TI, ŠTO GLEDAŠ U MOJE BOLI...
Ti, što gledaš u moje boli
stvoren si za mene
od Oca moga,
od njegove sjene,
Ti, što nosiš moje muke
izdan za tebe, od bližnje ruke
križ nosih za vjeru, za vas,
umro i spašen u posljedni čas
ne za života,
nakon tri dana
dođoh za vječno
s nebesa... k vama.
Ti, što moliš, vjeruješ i želiš
i mome se uskrsnuću veseliš,
živi i idi putem
kojeg stvorih ja, Otac, Sin i Duh Sveti
ZA SVA VREMENA!
VJERA POETE
Bar stihovima da malo snage ...
U previranju mojih bezličnih sanja
njihana k'o kuća od slame,
bijah u sebi sve manja i manja
poželjeh, da sve u jednom trenu stane.
Utapah se u vrtlogu vlasitih boli,
nada i obećanja
kad zacijelih ranu posutu od soli
dođoh do nekog suvislog stanja.
Vrtlog povuče dolje još jače
nastojeć' vidjet' svjetlo na kraju,
al' mi se samo tek gorko plače
tražeći izlaz u nepoznatom sjaju.
Ne, nije to bio tunel,
već rupa bez dna
koja me trnjem šibala,
tek netko mi mirno na uho šapnu:
„Jaka si onda kad dušu ti taknu,
sreću slažu u tvome gnijezdu,
tek onda, tek tada
ugledat ćeš zvijezdu
i popet' se gore, pobijediti strah,
dok nosiš križ svoj sama,
jer zajedno smo jednom pepeo i prah,
a živimo život od dana do dana.“
Pogledah u oči čovjeka iz sjene,
želeć' zahvalit' što štiti od zala,
al' nestade kradom, ode bez mene,
shvatih kroz vjeru što sam mu dala,
moj život njemu onakav kakav jest,
on tračak nade, dok nisam bila svjesna
i dalje će biti domaćin čest,
u molitvi kad sam sretna il' bijesna.
Hvala ti, što si u mome domu,
klanjam se Ocu tvomu,
a bio si nekad Majčino dijete,
žrtva se zove: VJERUJTE SVIJETE.
ožujak 2016. god.
HRVATSKE DUŠE - PODRŠKA SVIM BRANITELJIMA! (i nama sada)
Bar stihovima da malo snage ...
Iz posijana žita, sjaja gorka zlata
izniknula duša ponosnih Hrvata.
Iz nemirna mora, žarećega vala
rodila se pjesma nota maestrala.
S Velebita snažno rasuo se snijeg
pa stoljećem sedmim zavijori stijeg
i dok u čoporu pravde zavij'o je vuk
vladalo je srce, poštovanje, muk…
Dok je koplje sinjsko gađalo gdje treba,
Bog je ovaj narod gledao sa neba!
A sad, zemljo draga, tko jauče, gazi,
smišljeno te lomi po povijesnoj stazi
pa ti truje grudu, čovjeka i riječi,
a podmukli tuđin čak pred vragom kleči.
Gdje smo, što smo
nazvani Hrvati?
Jesmo, nismo
ponosni od mati?
I kad ljubav pravu
zamijeniše suze,
grob umjesto kola,
stih od samog bola,
što nam se sve uze?!
Svoj na svoga na kamenu istom
zamijenili slova po znamenju čistom
zabijeni kolac, kravate što guše
to je razlog svega bola
iz hrvatske duše!
MAJKO, ZAR NIKAD VIŠE RAZGOVOR SA TOBOM?
Ostaje tiha praznina u duši,
srce mi plače, svaka riječ guši,
toliko će boljet' sjećanje na te,
majko, vazda sam bila tek dijete za te.
Posljednju riječ na odru ti pružam,
pokorno plačem pred hladnim grobom,
ostaje samo osjećaj tužan,
dok odlaziš vječno u susret sa Bogom.
Majko, pjesma je ova molitva moja,
sad nemoćno dijete u meni biva,
a suze što hvale sva tvoja djela
ispisuju znano: "U smrti se sniva..."
i odlaskom tvojim nije kraj,
za tebe je nebo sačuvalo Raj.
http://www.digitalne-knjige.com/kohn.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj:
978-953-8054-83-9
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
IGLA U RUCI, BOCU ISPIJAM DO KRAJA
slika: digital artist
Sjedim na klupi,
na raskrižju puta,
stvarnost i kaos mi se brka,
na podu boca i stranica žuta
moga života s kojim se skitam,
realnosti trka...
Gledam u prazno,
prolaznika ritam.
A gdje sam JA tu?
Bulje u mene
k'o u kamen sivi,
ne znaju, uopće,
da li mi se živi.
Ne mogu,
ne mogu,
snage nemam,
da mislim o razlogu
propasti moje,
ruku trebam,
riječ topline
cilj za uzdizanje svoje.
Igla u ruci,
(Mateju po muci)
bocu ispijam do kraja,
a riječ jedva razum sluša,
moga krika i vapaja:
O, Bože, imaš li tu moć,
da čuješ moj POZIV U POMOĆ?!
Osuda, osuda peče
i zar nema nesreće veće
od one kad me vidiš
prljavog u kutu,
sa iglom u skutu,
a ne pitaš kako, zašto?
Odgovor ne znam ni ja
obijest, želja,
znatiželja,
da vidim kako je doći do dna
il' vapajem za pomoć
sa svima se igra
naša sudbina?
http://www.digitalne-knjige.com/dedovic2.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj:
978-953-7673-43-7
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
HVALA SEBI
slika: digital artist
Hrabrost se ne mjeri,
pred ljudima hvali,
jer se onda ponize
ideali pravi,
u zaborav stave
mrtvog borca žrtve,
civila u boli,
prekinute pjesme
onog koji voli.
Pa se duše dragih,
sklanjaju od hvale,
pitajući sebe...
zbog koga smo pale?
Da li onaj tko uzdiže sebe
za to razlog ima?
O djelima čovjek
ne govori svima!
Domoljublje se ne mjeri
niti dušman blati,
tko je ona prava strana,
to će povijest znati!
http://www.digitalne-knjige.com/dedovic2.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj:
978-953-7673-43-7
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
AKO SAM ŽENA, JESAM LI SJENA?
Svim ženama svijeta na današnji kao i svaki drugi dan u godini čestitam!
slika: Marijana Kohn Dedovic
Ako sam žena, jesam li sjena,
i kome to od rebra nastadoh ja?!
Majčinom utrobom jedino zasjenjena,
jer ona je ČOVJEK, ja svoja sam sva.
Jesam li gorda? Jesam i bit ću,
tek ponizna samo kad kad želim i hoću,
pa nek me mrze, neka mi kliču,
kad lavica postah, kad želim samoću.
Kome je udarac sva pravda svijeta,
a hrana suze u ranjenoj duši?
Neka je mrzla, navijeke kleta,
pa da se sama od svoj vrat guši.
Radnica ja sam, glumica, akrobata,
čuvar svog doma za sva vremena,
poeta i borac, mirotvorac rata
jer nisam ti sjena… već krhka stijena.
Liječim i vidam, nad patnjom molim,
prezrena mrzim, (ta što ću ja?!),
i kada padam... voljena volim,
tijelom sam ONA… da svoja sam sva.
I…ako sam žena, ja nisam sjena!
SVOJ SVIJET
slika: digital artist
Ja sam glasnik
preglasne tišine,
ja sam pokret
svjetlosti i tmine.
Svijet je moj
nepoznat u tebi,
pričao bi al' ne želim,
a plakao ne bi.
Ni sam ne znam
gdje je meni mjesto,
dal' razumiješ ubrzane riječi?
U mom kutku posebnoga svijeta
ima mjesta dobodušnoj sreći.
U tom dijelu
gdje ne mogu
izdržati više,
zovu me da budem njihov
mokre suzne... kiše.
http://www.digitalne-knjige.com/dedovic2.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj:
978-953-7673-43-7
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
