JEŽURKINI DVORI
fotografija Marijana Kohn Dedovic
Dragi moji, idemo malo sa poezijom, uz ugodan dan svima.
U svakom se krije „Ježurka ježić“,
pričat ću vam o tom,
kako je gorko prkosit zvijeri
želeći imat svoj mirni dom.
I kako se ježić u lava stvori
(lavicu pardon)
kad nekad sretni,veseli dvori
trenom nestadoše
zbog lažnog sjaja,
mržnje, sile, licemjerja... bez zagrljaja.
Ponekad brzo, kadkad lagano
ka cilju hodaše ta bića dva,
tek zastanu trenom, oprezno samo
tražeći kutak doma što sja.
Lavica prva, on iza nje,
snagom divljine, hrabro kroz šumu
te prejakom voljom (to im je sve)
nađoše cilj na dalekom drumu,
pa ona ode i pritaji se samo
dok „Ježić“ gnijezdo s ljubavlju stvori.
U njem' su njegovi najljepši dvori.
(ma kakvi bili, koliki i gdje)
i ovo nije dječja priča,
već priča života,
da bodlje jesu i naši križi,
te da ih nije nosit...sramota.
FFK, nova zbirka
OČE, BIO SI TATA
21.7. prije 24 godine borbu sa karcinomom izgubio je moj otac Miho Kohn. Dragi oče i nono, fališ nam svima
OČE…
Bio si tata.
Oče, što kazat' ti,
a da nisu bolne riječi
kad i sam znaš, da vrijeme
svu patnju ne liječi,
jer njeno pritajeno prokleto sjeme
pandžama dere sudbu želja moje
napuštene duhom…
(Kamenom nas gađa, a hranih ga kruhom)
te vrt što ljubljah kapima sreće
tek za pupoljak imaju tugu
i nijedan procvali izdanak neće
k'o vođu nas štovat, već pokornu slugu.
Jer ti znaš, oče,
da smo upali u istu paukovu mrežu
pa kada se sve kockice slože,
odlasci bola ipak nas vežu.
Kako ostati čovjek?
I do kad se to može,
kada životu kazati hvala?
Na domaku smrti
il' svaki dan?
Kako i zašto, kad nije radostan?!
I da li životu kazati hvala,
Štovat' ga k'o podanik svijeta,
pa nastavit' priču k'o svaka poeta
ne tratit ga nužno, k'o neka budala?
Oče,
prođoše ljeta, dolaze zime,
blagoslovi udah, koji ne želim,
da koljevku starosti sa osmijehom zibam
i rane djece više ne vidam,
a ožiljak svaki da nestane njima,
izbriši im tugu
ti među anđelima.
Oče,
bio si tata.
Koračam gordo,
a želim ti doći,
zagrljaj jedan da osjetim tvoj,
negdje na putu do rajskih vrata
pa da tjašim druge,
a sebe lažem:
„Sve će to proći,
ti imaš ljubav, TI ćeš to moći…“
Jer otac ih gleda, a ne tata
životom tuđim
davno izabranim,
negdje iz daljine
kroz mračna otškrinuta vrata.
Oče…,
bio si tata...
tvoja Fani...
NAPOKON KRAJ
A što je to sreća dok je živim bez tebe,
i koliko je veća sad kad spoznah sebe?
Splet života,
kakva ljepota!
Ta mjesec nije lopta već nešto manje,
život je sudac za naše sanje,
jer srce mrzi da se po njem' gazi
s ranjenom dušom po istoj stazi.
I sunce ne grije kroz ružičaste oćale,
već zrake su samo da zasjaje svijet,
dok hvalu pišem:
sve maske su pale,
napokon stade uzaludan let.
Suton se bliži lijep i bez tebe
te gledam bistro na zvjezdani sjaj,
shvatih da volim i poštujem sebe,
a prošlost je samo… napokon kraj.
Taj splet života,
o kakva ljepota!
Franka Fani Kohn, Dubrovnik. nova zbirka
fotografija Marijana Kohn Dedovic
A MNOGA SU PROŠLA ČELJAD I VREMENA, ALI „OD SLOBODE VEĆEG BLAGA NEMA“
fotografija Đani Bulić
Na vrh stupa zastava vijori,
opisana notom i stihom slobode
slušajući glumca kako gromko zbori,
čiji puti sada Dubrovniku vode.
Orkestar je snažno zasvirao svima,
fontane su stare zasjajile tada
slaveć' ono što je ponos svima,
„Neka uđu.“, tu su ključevi od Grada.
Zbalajte, pjevajte,
svijet donesite,
mirima se ponesite,
loše odnesite,
na skaline sjedite,
Lokrum obiđite,
s Lovrijenca siđite,
u Dvoru prste zapletite,
jer vaši su dani, ulice i skale,
tragedije, komedije, opere i šale.
A mnoga su prošla čeljad i vremena
ali „od slobode većeg blaga nema“
i jezika našeg (koliko ga ima?)
perom klesan među... ovim zidinama.
Lagan pljesak, zabrinuta lica,
tek proleti jedna tužna golubica,
traži glumce one Držićeva glasa,
dok gledaju barjak kako se „talasa“
jer Grad je svakom ipak dobro doš'o dom,
al' želi se zborit i skladat po svom,
pa da pljesak bude gromkiji i jači,
puče plemeniti, ti s od sveg toga jači,
pa ći kazat' svim koji nisu znali,
dok su himnu tiho uz fanfare zapjevali
Držića izmorili, Gunduliću dodvorili,
naški ne govorili:
„Ispod Srđa, kamen Grade,
ćak i svemir zate znade,
pa i zvijezda s neba kliče:
Čast i slava, Dubrovniče!“
Franka Fani Kohn
IZDAJA
Zemljo rodna, grudo duši mila,
kome sada širiš izranjena krila,
tko rukama mlakim zastavu ti vije
taj se nekad rugo, sad se opet smije?
A plavetno more opisuje lažno
obrađuje ljutnjom, zagovara snažno,
da ravnica suha mora se obradit',
dok sjeme su gnijeva uspjeli posadit'.
Zar ijedna pjesma sad o tebi ima,
usamljena ti si među dušmanima,
uz planine kroče nepoznati vuci,
u notama nisu od izvora zvuci?
Usplamtjelo srce u prošlost se vraća,
zaborav je piše, domoljublje plaća,
ama, tko se poslije mača politike laća,
a da bojno polje pregazio nije,
na nišanu plako: "Tako mora biti."
pa se sad upit'o: "Tko su ove zmije?
Zar se opet piše neko drugo pismo
pod parolom laži domoljubi svi smo?
Jadan humak, roditelj što plače
kad hrvatsko srce gazi se sve jače
pa ostao borac pijun k'o i prije,
onaj koji vlada, navijeke se smije!
Zar i sada treba puška naroda od boli
dokazati da se zemlja sve do smrti voli,
shvatit da su opet, zaraćene strane
iz izdaje debla, tek nastale grane?
Franka Fani (Kohn Dedović)
http://www.uhd91.com/index.php/kolumne/pjesme-franka-dedovic/4527-izdaja.html
http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2017/07/04/franka-fani-kohn-izdaja/
POSEJDONOV RAJ
Malo stihova iz zajedničke zbirke "More na dlanu"
U dušu se napaćene stijene
razbija divlji neukroćeni val,
more se savija poput ljudske sjene,
obalom, tužnom, skladbu piše razlomljeni žal.
Oblaci namršteni, brod i barka savladani,
mreža zamršena, isprepletena,
divlja snaga juga, ribareva tuga…
S neba se prolomi nemirni zvuk,
maestral pohrli pučini toj…
na obzoru oslikan savršen luk,
a sunce ovije plavetnilo u zagrljaj svoj.
Zvijezde na dnu, ribe kiparevih djela,
nepoznata dubina cijela,
bura što para tišinu…
Svjetionik priča tajne svoje,
do otoka, ledenjaka,
sve do topline pješčanog sjaja.
„O more, moje more, ima li ti kraja?“
A tamo pučinom beskonačno para,
ta sva silina, sva milina…
Tek zamišljen bješe taj neki kraj,
u oku zablista obris čuvara
u domu koj' bješe… POSEJDONOV RAJ.
FFK
