će vidjeti more, ali ipak ju je malo strah. Dok ovo pišem, Frankica čita novine dok mama priprema kadu za kupanac, sa bracom i sekom je pojela smoki i popila sok koji su bili namijenjeni za sutrašnji put. Moramo se zahvaliti mojoj sestri i šogoru što su nam posudili auto za sutra jer naš trenutno nije siguran za duže putovanje.
Ovim putem se zahvaljujemo Alenki Jurišić i Višnji Pavelić iz Zagreba, čiju je donaciju s naznakom za malu Franku, poštar danas donio na naša vrata.

Svima skupa lijepi pozdrav…

utorak, 22.04.2008.

DAN PLANETA ZEMLJE

INA u suradnji sa Večernjim listom izdala je jedan plakat u vezi dana planeta Zemlje. Malo čudno kad znamo koliko baš ta firma zagađuje ovu istu Zemlju. Iz ovog plakata vidljivo je da oni već desetljećima rade na zaštiti okoliša, prate emisije onečišćujućih tvari koje odlaze u zrak ili vode, potrošnju vode i vodne naknade, gospodarenje opasnim i neopasnim industrijskim otpadom, nezgode s utjecajem na okoliš kao i troškove zaštite okoliša.
Zatim se osvrće na čovjeka koji je najveći potrošač okoliša koji uzme iz prirode sve što mu treba, preradi da udovolji nekoj ljudskoj svrsi i odbaci. Zato je taj isti čovjek dužan počistiti za sobom tako da te iskorištene tvari vrati u uporabu. Čovjek bi se trebao vratiti obilju drugih oblika energije koji ne oslobađaju ugljikov dioksid, a razvoj tehničke civilizacije utemeljen na ugljenu i nafti mogla bi biti posljednja pogreška vrste koja sebe drži inteligentnom.
Pitaju se gdje je završio vaš stari mobitel. Otpadne tehničke naprave treba vratiti u upotrebu kao korisnu sirovinu, onako kako se vraća papir, potrošeni brodovi , automobili.
Nestaju cijele kulture, ljudi izumiru. Izumiru biljne i životinjske vrste. Nestaje ozon, uništavaju se šume, mijenja se klima…
Nije loše sjetiti se da smo i sami odgovorni za budućnost naše Zemlje. Da već sutra možemo promjeniti bar nešto u našem životu što će je očuvati. Nažalost puno je onih kojima je važnija zarada od očuvanja Zemlje. Čak ispadate smješni kad nešto reciklirate, misle da ste sakupljači smeća.
Svaki dan bi trebao biti dan planeta Zemlje, svaki dan bi trebali raditi na njenom očuvanju a ne tek ponekad se sjetiti toga. Jednom godišnje. Ili čak ni tada?

nedjelja, 20.04.2008.

POZDRAV...

Moram priznati da smo posljednjih dana bili dosta zauzeti i pomalo lijeni napisati nešto na blog. Cijelo vrijeme čekamo naša nova kolica i toliko smo nestrpljivi ( jer se to jako odužilo) i
želimo što prije zahvaliti svim dobrim ljudima koji su nam pomogli da to ostvarimo. Bez njihove pomoći to ne bi bilo moguće. Subotu smo proveli u traženju nastavka za wc za Franku i to je bila nemoguća misija jer kuća koja prodaje nastavak to uopće nema u dućanu. Tako da nismo htjeli kupiti ništa na neviđeno i dok to nismo isprobali. Cijena je jako velika da bi kupili nešto što našem djetetu na kraju neće koristiti. Nije nam jasno kako tako velike firme
nemaju sva pomagala u dućanu.
Franku su odbili primiti u vrtić u Sloboštinu jer nije toliko mentalno loše, s jedne strane smo sretni a s druge žalosni jer bi tamo imala i logopeda, radnog terapeuta, fizioterapeuta, terapijsko jahanje, sobu za opuštanje, sve ono što je njoj sad jako potrebno. Pokušat ćemo dobiti makar logopeda preko centra „ Slava Raškaj „. U zadnje vrijeme moram izraziti nezadovoljstvo s njenim vrtićem. Unatoč trudu teta koje tamo rade, osjeća se manjak osoblja. Franka trenutno ima samo jednu tetu, drugu čekamo da se vrati s porodiljskog. Ima tu nesreću da joj se uvijek mijenjaju ili terapeuti ili tete i vrtiću što mislim da baš i nije dobro. Nekako mi se čini da se sve prelama na djeci s posebnim potrebama. Frankina sobica je manja od naše kuhinje i tu je dvoje djece u kolicima.
Prošli tjedan nas je posjetila novinarka „ Večernjeg lista „ koja će napisati članak o Franki. Također smo imali i Novu TV u gostima, snimali su kako izgleda naš jedan dan. Ekipa je bila stvarno dobra i nismo stekli dojam da su došli preko volje samo odraditi svoj posao. Kako stvari stoje moći ćete nas vidjeti ili 1.5. ili 8.5. u emisiji PROVJERENO. Mi se baš veselimo tome.
Naš prijatelj Andrej slavio je 8. rođendan i njegova krsna kuma, koja je zlatarka , imala je svu potrebnu aparaturu za bušenje ušiju i mi smo nakon malo nagovaranja Franki probušili uši. Malo je boljelo no već ujutro nakon buđenja rekla je da ju više ne boli i bila je sretna jer sad i ona ima naušnice. Ovim putem se zahvaljujemo teti Mariji jer je to bio njen poklon.
Stalno osjećam taj pritisak zbog nedostatka vremena. Iz dana u dan se pitam da li sam učinila dovoljno i da li sam mogla još više. I Franka i Karlo i Katarina me trebaju a ja sam stvarno na izmaku snaga . Stalno neko trčanje. U četvrtak idemo u Lovran i još nismo sigurni kako. Auto nam baš nije ispravan, nešto sa paljenjem. Već smo u ovih 5 godina 2 puta ostali u kvaru na auto cesti sa troje djece i iskreno se nadam da nam se to neće desiti i ovaj put.
Franka je bila dosta zabrinuta zbog operacije i gipsa pa sam je odvela kod njenog prijatelja Luke ( jer je Luka trenutno u gipsu nakon operacije kuka ), da to vidi iz prve ruke da nije to tako strašno kao što misli.
Imam potrebu pohvaliti svoju djecu, jer ih više kudim nego što hvalim. Nije lako biti dio ove obitelji. Često paze na Franku i posvećuju joj vrijeme koje su mogli imati samo za sebe. Nekad imaju čelične živce jer Franka zna biti jako zahtjevna. Nadam se da će ovaj period svog života pamtiti kao nešto lijepo. Trudimo se ( uvijek mislim da bi mogli i više) pokazati im koliko nam znače.
Tata i Karlo su slagali helikopter, što je čekao strpljivo dosta dugo. Frankica i Katarinčica spavaju i ja sam već dosta umorna. Veliki pozdrav od Sučića…

nedjelja, 06.04.2008.

KONAČNO DOMA...

Završio je i naš boravak u toplicama. Ja sam vesela što smo konačno doma i što se ne moramo ponovno pakirati (nakon vikenda), falili su mi moji doma. Želiš se opustiti, ali misli su mi cijelo vrijeme bile sa njima. Sva sreća da je baka Ana bila na godišnjem pa je čuvala Katarinu i Karla. Tata nam radi na novom poslu. Ponovno u smjenama, što nas baš ne veseli. Sad radi od 6-6, jutarnja ili noćna, tako da ga u ova dva tjedna djeca nisu uspjela ni vidjeti.
Franka je dobila 21 dan rehabilitacije u toplicama, 8 dana izgubili smo na vikende (subotom imate samo jedne vježbe, a nedjeljom ništa), tako da smo svaki vikend bili doma. Taman se raspakiramo, operemo robu, ispeglamo i već moramo natrag.
Budile smo se u 6.30h, oblačenje, doručak i u 7.30h bazen. U 8.15h vježbe u dvorani, psiholog (svaki drugi dan) u 9.30h, 10.30h logoped, 11.00h opet vježbe, ručak, 12.30 radna terapija. Poslije odmora, dan bi provodile u šetnji što doma rijetko uspijemo radi svih mojih obaveza. Puno smo se igrale i Franka je stvarno uživala. Već je i ona znala cijeli naš raspored, što sad imamo. Super je surađivala i drago mi je da smo išle. Ja sam malo napunila baterije i odmorila se od kućanskih poslova. I sad idemo dalje.
Već smo jednom bile u toplicama, prije dvije godine, no Franka je puno plakala, nije htjela vježbati. Sad je veća, nije toliko vezana za mene, pa je ovo bila neka druga priča.
Sutra imamo komisiju za vrtić u Sloboštini, teta Patricija dolazi vježbati (nismo ju vidjeli 3 tjedna i jako nam je falila), djeca u školu, Katarina u muzičku. Vraćamo se u našu kolotečinu. U četvrtak imamo komisiju za produljenje mog dopusta i njenu invalidninu. Za desetak dana idemo kod ortopeda i konačno ćemo znati nešto više o Frankinoj operaciji kukova.
Franka sve razumije i neko vrijeme nas je stalno pitala što će biti kada operira kukove, da li će ju operacija boljeti, da li će moći kakati, hoćemo li mi biti sa njom i da ju ne ostavimo samu…
Nekako smo ju uspjeli smiriti, jer je stalno razmišljala o tome.
Na Frankin račun sjelo je 4x100 kuna i 1x150 kuna. Zahvaljujemo ljudima koji su uplatili novac koji će biti pridodan novcu skupljenom na pikado turniru.
Pozdrav od obitelji Sučić…

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.