OČE
Na današnji dan prije 23 godine borbu sa karcinomom izgubio je moj otac Miho Kohn.
Dragi oče i nono, fališ nam svima
Bio si tata.
Oče, što kazat' ti,
a da nisu bolne riječi
kad i sam znaš, da vrijeme
svu patnju ne liječi,
jer njeno pritajeno prokleto sjeme
pandžama dere sudbu želja moje
napuštene duhom…
(Kamenom nas gađa, a hranih ga kruhom)
te vrt što ljubljah kapima sreće
tek za pupoljak imaju tugu
i nijedan procvali izdanak neće
k'o vođu nas štovat, već pokornu slugu.
Jer ti znaš, oče,
da smo upali u istu paukovu mrežu
pa kada se sve kockice slože,
odlasci bola ipak nas vežu.
Kako ostati čovjek?
I do kad se to može,
kada životu kazati hvala?,
na domaku smrti
il' svaki dan?
Kako i zašto, kad nije radostan?!
I da li životu kazati hvala,
štovat' ga k'o podanik svijeta,
pa nastavit' priču k'o svaka poeta
ne tratit ga nužno, k'o neka budala?
Oče,
prođoše ljeta, dolaze zime,
blagoslovi udah, koji ne želim,
da koljevku starosti sa osmijehom zibam
i rane djece više ne vidam,
a ožiljak svaki da nestane njima,
izbriši im tugu
ti među anđelima.
Oče,
bio si tata.
Koračam gordo,
a želim ti doći,
zagrljaj jedan da osjetim tvoj,
negdje na putu do rajskih vrata
pa da tjašim druge,
a sebe lažem:
„Sve će to proći,
ti imaš ljubav, TI ćeš to moći…“
Jer otac ih gleda, a ne tata
životom tuđim
davno izabranim,
negdje iz daljine
kroz mračna otškrinuta vrata.
Oče…,
bio si tata...
http://www.digitalne-knjige.com/kohn.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj:
978-953-8054-83-9
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
