Čovjek, Otac, Umjetnik

četvrtak , 15.01.2015.

Od kad sam bila dijete pišem.
Držeći ovaj blog ponovo me tjera da se primim riječi i razmišljanja no u proteklih par godina je sve to stajalo nekak u stand-by.

Ljudi, znajući za tu moju ljubav, su mi neprestano savjetovali da počinjem zapisivati tatin život.
Trebao je to učiniti Fulvio Tomizza ali netom prije početka pisanja tatine biografije je nažalost preminuo.

Moj je tata Čovjek sa veliko Č, zatim je umjetnik sa malim u samo zbog njegove skromnosti i nakon svega toga otac koji pati jer želi pomoć kćerki a godine i zdravlje mu to ne dopuštaju.





Nemam vam iskreno pojma koliko bi ovaj blog post trebao biti dug kako bi sav njegov život ispričala u detalju... Ali možda je najbolje da počnem iz početka ... Pa nastavim sa zapletom jednom drugom prilikom...


Moja baka Marija koja je vukla korjene sa Vele Luke nekako se sa svojom obitelji našla da živi u Istri. Ona u Rovinju ostali oko Pazina.
Zvali su ju Marija "la mora" (crna Marija) zato jer je imala crnu kosu i tamniju put. Svi koji su imali čast upoznati ju i koji su poslije upoznali mene kažu kako sam njezina kopija... Po fotografijama koje tata ima kod sebe dosta se slažem. Imamo nešto zajednočkog i žao mi je što nisam nikad imala priliku znati ju obzirom da je umrla puno puno prije mog rođenja.

Tatina priča počinje tada kada su nju uhvatili Njemci tokom 2. Svjetskog Rata. Bila je partizanski kurir. Našli su ju kako nosi pisma na Učku. Davajući im lažno ime i skrivajući pisma uspjela se nekako i izvući dok ju nažalost njena vlastita majka nije izdala izgovoreći "Marija, Marija... Ča si to kumbinala."

Baka je tako završila u koncentracijskom logoru u Dachau.
Tamo je upoznala mog djedu: Elio Delbianco.

Nakon oslobođenja '45. ona se vratila u Rovinj, trudna.
On se vratio u Italiju. Možda su se još par puta nakon toga vidjeli ali nikad se nisu ženili iako je djeda bio prijavio tatu kao svog sina. Samo što moj tata to nije znao dok nije pobjegao u Italiju sa 18 godina.

Sjećam se malo svoga djeda... Upoznala sam ga kad sam imala 6 godina u bolnici u Goriziji (Italija).
Umirao je od raka i čitao Aristotela jer nije želio otić gore glup iako u Boga baš i nije vjerovao.
Moj je djed bio radnik i od njega mislim da je tata puno pokupio (uz ime i prezime).
Elio je imao brodogradilište u Monfalconeu (Italija) i bio je jedan od zavarivača koji su sagradili Batiskaf Trieste koji je omogućio profesoru Jacquesu Piccaardu da ode u Marijansku brazdu. Cool djed kaj ne?

To su počeci mog tate... jednako kao i počeci mene same na neki način...

Oduvijek je bio nečija luda jer je bio bez oca, oduvijek je bio sin talijana, švabe.. Oduvijek je bio "žabar".
Zato je i pobjegao od takvih riječi, jer je htio dokazati da on je sin od oca i majke i da vrijedi. Nije želio biti nitko i ništa.

Kad je pobjegao preko granice pucali su za njim. Baki su javili da je on poginuo te je 2 godine nosila crninu koju je skinula nakon što je dobila vijest crvenog križa da je tata živ i zdrav i da se nalazi u Italiji.

Tatu su u svom bijegu uhapsili ali uspio je za uspomenu zadržati metak koji ga je promašio.

Obzirom da nisu znali da je on Talijan, smatrali su ga izbjeglicom pa je završio u zatvoru. Prvo u Sansabi u Trstu, zatim u logoru u Capui kraj Napulja.
Tamo je proveo 6 mjeseci. Radio je. Sprijateljio se. Spasio život predivnom čovjeku s kojim se dan danas čujemo:

Gospodin Pino Duiella se utapao u rijeci Volturno, tata je skočio u vodu i nekako ga izvukao vani. Nakon zatvora su se razišli i nisu znali ništa jedan o drugome do prije par godina kada sam dotičnog uspjela nači na internetu. Ustanovilo se da je dragi naš Pino postao režiser te da je 23 godine bio lični režiser Pape Wojtyle.

Upoznala sam Pina prije 5 godina kada sam se busom vraćala iz Dubrovnika. Taj me predivan čovjek čekao u 2 ujutro na zadarskom kolodvoru sa 13 ruža u ruci.
"Daj da upoznam kćerku čovjeka zbog kojeg sam sada tu i zbog kojeg sam sve u životu uspio proživjeti" je rekao. Divan divan gospodin kojem šaljem najveću potporu moguću.






I tako se odvijao tatin život, nakon 6 mjeseci zatvora uspio je doći do oca. Tj otac je došao do njega, dali su si ruku kroz žicu koja je limitirala kamp. tata je tada shvatio da neće biti onako kako je zamišljao. Djeda si je bio stvorio drugu obitelj i ta nije bila spremna prihvatiti novog člana. Je donekle ali sve se to s godinama poslije raspalo.

Djeda je tatu podučavao zavarivanje i sam način života. Bio je poštenjak iako je neke stvari pogriješio. Ali griješimo svi zar ne?

Tata se tamo upoznao sa svojom bivšom suprugom, posvojio njezino dijete i imao s njom drugo: moju sestru, iliti polusestru čiji sam ja stopostotni klon.

Nakon nekoliko zdravstvenik peripetija i bezbroj poslova u njemu se upalila ljubav slikarstva. Ta je ljubav bila toliko jaka da ga je obuzela i dovela do nekih krugova i poznatih faca. Dobro je živio, sa njim i njegova tadašnaj obitelj koja je u svemu tome vidjela samo novac i ništa više.











Dobio je evropskog oskara za slikarstvo, Vatikansku akademiju ad onorem i još mnogo drugih svjetskih priznanja.

Nakon nekog vremena mu se sva ta elitna gužva nije više dopadala pa se povukao u Rovinj gdje je nastavljao sa svojim radom. Upoznao je moju majku koja je 18 god mlađa od njega i nakon 100 pustolovina 22.6.1991. sam došla na ovaj svijet u Ljubljanskoj bolnici dok su zvonile sirene za uzbunu i dizali helikoptere u zrak dok sve je bilo pod barikadama.


Tata je danas usamljen čovjek. Datum na osobnoj iskaznici čini svoje a najviše utječe to da je prije 4 godine ostao bez vida na jednom oku. Izgubio je svoju samostalnost i sve je to dotaklo i njegov posao. Ali on se neda. On je, kao što sam rekla na početku, čovjek sa velikim slovom Č.

Tata je tata, koliko god on meni nekad dignuo tlak i bio dosadan, ali znam da u sebi me nikad neće ostaviti samu. Vjerojatno da mene nema bi se bio prepustio problemima već odavno, ali ovako se neda.


To je samo kratki rezime jednog umjetnika ... Da krenem pisati sve njegove pustolovine počevši od rada na tankeru i bezbroj krugova oko svijeta do ljubavnih avantura ne bih nikad stala.

Možda jednog dana nastavim...


Kratki dokumentarni video o tatinom životu



Do slijedećeg posta!



Francesca Delbianco Photography na Facebooku

Francesca Delbianco - Mačka - Privatni Facebook Profil

Oznake: umjetnik, otac, čovjek, fotografija, slikarstvo, život

<< Arhiva >>